Rijeka, 23. 02. 2002.(IKA) – Katehetski ured Riječke nadbiskupije organizirao je na Teologiji u Rijeci 23. veljače stručni nadbiskupijski katehetski skup za vjeroučitelje u osnovnoj i srednjoj školi na temu: »Otkrivanje sebe i prihvaćanje učenika unutar komunikacije za vrijeme nastavnog procesa». O teškoćama u procesu komunikacije govorio je dr. Pavao Brajša, psihoterapeut i komunikolog. Na početku sve je pozdravio riječki nadbiskup Ivan Devčić. « Živimo u vremenu masovne komunikacije, ali to ne znači da živimo u vremenu kada riječ doista na svim razinama međusobno i stvarno komunicira. Komunikacija je danas problem i u zvanju kojeg vjeroučitelji vrše. U zvanju kojeg vršite osim horizontalne komunikacije potrebna je i ona vertikalna», rekao je mons. Devčić.
Dr. Brajša je u svom predavanju nastojao istaknuti važnost komunikacije kao međusobnog otkrivanje i obostranog prihvaćanje nastavnika i učenika. Rezultat koji iz toga proizlazi je pobjeda nastavnika i učenika u svladavanju nastavnog plana i procesa. Kako bi kroz nekoliko teza istaknuo važnost uspješne komunikacije i njezine neuspješne strane u svom se izlaganju oslonio na teoriju Thomasa Gordona.
Predavač je istaknuo kako u komunikaciji nastavnika i učenika razlikujemo tri osnovne tehnike: u prvoj učenik ima problem koji se rješava komunikacijom prihvaćanja i pomaganja, a to znači međusobnim aktivnim slušanjem; u drugoj varijanti nastavnik ima problema s učenikom i njegovim ponašanjem kod čega pomaže komunikacija međusobnog iskrenog otkrivanja i u trećoj varijanti zajednički problemi nastavnika i učenika se rješavanju obostranom dobitničkom metodom. Uspješna komunikacija ostvaruje se u jasnim porukama slušanja i komunikacije s učenikom. Takva poruka treba biti jasna i vjeroučitelju i učeniku. Rezultat takve komunikacije najviše ovisi o nama, a plod je otvorene ličnosti nastavnika. Kao najvećeg uzora slušanja predavač je istaknuo sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je u ispovjedaonici znao slušati sugovornike aktivno i s razumijevanjem na njihove probleme i poteškoće. Karakteristika takve ličnosti je sposobnost vjeroučitelja da se ne mora skrivati i bojati se da nešto sazna o sebi. Tek međusobno otkrivanje omogućuje slobodnu i iskrenu komunikaciju, otklanja lažnu sliku i skida maske te sprečava međusobno iskorištavanje. Plod neuspješne komunikacije je međusobno sakrivanje, a njezin cilj je da ne dođe do komunikacije. Skrivena ličnost nastavnika je ona koja ima poruku koju prenosi, ona je jasna nastavniku ali učeniku ostaje nejasna. Problem komunikacije se događa i onda kada druge ne slušamo zato što ne želimo ništa doznati o sebi. Takva ličnost nastavnika je sebi nepoznata. Komunikacija izvan kontrole nastavnika nejasna je i učeniku i nastavniku koji ne zna što ima za cilj u takvoj komunikaciji. Problem se događa u komunikaciji koja je prepoznatljiva od učenika, ali je nejasna nastavniku koji primjenjuje komunikaciju izbjegavanja i neprihvaćanja sebe i učenika neslušanjem kako sebe tako i učenika. Ima i slučajeva kad nastavnik nije dovoljno svjestan sebe, svoje ličnosti i svoga ponašanja, pa je nejasan kako sebi tako i učeniku što se očituje u nejasnoj komunikaciji koja je izvan kontrole sudionika. Sve probleme neuspješne komunikacije predavač je potkrijepio s primjerima koji su bili razumljivi sudionicima stručnog skupa koji su iskoristili priliku za razgovor o konkretnim problemima s kojima se susreću u školi. Predavač je naglasio kako za njega nije problem trebali li vjeronauk biti u školi, nego kakva će biti njegova kvaliteta od strane vjeroučitelja koji ga predaju. Stoga je zadatak svakog vjeroučitelja svladati umijeće komunikacije koja će biti prikladna za navještaj vjere. Voditeljica stručnog skupa bila je Dajana Jogan, a molitvu na početku vodila je s. Katarina Saganić, tajnica katehetskog ureda. (j02532th/tš)