Kći Crkve

Danas Crkva slavi spomen svete Terezije od Isusa, velike španjolske mističarke šesnaestog stoljeća, utemeljiteljice bosonogih karmelićanki i karmelićana i zaštitnice vaše katedrale. Uz svetu Katarinu Sijensku bila je prva žena, koju je Papa Pavao VI. 1970. godine proglasio naučiteljicom Crkve.

Ona sama za sebe veli da je u četrdesetoj godini života doživjela je ono što ona naziva prvo obraćenje, tj. istinski susret s Isusom koji je promijenio njezin život. U tim godinama počela su mistička iskustva, nutarnji razgovori i vizije. Mistika svete Terezije je veoma konkretna. Ona je u središte svega jednostavno stavila prijateljstvo s Isusom. Za nju nije bilo suprotnosti između akcije i kontemplacije, jer “Gospodin traži djela”, a “svrha molitve su svakovrsna djela” prema Bogu i bližnjemu što ih Duh potiče. Terezija velika mističarka osnovala je 16 samostana, bila je vrlo sposobna organizatorka svjesna da “samo ljubav daje vrijednost djelima”. Umrla je u 67. godini života, života koji je bio obilježen velikim milostima ali i velikim patnjama što ih je ona živjela prema njezinom glasovitom pravilu: “Neka te ništa ne uznemiruje, neka te ništa ne plaši, tko ima Boga ništa mu ne nedostaje, sve prolazi samo Bog ostaje, samo je Bog dostatan”.

Sveta Terezija je proglašena naučiteljicom Crkve jer je u svojim spisima znala izraziti tajne duhovnog života i protumačiti ih drugima govoreći doista iz obilja srca. Pravi užitak je čitati njezine spise zbog jednostavnog stila koji ne nalikuje na teološke rasprave nego na živi razgovor sa ženom zahvaćenom Bogom koja opisuje kako je susretala Boga na svim svojim putovima, kako je djelovala s Bogom da na sve strane uspostavi Karmele koji bi bili središta intenzivnog duhovnog života.

Odlomak Poslanice Rimljanima podsjeća na nutarnju plodnost Svetice i pomaže nam shvatiti kako sva njezina nauka dolazi upravo iz srca što ga je Duh Sveti oblikovao. Ona sama govori o snazi svojih duhovnih čežnji, o njihovoj dubini. Riječ je doista o uzdasima, kao što kaže sveti Pavao: “Sam Duh potpomaže našu nemoć i zauzima se za nas neizrecivim uzdasima”. “Nadom spašeni” mi uzdišemo prema Bogu. Taj “duhovni” život u pravom smislu riječi sjedinio je svetu Tereziju s tri Božanske Osobe. Naša molitva je u nama djelo Boga u njegovu Duhu ako je molitva prava, ako je kršćanska. Nisu to riječi ljudske mudrosti, nisu ljudsko iznašašće: to je djelovanje Duha u nama koje ide za tim da prodrije u naše biće i preoblikuje ga, da ga usmjeri prema Bogu, da u nama produbi želju za Bogom, da nam da snažni zamah prema Ocu. Taj vapaj Duha u nama izražava Psalam: “Duša moja žeđa za Bogom, Bogom živim”, duša nam vapi za Bogom jer smo već okusili Božji život jer Bog stanuje u nama. “Bog koji istražuje srca zna kakve su želje Duha”: postoji sklad između onoga što Bog želi za nas i onoga što u nama Duh ostvaruje po Božjoj volji.

Naše srce postaje dobro jer u njemu boravi Presveto Trojstvo. Evanđelje kaže da dobar čovjek iznosi dobre stvari iz svoga srca. Mi si ne možemo umišljati da naše srce bude dobro: Duh koji dolazi donosi božanski život i preoblikuje ga kako bismo mogli iz svoga bogatstva pružiti dobro onima oko nas. Upravo je to činila Terezija Avilska. Ona je snažno otvorila svoje srce božanskom životu koji joj je dolazio od Krista i Duha i koji ju je usmjerio prema Bogu i iz tog srca zahvaćenog Bogom iznosila je bogatstvo duhovnog života za sve koji su joj bili povjereni kao i za kasnija pokoljenja.

Sveta Terezija je živjela u slavnom razdoblju svetaca i učitelja koji su svoje vrijeme obilježili s razvojem duhovnosti. Ona ih je slušala kao ponizna učenica a u isto vrijeme znala ih prosuditi kao oštroumna učiteljica duhovnog života i oni su je takvu prepoznali.

No u to vrijeme dizala se velika oluja Reformacije u kojoj su se sukobili sinove Crkve. Ona je zbog ljubavi prema istini i zbog prisnosti s Učiteljem, bila suočena s gorčinom i nerazumijevanjem svake vrste, i nije našla mir u dubini svoje duše zbog razdora jedinstva. Priznala je: “Mnogo sam trpjela, i što sam mogla nego plakati s Gospodinom i moliti ga da posreduje u tolikom zlu”.

Taj njezin “sentire cum Ecclesia” – “osjećati s Crkvom” doveo ju je do toga da uloži sve svoje snage i talente u izgradnji Božjega kraljevstva. Ona je s reformatorskom vizijom odlučila prodrijeti u svijet koji ju je okruživao i dati mu smisao, sklad, kršćansku dušu.

I nakon pet stoljeća sveta Terezija nastavlja davati primjer svoga duhovnog poslanja, plemenitosti svoga srca zahvaćenog katoličanstvom, primjer svoje ljubavi i potpunog predanja Crkvi. Prije nego što je izdahnula doista je mogla reći kao sažetak svoga života: “Konačno, ja sam kćerka Crkve!”

To je njezina duhovna baština. To je poziv svima nama da budemo jeka njezinoga glasa, to bi trebao biti program. I mi danas s njom možemo ponoviti: “Mi smo sinovi Crkve”.

Reforme naših dana

Mi smo ovih dana svjedoci da se nešto zbiva u našim krajevima. Naime radi uspješnijeg pastoralnog djelovanja zamolili smo Svetu Stolicu da na području Slavonije ustanovi novu crkvenu pokrajinu, što je Sveta Stolica prihvatila, a Sveti Otac donio odluku o tome. Prijedlog i molbu potkrijepili smo ozbiljnim argumentima. Područje između rijeka Save Drave i Dunava povezano je s više naslova, a kroz povijest je dijelilo istu sudbinu, naročito za vrijeme sto pedeset godišnju osmanlijsku okupaciju. Osim toga, stanovništvo ovih krajeva ima ista karakterna obilježja, različita od stanovništva susjednih hrvatskih pokrajina. Kad je u sjevernom dijelu Hrvatske 1852. godine ustanovljena Zagrebačka crkvena pokrajina nazvana je Hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina, jer se nije mogla zanemariti Slavonija kao zasebna povijesno-politička stvarnost. U drugoj polovici XVIII. stoljeća stvarane su nove biskupije i uređivane između njih. Sadašnja Požeška biskupija bila je dio Zagrebačke biskupije odnosno nadbiskupije, a na istočnom dijelu ustanovljena je velika biskupija Đakovačka ili Bosanska i Srijemska sjedinjenjem Đakovačke i Srijemske biskupije u jednu biskupiju pod upravom jednoga biskupa.

Granice između naših biskupija nipošto nisu priječile intenzivne veze među njima, napose među svećenicima i biskupima. Biskup Antun Mandić, Požežanin, postao je đakovačkim i srijemskim biskupom i u Đakovu ustanovio Bogoslovno sjemenište s teološkom školom. Zatim, stotinjak svećenika s područja sadašnje Požeške biskupije djelovalo je u našoj Đakovačkoj biskupiji. Mnogi od njih bili su ugledni župnici, kanonici, profesori, generalni vikari. Neki svećenici koji su završili teološke škole u Požegi, djelovali su Đakovačkoj biskupiji. Već osamdeset godina povezuje nas Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu u kojem smo stekli dobre prijatelje s područja vaše biskupije. A u posljednje vrijeme svećenički kandidati Požeške biskupije borave u Đakovu. Isto tako postoji suradnja nas biskupa nove crkvene pokrajine. Osnivanje Slavonske crkvene pokrajine svesrdno je podržao i naš domaćin, Mons. Antun Škvorčević, požeški biskup, sa svojim prezbiterijem.

Promatrajući pitanje na široj razini vidimo da u Hrvatskoj, osim Zagreba, njezinoga glavnoga grada, postoje još tri velika grada kao središta triju regija, to su Split, Rijeka i Osijek. Kada su 1969. godine uspostavljane crkvene pokrajine sa sjedištem u Splitu i Rijeci, nije uspostavljena i crkvena pokrajina na području Slavonije, jer je na tom području u tom trenutku postojala samo jedna biskupija (Đakovačka ili Bosanska i Srijemska). Prvi preduvjet za uspostavu nove crkvene pokrajine ostvaren je tek 1997. godine kad je uspostavljena Požeška biskupija. U posljednje vrijeme sve je očitije da se snaga Katoličke Crkve u Hrvata osigurava u provincijama ili regijama. Slavonija je jedna od četiri hrvatske pokrajine koja obiluje prirodnim bogatstvom.

Nakon Domovinskog rata i teških stradanja zapadne i istočne Slavonije, postalo je još očitije da se Hrvatska mora učvršćivati u svom istočnom dijelu. Slavoniju treba i institucionalno ojačati u prilog vlastite snage i identiteta. Tome će snažno doprinijeti i uspostava slavonske crkvene pokrajine.

Osnivanje Slavonske crkvene pokrajine nije predloženo u ime nekog prestiža ili povijesnih zasluga, niti zbog neslaganja unutar sadašnje crkvene pokrajine, nego prvenstveno “da se bolje osiguraju potrebe apostolata u skladu s društvenim i mjesnim prilikama” (CD 39) i da bi se “prikladnije unapređivali međusobni odnosi dijecezanskih biskupa” (kan. 431 § 1).

Prvenstvena svrha ovoga prijedloga jest dobro vjerničkog kršćanskoga puka te bolja pastoralna skrb za nj. Zato, podržani jednoglasnim pristankom svih članova Hrvatske biskupske konferencije predložili smo osamostaljenje Srijemske biskupije i molili da i ona uđe u sastav nove Đakovačko-Osječke ili Slavonske Crkvene pokrajine. Posebno nam je drago što je Srijemska biskupija dobila svoga biskupa i što je ušla u sastav Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. I u rješenju toga pitanja Sveta Stolica je pokazala svu pronicljivost i razumijevanje i Sveti Otac je doista donio “pravo rješenje”.

Čvrsto se nadamo da će ujedinjenje naših susjednih biskupija: Đakovačko-osječke, Požeške i Srijemske biskupije u jednu crkvenu pokrajinu osnažiti zajedničko pastoralno djelovanje, sa svim preduvjetima koji su našim krajevima zajednički. Nova crkvena pokrajina koja zaokružuje naše krajeve, osim po već postojećem zajedničkom mentalitetu, nacionalnoj pripadnosti i povijesti, odražavat će odsada još veći stupanj povezanosti i jedinstva i u crkvenome smislu.

Pozdravi i izrazi zahvalnosti

Pozdravljam apostolskog nuncija mons. Maria Roberta Cassarija i zahvaljujem za njegovu prisutnost u našim svečanostima. Preuzvišeni, molimo Vas da Svetom Ocu prenesete izraze naše sinovske odanosti i zahvalnosti na njegovoj odluci da na ovim prostorima stvori novu Crkvenu pokrajinu, da naše tri biskupije poveže u jednu crkvenu pokrajinu.

Pozdravljam domaćina današnjeg slavlja preuzvišenoga gospodina Antuna Škovorčevića, kojem među svim biskupima ide zahvalnost što je svojim razmišljanjima te podrškom snažno pridonio stvaranju slavonske metropolije.

Pozdravljam i prvoga biskupa novoobnovljene Srijemske biskupije mons. Đuru Gašparovića te pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog mons. Đuru Hranića.

Pozdravljam mons. Vjekoslava Huzjaka, generalnoj tajnika HBK; sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i redovničke kandidate i kandidatice. Pozdravljam Rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu mons. Josipa Bernatovića i Dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu mons. dr. Peru Aračića.

Pozdravljam i sve predstavnike državnih i lokalnih vlasti te rektoricu našeg Sveučilišta J. J. Strossmayera prof. dr. sc. Gordanu Kralik, sve predstavnike znanstvenih, kulturnih, društvenih, gospodarskih, zdravstvenih i prosvjetnih ustanova, ravnatelje srednjih i osnovnih škola, predstavnike Hrvatske vojske i policije, sredstava društvenog priopćavanja te drugih vjerskih zajednica.

Proglašenje odluka Svete Stolice ovdje u Požegi ostvaruje se na blagdan sv. Terezije Avilske, zaštitnice vaše katedrale. Ona je svoju karmelićansku zajednicu reformirala i izvana, ali i iznutra. Kao “kći Crkve” uložila je u Crkvu sve svoje sile. To je i naša želja, naime da strukture pomognu bržem i snažnijem duhovnom rastu naših vjernika i naših biskupija. Nadu da ćemo u tome uspjeti ulijevaju nam inicijative koje su u našoj biskupiji započete Drugom biskupijskom sinodom, a u Požeškoj biskupiji onaj snažni svestrani zamah koji je započeo njezinim ustanovljenjem i sve više zahvaća sva područja njezina života i pastoralnog djelovanja.