Vatikan, (IKA) – Papa Franjo odobrio je 18. listopada objavljivanje zaključnog izvješća s Treće izvanredne opće biskupske sinode, tzv. Relatio synodi. Rezultati razmišljanja i dijaloga na sinodi podijeljeni su u tri dijela: slušanje gdje se sagledava stvarnost današnje obitelji, u kompleksnosti njezinih svijetlih strana i njezinih sjena; pogled uperen u Krista gdje se s novom svježinom i poletnošću promišlja o onome što objava, prenošena u vjeri Crkve, govori o ljepoti, ulozi i dostojanstvu obitelji; te na kraju sučeljavanje u svjetlu Gospodina Isusa kako bi se razabralo putove kojima će se obnoviti Crkvu i društvo u njihovu zauzimanju za obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene.

Na početku prvog dijela se ističe kako antropološko-kulturna promjena utječe danas na sve aspekte života i zahtijeva analitički i raznolik pristup. Treba istaknuti prije svega pozitivne aspekte: veću slobodu izražavanja i bolje priznavanje prava žena i djece, bar u nekim krajevima. Ali, s druge strane, treba isto tako uzeti u obzir sve veću opasnost pretjeranog individualizma koji izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaća kao neku apsolutnost. Tome se pridodaje također kriza vjere koja je pogodila mnoge katolike i koja je često uzrokom kriza braka i obitelji. Neke kulturne i vjerske sredine nameću posebne izazove poput poligamije, pogodbenih brakova, mješovitih brakova i različitosti vjere. U mnogim sredinama, i to ne samo na zapadu, velikog je maha uzela praksa zajedničkog življenja prije braka odnosno izvanbračnih zajednica u kojima parovi ne žele prihvatiti oblik institucionalne veze. Tome se često pridodaje civilno zakonodavstvo koje ugrožava brak i obitelj. Uslijed sekularizacije u mnogim dijelovima svijeta povezanost ljudi s Bogom je u snažnom opadanju i vjera nije više nešto što je zajedničko čitavom društvu. U nastavku se spominje problem djece rođene izvan braka, djece koja odrastaju samo s jednim od roditelja ili u proširenoj odnosno novozasnovanoj obitelji, sve veći broj rastava a posebno se ističe kako seksualno zlostavljanje djece predstavlja najskandalozniju i najizopačeniju stvarnost današnjeg društva.
Crkva se nalazi pred izazovom da pomaže parovima u sazrijevanju emocionalne dimenzije i u afektivnom razvoju promicanjem dijaloga, kreposti i povjerenja u Božju milosrdnu ljubav. Potpuna predanost koju iziskuje kršćanski brak može biti snažni protulijek napasti egoističnog individualizma. Sinodske oce zabrinjava širenje pornografije i komercijalizacija tijela, koju potpomaže također zloupotreba interneta.
U takvim okolnostima Crkva se osjeća pozvanom uputiti riječ nade i smisla. Velike vrijednosti ženidbe i obitelji odgovaraju traženju koje se provlači kroz ljudski život također u dobu označenom individualizmom i hedonizmom. Potrebno je prihvaćati osobe s njihovom konkretnom egzistencijom, znati ih podupirati u njihovu traženju, poticati želju za Bogom i želju da se osjete potpuno dijelom Crkve i oni koji su doživjeli krah ili se nalaze u najrazličitijim situacijama. Kršćanska poruka uvijek u sebi sadrži stvarnost i dinamiku milosrđa i istine, koje u Kristu imaju svoju stjecišnu točku.

U drugom dijelu se progovara o “Evanđelju obitelji” te se predstavlja – kroz povijesni presjek i u perspektivi povijesti spasenja – ono što Sveto pismo i crkveno učiteljstvo uče o ženidbi i obitelji. Nerazrješivost ženidbe, ističe se u Relatio, ne smije se shvaćati prije svega kao “jaram” nametnut ljudima već kao “dar” koji se daje osobama združenima u bračnu zajednicu. Uzajamno darivanje koje je sastavni dio sakramentalne ženidbe ima svoje korijene u milosti krštenja koja uspostavlja temeljni savez svake osobe s Kristom u Crkvi. Bog posvećuje ljubav zaručnika i potvrđuje njezinu nerazrješivost, pružajući im pomoć da žive u vjernosti, uzajamnom upotpunjivanju i otvorenosti životu. Zbog toga Crkva gleda na ženidbene drugove kao na srce čitave obitelji koja također upravlja pogled prema Kristu, kaže se u dokumentu.
Drugi vatikanski koncil iskazao je poštovanje prema naravnoj ženidbi i vrijednim sastavnicama prisutnim u drugim religijama i kulturama usprkos ograničenjima i nedostatnostima. Prisutnost sjemena Riječi u kulturama mogla bi se, na neki način, primijeniti na neke bračne i obiteljske stvarnosti mnogih kultura i nekršćanskih osoba. Postoje dakle neke vrijedne sastavnice također u nekim oblicima izvan kršćanskog braka – utemeljenom na čvrstom i istinskom odnosu jednog muškarca i jedne žene –, za koje u svakom slučaju smatramo da su prema ovome usmjereni. Pogledom upravljenim na ljudsku mudrost naroda i kultura, Crkva priznaje također tu obitelj kao temeljnu stanicu – nužnu i plodnu – ljudskog suživota, kaže se u dokumentu.
Crkva, kao sigurna učiteljica i brižna majka, premda priznaje da za krštenike nema drugog ženidbenog veza osim sakramentalnog, i da je svaki njegov prekid protiv Božje volje, također je svjesna slabosti mnoge svoje djece koja se trude oko svoje vjere. “Kao posljedica toga, ne umanjujući vrijednost evanđeoskog ideala, potrebno je s ljubavlju i strpljivo pratiti eventualne etape rasta osoba u njihovu postupnom razvoju […] Mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti ugodniji Bogu od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nailazi na veće teškoće. Svi imaju potrebu da ih dotakne utjeha i poticaj Božje spasenjske ljubavi, koji na tajanstven način djeluje u svakoj osobi, bez obzira na njezine mane i njene padove”, kaže se u dokumentu citirajući Evangelii gaudium.
U pogledu pastoralnog pristupa osobama koje su sklopile građansku ženidbu, te rastavljenim i ponovno oženjenim odnosno osobama koje žive u izvanbračnoj zajednici, sinodski oci primjećuju kako je zadaća Crkve objaviti im Božju pedagogiju milosti u njihovim životima i pomagati im postići puninu Božjeg nauma u njima. Slijedeći Kristov pogled, čije svjetlo rasvjetljuje svakog čovjeka Crkva se okreće s ljubavlju prema onima koji sudjeluju u njezinu životu na nepotpun način i prepoznaje da Božja milost djeluje i u njihovu životu dajući im hrabrost da čine dobro, da s ljubavlju brinu jedno za drugo i budu u službi zajednice u kojoj žive i rade.
Nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u tome da se posveti pozornost stvarnosti građanskih ženidbi između muškarca i žene, tradicionalnim ženidbama i izvanbračnim zajednicama. Kada zajednica postigne određenu stabilnost kroz javno preuzetu obvezu, kada je karakterizira duboka afektivna povezanost partnera, odgovornost prema djeci, sposobnost da ustraje u kušnjama, može je se promatrati kao klicu koju treba pratiti u razvoju prema sakramentu ženidbe.
Sukladno Isusovu milosrdnom pogledu, Crkva mora brižno i pažljivo pratiti svoju najslabiju djecu, ranjenu izgubljenom i ranjenom ljubavlju, vraćajući povjerenje i nadu, poput svjetionika neke luke ili baklje koju se nosi među ljude da prosvijetli one koji su skrenuli s pravoga puta ili se nalaze usred oluje. Svjesni da je najveće milosrđe reći istinu s ljubavlju, idemo korak dalje od suosjećanja. Milosrdna ljubav, kako što privlači i ujedinjuje, tako i preobražava i uzdiže. Poziva na obraćenje. Tako na isti način shvaćamo Gospodinov stav, koji ne osuđuje preljubnicu, već od nje traži da ne griješi više, kaže se u završnom sinodskom dokumentu.

U trećem dijelu posvećenom pastoralnim perspektivama govori se o nekim najurgentnijim pastoralnim pitanjima čija je konkretizacija povjerena pojedinim mjesnim Crkvama, u zajedništvu “cum Petro et sub Petro”. Od čitave se Crkve traži zaokret u načinu na koji vrši svoje poslanje. Ne smijemo se zaustavljati na čisto teorijskom navještaju odvojenom od stvarnih problema osoba i ne treba samo predočavati pravila već i predlagati vrijednosti, odgovarajući na potrebu za njima koja se danas uočava i u zemljama u kojima je sekularizacija uzela najviše maha.
U više je navrata istaknuta potreba korjenite obnove čitave pastoralne prakse u perspektivi evanđelja obitelji, nadilazeći individualističke poglede koje ovu još uvijek karakteriziraju. Zato se opetovano insistiralo na nužnosti da se u tome svjetlu obnovi izgradnju (formaciju) prezbitera, đakona, katehista i ostalih pastoralnih djelatnika, kroz veće uključivanje samih obitelji.
Istaknuta je također nužnost evangelizacije koja će otvoreno prokazivati kulturne, društvene, političke i ekonomske uvjetovanosti, poput primjerice pretjeranog prostora koji se daje tržišnoj logici, a koje onemogućuju autentični obiteljski život, stvarajući preduvjete za diskriminacije, siromaštvo, isključivost, nasilje. Zato je nužno produbiti dijalog i suradnju s društvenim strukturama, te treba poticati i podupirati laike koji se, kao kršćani, zauzimaju na kulturnom i društveno-političkom polju.
U nastavku dokumenta se ističe važnost priprave zaručnika za ženidbu te praćenja bračnih drugova u prvim godinama bračnog života. Govoreći o pastoralnoj skrbi za osobe koji žive u građanskom braku ili izvanbračnoj zajednici istaknuta je važnost uspostave dijaloga s tim osobama kako bi se razabralo sastavne dijelove njihova života koji mogu dovesti do veće otvorenosti evanđelju ženidbe u njegovoj punini. Pastiri moraju utvrditi elemente koji mogu potpomoći evangelizaciju i ljudski i duhovni rast. Ističe se kako je u sve većem porastu broj onih koji traže slavljenje ženidbe u crkvi. Primjećuje se nadalje kako se na izvanbračnu zajednicu pojedinci često odlučuju zbog općeg mentaliteta koji se protivi institucijama i sklapanju trajne veze, ali također zbog očekivanja egzistencijalne sigurnosti (zaposlenje i stalna primanja). U nekim zemljama postoje brojne činjenične zajednice, ne samo zbog odbacivanja kršćanskih vrijednosti obitelji i ženidbe, već prije svega zato što se vjenčanje doživljava kao luksuz, tako da materijalna bijeda tjera pojedince da žive u činjeničnim zajednicama.
Svim tim situacijama treba prići konstruktivno, pokušati ih pretvoriti u hod prema punini ženidbe i obitelji u svjetlu evanđelja. Radi se o tome da ih se prihvaća i prati sa strpljivošću i osjetljivošću. U tome važnu ulogu ima privlačno svjedočenje autentičnih kršćanskih obitelji kao nositelja evangelizacije obitelji.
U poglavlju posvećenom rastavljenima, rastavljenim neoženjenim, rastavljenim i ponovno oženjenim osobama te jednoroditeljskim obiteljima kaže se kako je na sinodi istaknuta potreba hrabrih pastoralnih izbora. Ponovno snažno potvrđujući vjernost evanđelju obitelji i prepoznajući da su rastava i razvod uvijek rana koja izaziva duboka trpljenja ženidbenim drugovima koji kroz njih prolaze kao i djeci, sinodski su oci zamijetili urgentnost novih pastoralnih putova, koji polaze od zbiljske stvarnosti raskida obitelji, svjesni da se ove, često, “podnosi” s patnjom no bira u punoj slobodi. Riječ je o situacijama koje se razlikuju po osobnim i kulturnim kao i društveno-političkim faktorima. Potreban je jedan diferencirani pogled kao što je to sugerirao sveti Ivan Pavao II.
Posebno razlučivanje je nužno za pastoralno praćenje razvedenih, rastavljenih i ostavljenih. Treba prije svega vrednovati patnju onih koji su nepravedno pretrpjeli rastavu, razvod ili ih je bračni drug napustio, ili su zbog zlostavljanja kojima su bili izloženi od strane bračnog druga bili prisiljeni prekinuti zajednički život. Potrebno je na iskren i konstruktivan način se posvetiti posljedicama razvoda ili rastave na djecu, koja su uvijek nevine žrtve tih situacija. Posebnu pozornost treba posvetiti jednoroditeljskim obiteljima, a osobito treba pružiti pomoć ženama koje moraju same nositi odgovornost za kuću i odgoj djece.
Veliki je broj sinodskih otaca istaknuo nužnost pojednostavljenja i ubrzanja postupaka za priznavanje slučajeva ništavnosti, koji će po mogućnosti biti potpuno besplatni. U vezi s tim su izneseni i neki konkretni prijedlozi. Prema nekim drugim prijedlozima trebalo bi razmotriti mogućnost da se u svezi valjanosti sakramenta ženidbe pridaje važnost ulozi vjere zaručnika; to ništa ne mijenja na činjenici da su sve ženidbe sklopljene među krštenicima sakrament.
Što se tiče bračnih parnica, ubrzanje i pojednostavljenje postupka, koje mnogi traži, osim izobrazbu dovoljnog broja djelatnika, klerika i laika kojima će to biti prioritetna zadaća, zahtijeva isticanje odgovornosti dijecezanskog biskupa, koji može u svojoj biskupiji zadužiti prikladne obrazovane savjetnike koji mogu besplatno savjetovati strane o valjanosti njihove ženidbe.
Rastavljene osobe koje se nisu ponovno oženile, koje su često svjedoci bračne vjernosti, treba poticati da pronađu u euharistiji hranu koja ih podupire u njihovu stanju. I situacije u kojima se nalaze rastavljene i ponovno oženjene osobe zahtijevaju pomno razlučivanje i praćenje ispunjeno poštivanjem, izbjegavajući svaki govor i stav zbog kojih će se one osjetiti diskriminiranima i promičući njihovo sudjelovanje u životu zajednice. Briga koja se posvećuje tim osobama ne slabi vjeru zajednice i njezino svjedočenje o nerazrješivosti ženidbe, već štoviše ona upravo u toj brizi izražava svoju ljubav, naglašavaju sinodski oci.
Razmišljalo se o mogućnosti da rastavljeni i ponovno oženjeni pristupaju sakramentima pokore i euharistije. Više se otaca snažno izjasnilo u prilog sadašnjoj disciplini, zbog konstitutivnog odnosa koji postoji između sudjelovanja u euharistiji i zajedništva s Crkvom i njezina učenja o nerazrješivosti ženidbe. Drugi su se izjasnili za pripuštanje euharistijskom stolu, koje neće vrijediti za sve, već u određenim situacijama i pod točno određenim uvjetima, posebno kada je riječ o slučajevima koji su ireverzibilni i za sobom povlače moralne obaveze prema djeci koja bi podnosila nepravedna trpljenja. Eventualnom pristupu sakramentima prethodio bi pokornički hod, pod odgovornošću dijecezanskog biskupa. To pitanje treba dalje produbljivati, imajući na umu razliku između objektivnog stanja grijeha i olakotnih okolnosti, budući da “ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti” različitim “psihičkim ili društvenim čimbenicima” kaže se u dokumentu citirajući Katekizam Katoličke Crkve.
Što se tiče pastoralne pozornosti prema osobama istospolne orijentacije skrenulo se pozornost na ono što uči Crkva: “Ne postoji nikakva osnova za izjednačavanje ili traženje i najmanjih sličnosti između istospolnih zajednica i Božjeg nauma o braku i obitelji”. Ipak, muškarce i žene s homoseksualnim sklonostima treba prihvaćati s poštivanjem i osjetljivošću i treba izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije prema njima. Potpuno je neprihvatljivo da crkveni pastiri budu u vezi s tim izloženi pritiscima te da međunarodne organizacije uvjetuju davanje financijske pomoći uvođenjem zakona kojim se ozakonjuje “ženidbu” među osobama istog spola.
Na kraju teksta se govori o izazovu denataliteta te se konstatira te primjećuje kako se sve više širi mentalitet koji rađanje novog života sputava promjenjivim individualnim planovima ili planovima bračnog para. Ekonomski faktori imaju ponekad presudan utjecaj i pridonose snažnom padu nataliteta koji slabi društvo, ugrožava odnose među naraštajima i budućnost čini neizvjesnom. Otvorenost životu je duboki zahtjev bračne ljubavi. U tome svjetlu, Crkva podupire obitelji koje prihvaćaju, odgajaju i okružuju svojom ljubavlju djecu s teškoćama u razvoju.
I na tome polju potrebno je krenuti od slušanja osoba i znati predstaviti ljepotu i istinu bezuvjetne otvorenosti životu kao nešto što ljudska ljubav treba da bi se živjela u punini. Upravo na tim temeljima treba počivati adekvatno učenje o prirodnim metodama za odgovorno rađanje. Ono pomaže živjeti na skladan i svjestan način komunikaciju među bračnim drugovima, u svim njezinim dimenzijama, zajedno s odgovornošću za rađanje. Posvajanje djece, bilo da je riječ o siročadi ili napuštenoj djeci, koju se prihvaća kao vlastitu djecu, je posebni oblik obiteljskog apostolata. Odluka o posvajanju i udomljavanju izražava posebnu plodnost bračnog iskustva, ne samo kada je ovo označeno neplodnošću. Ta je odluka rječiti znak obiteljske ljubavi, prilika za svjedočenje vlastite vjere i vraćanje dječjeg dostojanstva onome koji ga je lišen.
Jedan od temeljnih izazova s kojim se suočavaju današnje obitelji je bez sumnje odgoj, kojeg današnja kulturna stvarnost i veliki utjecaj medija čine još zahtjevnijim i kompleksnijim. Treba uzimati u obzir zahtjeve i očekivanja obitelji koje su kadre u svakodnevnom životu biti mjesta rasta, konkretnog i egzistencijalnog prenošenja kreposti koje oblikuju život. To ukazuje na to da roditelji imaju pravo slobodno birati koju će se vrstu odgoja i obrazovanja pružati njihovoj djeci sukladno njihovim uvjerenjima.
U Zaključku dokumenta se kaže kako iznesena promišljanja plod dijaloga na sinodi te da se dokumentom žele postaviti pitanja i naznačiti poglede koji će morati sazrijevati i precizirati se u razmišljanjima mjesnih Crkava u godini koja nas dijeli od redovne opće biskupske sinode predviđene za listopad 2015. Nije riječ o donesenim odlukama ni o lakim perspektivama. Ipak, kolegijalni hod biskupa i uključivanje čitavog Božjeg naroda pod djelovanjem Duha Svetoga, promatrajući primjer Svete Obitelji, moći će nas voditi u pronalaženju putova istine i milosrđa za sve, ističe se na kraju dokumenta na kraju kojeg se donose rezultati glasovanja o pojedinim brojevima “Relatio Synodi”.
Cjeloviti prijevod teksta “Relatio Synodi” na hrvatski donosimo u rubrici Dokumenti na mrežnim stranicama naše Agencije.