Rim, (IKA) – Shvatiti kako najbolje pomoći onima koji zbog odmakle dobi imaju posljedice na tjelesnim i umnim sposobnostima, da dostojno prožive posljednji dio života bio je cilj međunarodnog skupa “Starenje i nemoć” održanoga 20. i 21. veljače u Rimu, u organizaciji Papinske akademije za život.
Šezdeset i pet godina bila je dob u kojoj se, sve do prije nekoliko godina, čovjeka počelo smatrati starijom osobom. Ali, danas su izgledi drukčiji, ako se uzmu u obzir kulturne, društvene i gospodarske razlike među raznim zemljama na planetu. Na Zapadu je, naime, očekivana životna dob čovjeka oko 85 godina, dok je u nekim područjima u južnom dijelu svijeta ona drastično pala na manje od 40 godina. U razgovoru za Radio Vatikan ravnateljica neurološkog odjela Instituta Carlo Besta u Milanu Matilde Leonardi istaknula je da biti star danas zacijelo znači biti dio naravnoga razvoja boljih uvjeta života te stoga sigurno postoji veza s velikim napretkom medicine i znanosti. To znači također da od 100 starijih osoba, njih 70 čine nevjerojatno bogatstvo za naše društvo; ostalih 30 osoba su one koje vjerojatno boluju od nekih bolesti, i na koje se odnose strahovi socijalnih sustava. Biti starija osoba smatra se trenutkom života koji košta, primijetila je dr. Leonardi te napomenula da bi kulturu odbacivanja, na koju toliko, i to snažno, upozorava Papa, uljudbeno društvo trebalo odbiti.
Nije dob ta koja od nas čini staru osobu, nego je važna sposobnost da svakoga jutra kada ustanemo, pronađemo nove interese i budemo zahvalni za tu radost života, koje može biti i u trpljenju i muci. Ako se želi, uvijek se može svakoga dana naći razlog zbog kojega je život zadovoljstvo, istaknula je dr. Leonardi.
Na starosti je veliki teret, upozorio je pak Adriano Pessina, ravnatelj Centra za bioetiku Katoličkoga sveučilišta Presvetoga Srca. Kada, naime, nestane samostalnosti i neovisnosti, upravo stoga što smo stari, smatra se da život više nema smisla. Nismo, dakle, u stanju dati vrijednost vremenu starosti. Međutim, starost može dati prinos i mladima, i odraslima, kao primjer uporišta identiteta koji nije više samo društveni, i kulturni. Ali, to je posao za koji nismo uopće pripremljeni, istaknuo je dr. Pessina.