Zadar, (IKA) – Rekolekcija redovnica koje djeluju u Zadarskoj nadbiskupiji održana je 13. travnja u samostanu Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru, a počela je pokorničkim bogoslužjem i misnim slavljem koje je u kapeli samostana predvodio fra Tomislav Šanko, u koncelebraciji s fra Diegom Dekličem, predstojnikom Vijeća za posvećeni život Zadarske nadbiskupije. “Doživljavam li svoje redovništvo kao ugodu ili je pak ono veliki aktivizam, što je također perfidan način neispravno življene karizme; jesam li rob prevelike aktivnosti?” upitao je fra Tomislav, rekavši da svaka prekomjernost zarobljava; a rob sanja slobodu i ropstvo je takvo stanje da će se biće jednoga dana pobuniti u želji da izađe iz stanja zarobljenosti. Fra Tomislav je istaknuo da zato svatko treba proći kroz čišćenje od neispravnoga, a ta “peć” odnosno situacije koje su načini sagorijevanja naših grijeha izraz su Božje ljubavi prema našem spasenju. O temi tog redovitog mjesečnog susreta redovnica “U nadi budite radosni” izlagala je teologinja s. Natanaela Radinović, školska sestra franjevka splitske Provincije Presvetog Srca Isusova. “Čovjek je biće nade. Nada se u svakidašnjem govoru najčešće poistovjećuje sa željom, čežnjom. Čovjek je rasipan i nezasitan u svojim željama. Upravo ga to potiče da traži uvijek više i dalje, ono što može u potpunosti dati odgovor na njegovu čežnju. U konačnici to je nešto beskonačno, velika nada koja nadvisuje sve drugo – a to je samo Bog'”, rekla je s. Natanaela, istaknuvši da je za zdrav duhovni život potrebno uvijek propitivati na koga oslanjamo svoju nadu. Nada čovjeka čini radosnim te ga, prema tumačenju nekih duhovnih otaca, pomlađuje. “Obilježje je mladosti da iza sebe ima malo prošlosti, a ispred sebe puno budućnosti. Upravo je na tom tragu i kršćanska nada koja se nada (u) Bogu. Potiče nas da tragamo za Bogom, da čeznemo za njim i ne zadovoljavamo se s postojećim stanjem svoga duhovnoga napretka”, istaknula je predavačica.
S. Natanaela govorila je i o eshatološkom usmjerenju i kristocentričnosti kršćanske nade kao pozitivnoj razapetosti, napetosti između onoga što imamo i za čim čeznemo; to je spasenje. “Premda je usmjerena prema budućnosti, nada ne da kršćaninu da bude pasivan. Autentična nada ne može ostati skrivena u našoj nutrini, nego nas nuka da mijenjamo svoje ponašanje i da se založimo za izgradnju ovog svijeta. Tako je eshaton već tu kroz nadu”, rekla je s. Natanaela podsjetivši na poslanicu Hebrejima da je nada pouzdano i čvrsto sidro duše koje prodire tamo kamo je kao preteča za nas ušao Isus. Čovjek je stvoren za vječnost s Bogom prema kojoj ide i koju uprisutnjuje ako svoje srce usidri u Bogu. S. Natanaela istaknula je da se u samostanima živi iz nade i u nadi, ali se o tome nedovoljno govori. “Brojni su primjeri sestara svjedokinja nade koje svakodnevno, tiho i samozatajno, ustrajno, u molitvi, trpljenju i djelovanju u zajednici i izvan nje čine vidljivom Božju prisutnost”, rekla je s. Natanaela, istaknuvši da redovnici trebaju biti kvasac nade, glasnici nade i radosti. “Redovnički život po zavjetima treba biti takav da u ljudima budi nadu u budući svijet. Svaka se nada u povijesti kad tad izjalovi. Ona koju redovnici svjedoče nadilazi prostor i vrijeme, to je spasenje, Isus Krist”, poručila je s. Natanaela. Podsjetila je da papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi redovnike naziva svjedocima nade, a mjesta učenja i odjelotvorenja nade su molitva, rad i trpljenje. Izlaganje je zaključila citatom Bonhoeffera: “Svaki kršćanin ima u ovome svijetu određeno polje djelovanja. Ovdje treba vršiti volju Božju. Kršćanin ne smije biti malodušan i pesimist. On zna da prolazi naličje ovoga svijeta. Stoga svu svoju nadu polaže u Boga”.