Redovnici su nenadomjestivi u apostolatu i pastoralu

Predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara, dominikanski provincijal o. Frano Prcela u razgovoru za Glas Koncila od 2. veljače, ocjenjujući mjesto redovnika u hrvatskoj Crkvi, izjavio je kako su, ne samo po broju ili zbog brojčanosti, redovnici nenadomjestivi u apostolatu i u pastoralu. U njihovim definiranjima osjećamo se, pak zapostavljenima. Sve to u izvjesnoj mjeri dovodi do prilagođivanja redova i nepotrebnog ublažavanja unutarcrkvenih antagonizama, rekao je dominikanski provincijal u razgovoru u povodu Svjetskog dana posvećenog života. Kao redovnici, s jedne smo strane pod pritiskom dokidanja pravne egzempcije redova, u odnosu na crkvenu hijerarhiju, a s druge strane sami postajemo sve više i više na neki način “bezlični“, neprepoznatljivi, rekao je o. Frano, ocijenivši da su redovnici dobrim dijelom postali “pastoralni vatrogasci“, što znači da su se zbog žurnih potreba u župnom pastoralu otisnuli u pastoralni rad, koji nije uvijek najkompatibilniji s pojedinim redovničkim karizmama. To, po njegovoj ocjeni, ima opasne dugoročne posljedice za budućnost redovničkih karizma na našim prostorima. Briga oko župa i od strane redovnika – da, ali treba razmišljati i uzajamno diskutirati kamo to vodi naše redovništvo. U svakom slučaju, mi redovnici ne smijemo i ne želimo stvarati nikakva “paralelna društva“ u Crkvi, već surađivati koliko god je moguće.
Na upit jesu li sadašnji crkveni pokreti jezgra mogućega novog redovništva u budućnosti Crkve, o. Frano odgovorio je da se redovnici premalo bave razvojem i osmišljavanjem svoje specifične redovničke karizme i zbog toga ne začuđuje ako se javlja novi fenomen “redovništva“, a to su izgleda ti karizmatski pokreti. Mislim da nam i oni mogu i moraju biti poticaj da se vratimo svojim izvorima, te da jasnije živimo svoje originalne karizme. Novi pokreti u Crkvi kritika su nama, jer postojeće nije dovoljno kreativno i dovoljno dosljedno u konkretnom životu, ocijenio je o. Frano, upozorivši kako je potrebno da cijela Crkva bude budnija i bolje čita znakove i potrebe vremena. Napomenuo je da su većinom u tim pokretima laici, što znači da osjećaju da ih se dovoljno ne vrednuje u Crkvi, pa traže nove načine za snažnije življenje svoje vjere.
Govoreći o ulozi koju bi redovništvo trebalo imati u tranzicijskim društvima, o. Frano kao zajedničko tim društvima naveo je činjenicu da su to postkomunistička društva koja su prošla kroz antropološku katastrofu i najvećim dijelom zaboravila da su Boga zaboravila. Redovništvo je, po njegovu mišljenju, kao nikada dosada pozvano ponuditi svoje supstancijalne vrijednosti kao orijentacije u tima, pa tako i u našem društvu: svekolikoj privatizaciji ponuditi vrijednost zajedništva, koje je osnova ne samo ustrojstva redovništva, življeno oduševljenje protiv razmahane bezvoljnosti, redovnicima svojstveni zanos i optimizam ponuditi protiv duha beznađa, svojim kategoričnim protivljenjem i odbijanjem, ne samo materijalne “sigurnosti“ i udobnosti protiv histeričnog traženja smisla u užitku i materijalnom. (ika-kj)