„Živimo u vremenu Trećeg svjetskog rata, kako ga je nazvao papa Franjo, i ne možemo ostati ravnodušni na taj pojam. Moramo tražiti način kako bismo Isusa, koji je u tim sukobima razapet, utješili i bili mu blizu, kako bismo bili na strani onih koji su žrtve svega toga, a to su uvijek oni najslabiji.“

Najavio je i evanđelje dana o razmetnom sinu i milosrdnom ocu te pozvao okupljene da promišljaju o ulozi i propustima starijeg sina, onoga koji je uvijek bio s ocem i njemu vjeran. I on se u jednom trenutku izgubio, objasnio je nadbiskup. „Mi koji smo redovito u crkvi najčešće smo u opasnosti biti izgubljeni na način tog starijeg sina, zbog nerazumijevanja oca i njegove dobrote i ljubavi te zbog nerazumijevanja za braću i sestre koji su se izgubili.“

Poručio je da Isus svoje sljedbenike poziva biti poput milosrdnog oca: „Da prihvaćamo druge, da ljubimo druge, da opraštamo drugima, da se brinemo za druge, da se radujemo zbog drugih, da ne budemo više neprijatelji koji se gledaju preko nišana, nego braća i sestre.“

Propovijed je nadbiskup posvetio tumačenju poslanja Crkve i zajedništva vjernika. Istaknuo je kako Crkva postoji zato što je Isus htio da njegovi učenici nastave njegovo poslanje, njegov projekt, a taj je projekt ostvarivanje Kraljevstva Božjega.

„Isusovo vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja Božjeg kraljevstva. Razne su skupine očekivale da se dogodi Božje spasenje, ali su to često miješale, kao što neki i danas to miješaju, s političkim oslobođenjem. Pa onda blagoslivljaju one koji započinju ratove, a ratovima daju nekakve religijske simbole i naglaske. Pojavili su se u to vrijeme razni spasitelji, opet kao i danas. A svi su oni završili, kao što će i ovi današnji završiti, u porazu. Nažalost, s njihovim porazom i narod upada u još veću bijedu, kao što se to događa i danas.“

Objasnio je kako Kraljevstvo Božje koje je Isus navijestio nije politički projekt, ali nije ni nešto isključivo duhovno. „Kraljevstvo Božje za Isusa je Božja vladavina koja čovjeka oslobađa i podiže, liječi odnose, vraća nadu, gradi pravednost i mir.“

U tom je svjetlu nadbiskup objasnio i ulogu Crkve, koja nije Kraljevstvo Božje, ali je poslana pripravljati ga, naviještati i truditi se već sada ga živjeti.

„Isus taj projekt ostvarenja Kraljevstva Božjega od samog početka ne provodi sam, nego uključuje i druge. Poziva ribare, četvoricu na samom početku. Druge obične ljude, ali i nepoželjne, poput carinika Mateja. Poziva različite. Bilo je među njima i farizeja. Poziva gorljive i oprezne, one koji ga slijede otvoreno i one koji ga slijede potajno. Tu su i žene, vrlo bitne u Isusovu poslanju. Neki ostavljaju sve, drugi ga slijede živeći evanđelje u obitelji i na poslu. Ono što im je svima zajedničko jest sudjelovanje u njegovu poslanju, i to kao zajednica.“

Tu je nadbiskup Uzinić istaknuo i odgovor na pitanje: „Zašto Crkva? Zašto naša Riječka nadbiskupija?“ – „Crkva postoji zato što nas Isus želi; ona postoji jer smo mu potrebni kako bi mogao ostvariti svoje poslanje.“

Stoga je pozvao vjernike svoje nadbiskupije da budu hodočasnički narod na putu. Podsjetio je i na proslavu jubileja biskupije u Rijeci te na posebnu povlasticu potpunog oprosta koju riječko katedralno svetište ima do 15. lipnja i proslave svoga zaštitnika.

„Korizmena hodočašća su nam prilika da zajedno obnavljamo osobnu i zajedničku povezanost s Isusom, izvorom naše crkvenosti. Da liječimo odnose i gradimo zajedništvo bez kojega nema kršćanske vjerodostojnosti. Da postajemo Crkva koja ne samo propovijeda Kraljevstvo Božje, nego ga i živi – u obiteljima, ustanovama, na radnim mjestima i u javnosti. Tako ćemo znati da Crkva na ovom prostoru postoji da bude Kristova živa prisutnost i da u snazi Duha Svetoga bude sredstvo ostvarenja Kraljevstva Božjega među ljudima, osobito ondje gdje su rane najdublje“, zaključio je nadbiskup Uzinić.