Zagreb, (IKA) – U nastavku rada 53. teološko-pastoralnoga tjedna u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati u srijedu 23. siječnja predavanje “Religija u Hrvatskoj: sociološka analiza lica i naličja hrvatske religioznosti” održao je prof. dr. Siniša Zrinščak.
Niz socioloških istraživanja provedenih u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina daje nedvosmislen odgovor na pitanje kakva je religioznost u Hrvatskoj, odnosno kako hrvatski građani žive svoju (ne)religioznost. Slika je više-manje postojana i jasna, ali ne manje kompleksna. Stoga je predavač uvodno podsjetio na rezultate Popisa stanovništva koje je usporedio s 2001. godinom. Upozorio je na problem neujednačenih kategorija, što dovodi do poteškoća u interpretaciji. U usporedbi popisa, broj građana Republike Hrvatske pao je za 152.000, ako gledamo postotno u pogledu vjerske pripadnosti ona je ostala više manje ista. Broj katolika smanjio se za 200.000, nešto više nego je pao broj stanovništva. Broj pravoslavnih ostao je isti, broj muslimana nešto se povećao, broj Židova ostao je isti. Prema novim podacima broj protestanata povećan je s 0,19 na 0,34%. No godine 2001. nije bila navedena kategorija protestanata, već su bile poimence navedene pojedine protestantske Crkve. Za posljednji popis ne znamo što je sve stavljeno u tu kategoriju, napomenuo je predavač. Upozorio je dalje kako je godine 2001. postojala kategorija agnostici i oni koji se ne izjašnjavaju 2,99%. Godine 2011. ta kategorija je odvojena, pa je samo agnostika bilo 0,76%, a onih koji su neizjašnjeni 2,17%, pa kad se to zbroji iznosi 2,93%. Broj ateista povećao se s 2,22 na 3,87%. Dr. Zrinščak stoga je istaknuo bitnim da se statističkoj slici hrvatske religioznosti da primjereno značenje, jer ona govori o temeljnoj konfesionalnoj identifikaciji hrvatskih građana.
Na tragu te složenosti istaknuo je tri vida. Kao prvo, podsjetio je na bit sociološkog pristupa u istraživanju religije, koje ne pretendira dati odgovor o biti religije, ali dobro pokazuje njenu društvenu višeznačnost. Tu je riječ o dimenzijama religije: pripadnost, vjerovanje, religioznost u užem smislu, crkvena praksa, javna uloga Crkve, posljedična dimenzija religioznosti. Dimenzije jesu povezane, ali samo do određene mjere, i svako njihovo pojednostavljivanje ili svođenje na jednu dimenziju daje potpuno pogrešnu sliku religioznosti. Istraživanja primjerice pokazuju da između pojedinih dimenzija postoji napetost i da do promjena dolazi u jednoj dimenziji, a ne (ili još ne) u drugima. Nadalje, upozorio je na napetost između institucionalne (mjerena kroz dimenzije pripadnosti, crkvene prakse, dijelom stavova o javnoj ulozi Crkve) i osobne religioznosti (mjerena kroz dimenziju religioznosti u užem smislu). Istaknuo je da postoje jasne indicije o postojanju te napetosti, ali ima malo ozbiljnih istraživanja i rasprava. Naposljetku, treći vid usmjeren je na napetosti između političke i socijalne zauzetosti Crkve. U tom kontekstu predavač je istaknuo kako istraživanja nedvosmisleno pokazuju da građani razlikuju (odnosno žele razlikovati) političku ulogu Crkve od njene šire društvene uloge koja se najčešće prepoznaje kao socijalna uloga, u manjem dijelu obrazovna ili zdravstvena. Također, komparacija Hrvatske s drugim srednjoeuropskim zemljama (istraživanje Aufbruch 2007.) govori o tome da se društvena očekivanja od Crkve ne smiju izvoditi iz opće razine religioznosti u zemlji, jer su na dijelu i drugi čimbenici. Ukratko, visoka religioznost može koegzistirati s niskom razinom očekivanja o društvenoj zauzetosti Crkve i obratno, istaknuo je dr. Zrinščak.