Rijeka, (IKA) – Pojam beskonačnosti bio je u središtu razmatranja znanstvenika koji su sudjelovali na međunarodnom simpoziju održanom 27. listopada na Teologiji u Rijeci na kojemu su uz teologe sudjelovali i liječnici, filozofi i fizičari. Uz Teologiju u Rijeci, simpozij su organizirali Medicinski fakultet u Rijeci – katedra za društvene i humanističke znanosti, Fakultet zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci i Teološki fakultet Nicolaus Copernicus u Torunu, a održan je pod naslovom „Konačno na tragu beskonačnog: pojam besmrtnosti i trajanja u znanosti i svijesti”.
Uvodne riječi uputili su riječki nadbiskup i kancelar Teologije mons. dr. Ivan Devčić te predstojnica Teologije dr. s. Nela Gašpar, istaknuvši vrijednost interdisciplinarnog pristupa ovoj temi i suradnje visokoškolskih ustanova koje sudjeluju na simpoziju. Cilj interdisciplinarnog simpozija „Riječki znanstveni mostovi” bio je progovoriti o naporima konačnog bića, kao što je čovjek, koje se teško miri sa svojom konačnošću pa stoga pokušava slijediti tragove beskonačnog ili pokušava uz pomoć tehnike sam sebi stvoriti beskonačnu perspektivu i trajanje. Bio je to značajan znanstveni događaj koji je na jednom mjestu okupio različite profile znanstvenika – medicinare, fizičare, psihologe, umjetnike, teologe i filozofe, a sve kako bi se pokušalo ostvariti interdisciplinarnu suradnju i prevladati metodološke granice između pojedinih znanstvenih polja, u svrhu produbljivanja shvaćanja smisla ljudske konačnosti i težnje prema Beskonačnome.
„Čovjek u svojoj slobodi nadilazi sebe beskrajno, u tome je sam sebi pitanje”, istaknula je u predavanju dr. Gašpar. „Ukoliko ne želi rezignirati u svojoj konačnosti i iskustvu patnje te optira za smisao i ispunjenje, čovjek je uvijek na tragu beskonačnog. Jer čovjek samo otkrićem beskonačnog/božanskog utemeljuje svoje postojanje, nadilazi svoju konačnost, jamči svojoj kratkoj zemaljskoj putanji smisao i otvara sebi prolaz prema vječnoj budućnosti.” Predavanje dr. Gašpar u središtu zanimanja imalo je marijansku ikonografiju, odnosno približavanje beskonačnom vizualnim prikazom. U istočnom kršćanstvu ta je metoda odavno poznata jer u njemu ikona, kao slikovito prikazivanje svijeta beskonačnog, svetog, božanskog, ima središnje značenje. „Ikone prikazuju ljudsku povijest u kojoj se očituje težnja za beskonačnim.” O sakralnoj umjetnosti i njezinom odnosu prema beskonačnom govorio je don Anton Šuljić, koji je istaknuo kako je umjetnost prikaz beskonačnog u konačnom, a u kršćanskoj tradiciji oduvijek se smatrala načinom uprisutnjavanja Svetog.
No, religija i umjetnost nisu, dakako, jedine dodirne točke konačnog i beskonačnog. Posvjedočili su to liječnici, fizičari i filozofi. Dr. Aleksandra Golubović s filozofskog fakulteta u Rijeci analizirala je mogućnost dokazivanja Božjeg postojanja odnosno jesu li dokazi njegove vidljivosti dovoljno uvjerljivi. „Nikome to nije u potpunosti uspjelo, no u konačnici se svaki takav pokušaj svodi na ono što se može nazvati egzistencijalnim dokazom za Boga. To nije čvrsti dokaz nego podrazumijeva mnogo segmenata u kojima uočavamo Božju prisutnost, npr. u domeni potrage za smislom i vrijednostima, u ljudskoj moralnosti, iskustvu i sl. Drugim riječima obilježava čitavu čovjekovu egzistenciju.” Dr. Dražen Domijan, također s Filozofskog fakulteta, govorio je o kognitivnim osnovama razumijevanja pojma beskonačnosti, istaknuvši kako je ideja beskonačnosti utemeljena u iskustvu repetitivnih radnji. Bazična metafora beskonačnosti omogućava razumijevanje brojnih složenih pojmova moderne matematike. Dr. Predrag Dominis Prester s Odjela za fiziku sveučilišta u Rijeci govorio je o beskonačnostima kojima se bavi fizika, od kojih se neke podrazumijevaju, kao veličina i trajanje svemira, a neke koje se odnose na događanja unutar iznimno malih veličina dovode fizičare u probleme na koji ih način objasniti. Eksperimentom je dokazano da je svemir homogen i izotropan, jednak u svim smjerovima i širi se. Budućnost svemira ne može se dakako znati, ali s obzirom na dosad otkrivene zakone fizike koji vladaju svemirom, logično su moguća samo tri scenarija. Veći je problem s postankom, odnosno s onime što se događalo u toj prvoj milisekundi poznatog Velikog praska, jer u tom trenutku i na tako malom i zgusnutom području, poznati zakoni fizike nisu vrijedili.
Dr. Amir Muzur pozabavio se mogućnošću beskonačnog trajanja života odnosno besmrtnosti, s aspekta neurologije. „U prirodi je besmrtnost poznata kod nekih meduza i bakterija koje imaju sposobno reproduciranja vlastitog genetskog materijala. Ali po tome i naši geni su na neki način besmrtni dok god ih prenosimo na sljedeće generacije.” Istaknuo je kako je besmrtnost oduvijek ljudska težnja, ali unatoč svim medicinskim naporima i mogućnostima predviđa se da maksimalni ljudski vijek nikada neće preći 125 godina. „Uslijed poboljšanih uvjeta života produžio se prosječni ljudski vijek, ali onaj apsolutni još uvijek nije”, zaključio je dr. Muzur.
Dr. Tomas Huzarek s Teološkog fakulteta u Torunu govorio je o problemu identiteta kroz promjene koje se na subjektu događaju u vremenu. Svako se ljudsko biće s vremenom mijenja pa je osnovno pitanje što to čini specifični identitet svakog ponaosob, rekao je dr. Huzarek. Njegov kolega iz Turuna dr. Michal Sadowski predstavio je promišljanja jednog od najpoznatijih kršćanskih teologa 9. stoljeća Abu Raita al-Takrita koji je govorio o konačnosti božanskih osoba unutar kršćanskog Trojedinog Boga koji je beskonačan.
Dr. Božidar Mrakovčić s KBF-a u Zagrebu govorio je o Božjoj beskonačnosti i ljudskoj konačnosti u biblijski tekstovima, a dr. Nikola Vranješ s Teologije u Rijeci objasnio hod od konačnog prema beskonačnom u pastoralnom djelovanju Crkve. Dr. Mario Tomljanović također s Teologije u Rijeci govorio je o povezanosti ljudske duhovnosti s beskonačnim. Možemo li o Bogu razmišljati, a da ne gajimo nadu prema vječnosti, rekao je dr. Tomljanović te potvrdio da se vječnost „proučava, proživljava i dostiže upravo na životnom putu”.
Posljednje predavanje pripremio je dr. Saša Horvat s Teologije u Rijeci u suradnji s kolegom dr. Georgom Northoffom s kanadskog Centra za istraživanja mozga, imaginacije i neuroetike. Oni su istražili podudarnost subjektivnog vremena koje čovjek osjeća s realnim vremenom svijeta uokolo. Zaključili su kako sazrijevanjem čovjeka ta podudarnost postaje sve veća dok je recimo kod beba ili djece ona uvelike odsutna. No, svaki čovjek ima iskustvo kako mu u određenim situacijama vrijeme pre sporo ili pre brzo prolazi iako u stvarnosti nije tako. Ta nepodudarnost očita je kod osoba koje su depresivne ili manične, a sve to govori koliko je složeno pitanje odnosa ljudske svijesti i vremena. Studenti Teologije u Rijeci Martina Marijanović i Josip Pende na simpoziju su prikazali prezentaciju o dijaloškoj besmrtnosti duše prema Josephu Ratzingeru, čime su istaknuli kako je ideja besmrtnosti duše čvrsto ukorijenjena u biblijskoj vjeri u život poslije smrti te se razvijala neovisno o grčkoj predaji.

.