Kao građanin multireligijske Bosne i vjerski poglavar katoličke zajednice u njoj, s radošću i zahvalnošću pridružujem se ovom skupu molitve za mir u svijetu koji se održava na Brdu Hiei (kod grada Kyoto), vrelu japanske kulture i izvorištu budizma u Japanu.
Imajući na umu ograničeno vrijeme koje mi je dodijeljeno te svoj etnički i religiozni identitet, želim s vama podijeliti svoje iskustvo sadašnjih napetosti u Bosni te sve nas podsjetiti na neke izjave Pape Ivana Pavla II. o religioznom čuvanju i uspostavljanju mira od Asiza 1986. do Sarajeva 1997.

Rat za etničke teritorije u Bosni, ne rat religija

Bosna i Hercegovina je mala zemlja sa samo 51.129 kvadratnih kilometara površine. Prema posljednjem popisu pučanstva u travnju 1991. imala je 4,340,000 stanovnika. Zbog geografskog položaja i burne povijesti, već stoljećima se podudaraju etnički i religijski identitet: 43% Bošnjaka- Muslimana, 31% Srba-Pravoslavaca i 17% Hrvata-Katolika. Mi građani i vjernici dvaju političkih entiteta u poslijedaytonskoj BH dobrano se razlikujemo u procjenjivanju uzroka i posljedica okrutnog rata koji je počeo u studenom 1991. i završio u prosincu 1995. Taj je rat izbio nakon raspada Jugoslavije te priznavanja novih država Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Dana 1. ožujka 1992. na zakonito organiziranom referendumu mi građani BiH odgovorili smo na pitanje, hoćemo li ostati u krnjoj Jugoslaviji ili glasati za osamostaljenje svoje zemlje. Srpski vođe u Bosni nisu dopustili glasanje u mjestima sa srpskom etničkom većinom gdje su oni imali vlast u općinama i kontrolu nad policijskim snagama. Unatoč toj zabrani glasanja, 63% glasača sudjelovalo je na referendumu, a 62% njih dali su svoje glasove za nezavisnost BiH. Od tada su srpske oružane snage, potpomagane regularnim jedinicama jugoslavenske armije, počele sistematski zauzimati silom teritorij koji po njihovom mišljenju pripada srpskom etničkom području. Od studenog 1991. do prosinca 1995. zauzeli su 72% zemlje, ali im je na temelju daytonskih ugovora dopušteno da zadrže samo 49%.
Ovo nije dobra prigoda da slušatelje bombadiram brojevima o ubijenim civilima, o razorenim džamijama i crkvama, silovanim ženama, nestalim osobama, protjeranim obiteljima i pojedincima koji su bili etnički “očišćeni” iz svojih kuća i mjesta. Strani novinari u svojim izvješćima i člancima mogli su pokazati neke elemente religijskih tradicija u ovom ratu za etničke teritorije upirući prstom na pojedine lokalne vođe ili borce koji su nosili simbole na kojima se podudaraju etničnost i religija: zastave s križem ili polumjesecom, nekoliko puta za vrijeme rata te davali izjave da ovaj rat nije rat religija i da svaki zločin u ime religije zapravo predstavlja zločin protiv religije. Dana 9. lipnja 1997. potpisali smo Izjavu o zajedničkoj moralnoj obvezi i zauzimanju. U njoj smo priznali da “naše religije i duhovne tradicije (muslimanska, pravoslavna, katolička i židovska) sadrže mnoge zajedničke vrijednosti i da te zajedničke vrijednosti mogu pružati autentičnu podlogu za međusobno poštovanje, suradnju i slobodno življenje u BiH”. Priznajući jedni drugima religiozne razlike, osudili smo svako nasilje protiv nevinih osoba, bilo kakav oblik zloporabe ili kršenja ljudskih prava. Potaknuli smo svaki svoje vjernike da postupaju s drugima kako bi željeli da drugi postupaju s njima.
U lipnju ove godine osnovali smo Organizacijski odbor za Međureligijsko vijeće BiH koje će biti savjetodavno tijelo tradicionalnih religijskih zajednica za suradnju vjerskih poglavara u našoj zemlji. Sada stojimo pred izazovom priređivanja takvog statuta i tajništva toga tijela da u njemu ne prevladava nijedan od partnera niti da njime manipuliraju političke partije.

Naše religije osposobljavaju nas za praštanje i pomirenje

Kršćansko Sveto pismo gleda na mir među narodima kao sastavni dio mira s Bogom. Takav je mir uvijek povezan s pravdom: “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje. Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima. “Sveti Pavao poticao je kršćane koji su bili apsolutna manjina u ogromnom rimskom carstvu: “Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svima ljudima (Rim 12,19)”. Mi, katolici, prihvaćamo učiteljsku vlast papa, ekumenskih sabora i biskupa. Važna evolucija, ali ne revolucija dogodila se u našem nauku o vjerskoj slobodi, odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama i pluralizmu u današnjem svijetu. Ovaj ekumenski sabor u Konstituciji o Crkvi u današnjem svijetu (Gaudium et spes), poglavlju petom, govori o “Promicanju mira i izgradnji zajednice naroda” (77-99).
Zaokret u katoličkom podržavanju međureligijskoga mirovnog pokreta predstavlja Svjetski dan molitve i posta za mir u Asizu 22. listopada 1986. Papa Ivan Pavao II. na susretu s predstavnicima kršćanskih zajednica rekao je tom zgodom: “Crkva je sama pozvana da bude uspješan znak i sredstvo pomirenja i mira za ljudsku obitelj. U govoru predstavnicima različitih religija svijeta na zaključnoj ceremoniji rekao je: “S religijama svijeta dijelimo zajedničko poštivanje savjesti i pokoravanje glasu savjesti, koja nas uči da tražimo istinu, ljubimo i služimo sve pojedince i narode i da stoga budemo mirotvorci medu pojedincima i narodima”. Sve sudionike pozvao je da pred svijetom svjedoče, svaki prema svome uvjerenju, transcendentalno usmjerenje mira. U istom govoru istaknuo je da je čovječanstvo ušlo u razdoblje povećane solidarnosti i gladi za socijalnom pravdom. Dva dana kasnije, Ivan Pavao II. zahvalio je u Rimu nekršćanskim sudionicima asiškog skupa za sudjelovanje naglasivši: “Pošli smo na hodočašće u Asiz zato što smo svi bili uvjereni da različite religije mogu i trebaju pridonositi miru”.
Dana 25. listopada 1995. Ivan Pavao II. pohodio je OUN u New Yorku prigodom pedesete obljetnice ovog organa i sredstva suradnje država svijeta. U obraćanju generalnoj skupštini govorio je o pravima nacija. U tom kontekstu spomenuo je snažno izronjavanje etničke i kulturne svijesti protiv ozračja univerzalnosti u ljudskoj obitelji: “Tu napetost između partikularnog i univerzalnog možemo smatrati imanentnom u ljudskim bićima. Snagom dioništva na istoj ljudskoj naravi ljudi automatski osjećaju da su članovi jedne velike obitelji, a to je činjenica. Međutim, kao posljedica konkretnih povijesnih okolnosti te iste naravi, nužno su intenzivnije povezani u posebne skupine, počevši od obitelji te dalje do različitih skupina kojima pripadaju i do cijele svoje etničke i kulturne zajednice”. U tom istom obraćanju Papa je pozvao na bolje poštivanje etničkih i kulturalnih razlika pojedinih naroda, spomenuvši etničke konflikte u Bosni i Centralnoj Africi: “Kad se strah od #!razlika#! poveća povijesnim nepravdama i ozlojedi manipulacijama beskrupuloznih, može dovesti do nijekanja ljudskosti #!drugoga#! s posljedicom da ljudi upadaju u krug nasilja u kojem nitko nije pošteđen, čak ni djeca. Svima su nam danas dobro poznata takva stanja. Ovog časa moje srce i molitve okreću se na poseban način patnjama okrutno ispaćenih naroda Bosne i Hercegovine”.
Stoga nije čudno što je njegova svetost papa Ivan Pavao II. toliko inzistirao da pohodi Sarajevo za vrijeme opsade kako bi sa žiteljima toga multietničkog i multireligijskog glavnog grada podijelio njihovu nevolju, strah i nesigurnost. Međutim, bilo mu je omogućeno učiniti to tek 12. i 13. travnja 1997. U svim govorima u Sarajevu inzistirao je na međusobnom opraštanju i traženju oproštenja. U svom obraćanju članovima kolektivnog predsjedništva BiH rekao je: “Napetosti, koje mogu nastati među pojedincima i etničkim skupinama kao baština prošlosti i kao posljedica blizine i različitost, moraju u vjerskim vrijednostima naći ne samo razloge za trijeznost i razboritost, nego i razloge sporazumijevanja koje ima u vidu suradnju što izgrađuje… Zbog toga je potrebno gajiti unutrašnje raspoloženje kako unutar BiH tako i u odnosima sa susjednim državama i s međunarodnom zajednicom. Ali slično se raspoloženje može stvoriti jedino na temelju praštanja.
Zgrada mira, da bi nakon tolike krvi i tolike mržnje bila čvrsta, mora počivati na odvažnosti praštanja. Valja znati pitati oproštenje i oprostiti!”
Mnogi muslimanski vjernici i teolozi u BiH ne vole riječ “pomirenje”, jer bi mogla uključivati zaboravljanje nevino ubijenih civila, silovanih žena, porušenih džamija, izmještenih i nestalih osoba, ili čak odustajanje od procesa protiv ratnih zločinaca. Oni kažu da će pomirenje doći kad međunarodna zajednica omogući siguran povratak izbjeglica ili kad vidimo ratne zločince u zatvoru . Možda je upravo zato Ivan Pavao II. u govoru muslimanskim predstavnicima BiH rekao: “Kucnuo je trenutak ponovnog početka iskrenoga bratskog dijaloga prihvaćanjem oproštenja i praštanjem; kucnuo je trenutak svladavanja mržnji i osveta koje još uvijek priječe uspostavu istinskoga mira u BiH.. Bog je milosrdan. To je tvrdnja koju svi islamski vjernici poštuju i s kojom se slažu. Upravo jer je Bog milosrdan i jer želi milosrđe, dužnost je svakoga pojedinca prihvatiti logiku ljubavi kako bi postigao pravo uzajamno oproštenje”.
Obogaćen tragičnim iskustvom etničkih napetosti u mojoj zemlji i duboko ukorijenjen u svojoj kršćanskoj vjeri zaista vjerujem da nas naše religije mogu osposobljavati za opraštanje i pomirenje.