REKOLEKCIJA SVEĆENIKA SPLITSKO-MAKARSKE NADBISKUPIJE

Vepric, 7. 2. 2002. (IKA) – Bližu pripremu za Godinu župe – izvora vjere i zajedništva započela je splitsko-makarska Crkva obnovom in capite – rekolekcijom za svećenike u marijanskom svetištu u Vepricu. Na ovom susretu u srijedu 6. veljače sudjelovalo je oko 170 svećenika predvođeno splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem, nadbiskupom u miru Antom Jurićem, generalnim vikarom mons. Ivanom Ćubelićem i pastoralnim vikarom mons. Dragom Šimundžom. Nakon okupljanja u kapeli svetišta pod vodstvom fra Ante Babića, imotskog dekana, obavilo se pokorničko bogoslužje i priprava za ispovijed, da bi potom svećenici pristupili i sakramentu pomirenja. Nastavilo se slavljenjem mise koju je predvodio nadbiskup Barišić koji je pokušao raspoložiti svećenike da se otvore traženju novih pogleda na župu i novih oblika pastorala. U propovijedi je približio lik Isusa koji se našao u sinagogi neshvaćen i odbačen od svojih. U toj sceni možemo se prepoznati i mi i naš pastoral koji smo se navikli na staro, postali nepokretni i nepokretljivi za nove suvremene oblike pastorala. U svijetu i znanost i tehnologija idu naprijed, otvaraju se prema novome, koriste nove metode i otvaraju im se nove spoznaje. Takav zahtjev je poželjan i za moderni pastoral. Ne samo zbog tehnologije i znanosti koje vrtoglavo idu naprijed, već i zbog sjemena krštenja i sv. reda koji su u nama i traže stalni rast i dinamizam kroz permanentno obrazovanje. Jedna od konkretnih inicijativa bit će stvaranje manjih župnih zajednica i formiranje animatora za pojedine župne skupine. Time se otvara prostor za nadilaženje svećeničkog individualizma i prezaposlenosti tolikom obavezama po ključu: sve uradi sam. Uz to, naš pastoral ne smije biti pastoral tipa starijeg sina iz Evanđelja, niti srednjovjekovne kule ili turističke agencije, već pastoral dobroga oca. Župa treba biti mjesto zajedništva i očitovanja uskrslog Gospodina, mjesto služenja i poslanja, jednom riječi obitelj, istakao je nadbiskup. Značajno je napomenuti da su svećenici za vrijeme mise skupljali milostinju koja je išla u Fond za peto dijete, a skupilo se oko 20.000 kn.
Osim liturgijskog bio je i radni dio programa koji se sastojao iz nekoliko kratkih razmišljanja – predavanja i diskusije. Najprije je prof. Željko Mardešić uveo u problematiku župe, njenog nastanka, funkcioniranja, spomenuvši neke prijelomne i krizne trenutke kroz povijest koji su utjecali na njen razvoj i promjene. Župa je najstariji i najstabilniji ustroj u Crkvi. Premda se iz vani rijetko i teško mijenja, unutar sebe trpi određene promjene, ali je za sada usprkos svega nezamjenjiva. Nje su se ticale promjene iz vremena reformacije i protureformacije, nastanak gradova i radništva, katoličke akcije i karizmatskih pokreta, kao i crkvenih koncila. Ona u svemu tome ostaje nosiva struktura, poziva da bude temeljna jedinica za izgradnju zajedništva, ali ne zajedništva ispred, izvan ili protiv Crkve, već zajedništva u Crkvi; ne liturgija bez zajedništva, niti zajedništvo bez liturgije, već zajedništvo koje prožima i liturgiju i sve ostale pore života.
Profesorica i vjeroučiteljica Meri Dadić i njen suprug dr. Boro Dadić progovorili su o novim mogućnostima suradnja između župnika i župljana. Meri Dadić je ukazala na komplementarnost odgoja u obitelji i župi, s posebnim naglaskom na osobni kontakt, ulaganje u mlade, te uključivanje vjeroučitelja i ostalih osposobljenih laika u pastoralne aktivnosti u župi. Dr. Dadić govorio je o temeljnim postavkama sada već nužne suradnje u župi, jer pastoral se tiče svih, a ne samo svećenika. Ne može se vjernike više promatrati kao pasivne primaoce usluga, već suradnike, niti vjernici mogu više promatrati Crvku samo kroz službenike, već kroz osobnu prisutnost i međusobno zajedništvo. Prema načelu komplementarnosti niti će župnik klerikalizirati vjernike, niti će vjernici laicizirati župnika, već jedni drugima biti put za ostvarivanje vlastitog identiteta, u čemu će narav poziva određivati podjelu posla.
U završnom izlaganju mons. Šimundža ocrtao je lik župnika kao koordinatora evangelizacije, pastorala i apostolata u župi. Takvo što se ne može ostvariti bez organiziranog rada, bez poticajnih programa, misli i ideja, koji zahtijevaju osobni angažman, uključivanje vjernika laika, volonterstvo. Župnik je ključna osoba, a ne isključivo jedni djelatnik. On u župi stvara duh participativnog angažmana i suradnje. Crkva treba biti spremna na otvaranje suvremenom apostolatu i misijskom djelovanju unutar svoga naroda i župe. To ne znači odbacivanje redovitog pastorala, već promjenu mentaliteta i kod svećenika i kod vjernika. Lakši je uslužni nego djelatni pastoral, ali vjernici žele biti odgovorni subjekt, a ne pasivni objekt pastoralnog djelovanja. U tom duhu svećenici se trebaju profilirati kao formatori – koordinatori u pastoralu koji imaju povjerenja u rad i suradnju, koji se odriču statičkog shvaćanja, prelaze od uslužnog prema dinamičkom shvaćanju pastorala. To su pretpostavke da bi Crkva onda mogla inkulturirati Evanđelje u društvo, u gospodarstvo, u medije, politiku. (j02147hr/ibo/mjb)