Rektor instituta Santa Maria dell’Anima: I njemački i kurijalni biskupi žele vjerodostojno naviještati evanđelje

Prakticira li se teologija drugačije u Njemačkoj i u Rimu? Ova i slična pitanja neprestano se nameću na Papinskom institutu Santa Maria dell’Anima u Rimu. Ondje žive svećenici iz zemalja njemačkoga govornog područja dok se posvećuju daljnjem studiju i specijalizaciji. Rektor Michael Max u intervjuu govori o rimskom duhu i pogledu na sveopću Crkvu. Razgovor prevodimo u cijelosti.

Gospodine Max, u Vašem zavodu svećenici iz njemačkog govornog područja također upoznaju rimski duh katoličanstva. Što bi to bilo?

Ukratko, ova „romanitá“ se za mene sastoji iz dva dijela. Jedan je velika slika i iznad svega velika svijest o životu u univerzalnoj Crkvi. To je jednostavno zato što se ovdje kod nasljednika svetog Petra, Rimskog biskupa, koji je, kako kaže teologija, „vidljivi znak i instrument“ tog jedinstva, to može izbliza doživjeti i iskusiti. Ovo iskustvo univerzalne Crkve oblikuje ljude na sveučilištima i u kući gdje stanuju. Ne može se pobjeći od toga.

Druga je stvar i time se baviti znanstveno, tj. ići na izvore teologije. Ovdje smo više nego bilo gdje drugdje pred građevinama, arheologijom, poviješću i tim izvorima te onim što je od njih kasnije postalo. Tako smo na osobit način u mogućnosti stjecati znanje. Znanstveno proučavanje ovih izvora služi današnjem naviještanju evanđeoske poruke.

Te dvije komponente, s jedne strane po širini, s druge strane po dubini, za mene čine tu „romanitá“. Ovo ponekad može biti iznenađenje za ljude koji dolaze s različitim perspektivama i imaju različite teološke fokuse.

Primjećujete li ovdje u kući učinak te blizine izvorima kršćanske vjere na mlade ljude?

Primjećuje se zanimanje, na primjer kroz posjete ili izlete ranokršćanskim mjestima ili važnim mjestima u crkvenoj povijesti. To uključuje, na primjer, katakombe ili druge iskopine. Ovdje su vrlo blizu ta mjesta prvih kršćana. Ako živim u ovom gradu i sve je to iza ugla, onda odlazim i tamo.

Ima li i to utjecaja na to kako ljudi razmišljaju ili možda percipiraju vlastita uvjerenja, vlastita proučavanja?

Vjerojatno da, jer odlazak na izvore pokreće i vlastita razmišljanja. To su moji izvori, izvori moje vjere, evanđelje koje se prvenstveno odnosi na mene i koje trebam naviještati. Svaka osoba, svaki student to drugačije doživljava. To dovodi do zanimljivih razgovora, koji opet dovode do toga da se stvari produbljuju, jačaju i percipiraju na novi način.

Imaju li ljudi u njemačkom govornom području jednostavno drugačije teološko gledište nego ovdje u Rimu?

S teološke točke gledišta, u Njemačkoj se također može vrlo temeljito ići na izvore. To je ono po čemu se ističe dobra teologija bilo gdje u svijetu. Poznajem oba sustava. Dodiplomski sam studij završio u Salzburgu, odnosno na sveučilištu koje korespondira s našom kulturom, našim znanstvenim razmišljanjem, uz svu slobodu koju studenti tamo mogu uživati i osobnu odgovornost koju imaju. Nakon toga nastavio sam studij u Rimu, ovdje je studij puno više školski nego kod nas, s obaveznim pohađanjem predavanja i svime što uz to ide. Prednost je možda u tome što se sadržaj čini mnogo koncentriranijim i možda kvantitativno jačim. Drago mi je što sam netko tko je vidio jako dobre stvari iz oba svijeta u svom teološkom razmišljanju i u svom znanstvenom radu.

Nedavno je ad limina posjet njemačkih biskupa pokazao da stalno postoje točke trvenja između rimskih i njemačkih pogleda na vjeru i teologiju. Kako to doživljavate?

Naravno da ima rasprava, ali rasprava je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Ali iz onoga što čujem u razgovorima zaključujem da se obje strane žele vratiti svojim korijenima. Da obje strane danas žele vjerodostojno naviještati evanđelje u punom obliku. Perspektive kako to može i kako bi trebalo funkcionirati vrlo su različite. Ali činjenica da se o tome priča, da se o tome raspravlja, da postoje različita mišljenja pokazuje da te rasprave u biti djeluju.

U idealnom slučaju, što mladi čovjek koji živi u ovoj kući i studira u Rimu može ponijeti kući od tog rimskog duha?

U idealnom slučaju, on kući donosi upravo ono što čini ovaj rimski duh, ovu univerzalnu crkvenu širinu i ovu radost u univerzalnoj Crkvi. Osim toga, znanstveno poštenje. Nadamo se da biti svećenik sa sobom nosi sposobnost naviještanja vjere u određenoj situaciji i primjenu dojmova iz ove kuće i iz Rima. Ali, da tako kažem, ovdje nitko ne daje ključ u ruke. Stječete vještine, osposobljenosti, i možete ih produbiti. Onda se ide na posao i naviještanje. Ovo je samo tranzitna stanica.