Rim, 8. 2. 1999. (IKA) – Pročelnik Zbora za proglašenje svetaca, naslovni tuburnikanski nadbiskup Jose Saraiva Martins predvodio je 7. veljače u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, misno slavlje u čast blaženog Alojzija Stepinca, mučenika vjere. S nadbiskupom Martinsom misu je suslavilo i 6 (nad)biskupa i oko 60 svećenika, a crkva je bila prepuna vjernika.
“U našem je srcu i očima još uvijek proglašenje blaženim kardinala Stepinca u Mariji Bistrici”, započeo je svoju propovijed nadbiskup Martins, ističući da ovim misnim slavljem vjernička zajednica “produljuje duboku i veliku radost koju smo doživjeli na taj nezaboravni dan”. Kardinal Stepinac najsvjetliji je lik hrvatske Crkve, podsjetio je na riječi pape Ivana Pavla II. nadbiskup Martins, nadodajući da je blaženi Stepinac i istaknuti lik cijeloga katoličkog svijeta, podsjećajući da je novi blaženik mučenik vjere ovoga napaćenog XX. stoljeća. “Ponekad se postavlja pitanje zašto ima toliko proglašenja blaženih u ovome papinstvu i jesu li aktualni za svijet današnjice i sutrašnjice”, rekao je nadbiskup Martins i pojasnio da je “u kršćanskoj Europi, gdje je vjera sve manje živa i prisutna, dok posvjetovnjačenje svakodnevno napreduje, od velike važnosti za Crkvu koja se preko nove evangelizacije priprema za Veliki jubilej 2000, pokazati da i u naše doba ne nedostaju plodovi svetosti. Proglašenje blaženim je, dakle, znak optimizma i ujedno dokaz plodnosti Crkve.”
Proglašenje blaženim kardinala Stepinca ima osobito značenje u ovom stoljeću dva svjetska rata, pakla koncentracijskih logora i tolikih totalitarnih sustava, sa svim brutalnim ideološkim i fizičkim mučenjima. Sam čin proglašenja blaženim kardinala Stepinca, rekao je nadbiskup Martins, osim što je Crkvi i svijetu pružio prvoga mučenika takozvane “Crkve šutnje”, bio je još jedna krajnja mjerodavna potvrda ostvarenja Kristove riječi da su vjernici “sol zemlje”. “Kardinal Stepinac bio je sol koja nije nikad izgubila okus”, nadodao je nadbiskup Martins. Cijeli je svoj život blaženi Stepinac vodio u znaku križa kojega je “emblematski stavio u središte svojega biskupskoga grba, i nadasve živio junačkom vjernošću Kristu sve do mučeništva”, rekao je nadbiskup Martins podsjetivši da je papa Ivan XXIII. Stepinca nazvao “doista vjernom preslikom božanskoga Dobrog pastira, najprimjereniji, najgorljiviji, najpobožniji, vrijedan hvale i divljenja”, dok ga je Pavao VI. nazvao “pravim učiteljem pravih kršćana”, a Ivan Pavao II. “stupom Crkve u Hrvatskoj”. O njegovoj su svetosti, junaštvu života i krepostima svjedočili ne samo “jednodušni svjedoci članovi Crkve, već i sami njegovi čuvari u zatvoru, pa čak i javno poznati neprijatelji Crkve”, istaknuo je nadalje nadbiskup Martins, te podsjetio na glavne vidike koji su obilježili taj izvanredni lik pastira, nabrojivši pri tome “ljubav prema Crkvi”, “ljubav prema Svetome pismu”, te dvije kreposti koje od njega čine “diva katoličke Crkve ovoga stoljeća”, a to su “vjera i snaga”.
“Bio je čovjek izuzetne vjere. Duboke i žive vjere, biblijske vjere, vjere Abrahama, vjere Apostola iz koje je zračio vedri kršćanski optimizam, i u najtužnijim i najtežim razdobljima njegova života”. “No, Stepinac nije bio samo vir fidelis već i vir fortis. Nikakva prijetnja, nikakva laskava ponuda ili politička sila nisu mogli pokolebati njegovu vjeru. Bolest, klevete, uzništvo, najrazličitije ucjene nisu nikada okrznule njegovu hrabrost”, istaknuto je u propovijedi.
Svoju je snagu blaženik Stepinac crpio iz molitve, a u središtu mu je duhovnoga života bila euharistija, a gajio je i iskrenu pobožnost prema Majci Božjoj, “kojoj je posvetio trećinu svojih propovijedi”. Na kraju, “naš mučenik, a danas blaženik bio je istinski prvak u pravdi, prava Katoličke Crkve pred vladajućima. Iskazao je veliku hrabrost u obrani prava Boga i čovjeka, bez obzira na rasu, nacionalnost, religiju ili kulturu. Branio je i štitio proganjane katoličke svećenike i vjernike na zauzetim područjima. Branio je svetost obitelji, ističući uzvišeno poslanje žene, pravo na život svakoga čovjeka, osobito djece koja su još u majčinu krilu”, a njegova je svetost upravo u “mučeništvu našla potvrdu njegova potpuna predanja Kristu. Svojim postupnim mučeništvom, koje je okrutnije i prepredenije od kratke i nasilne smrti, u sebi je ostvario Kristove riječi da nema veće ljubavi od ljubavi onoga tko život položi za svoje prijatelje. Gorljivi Pastir bio je najistaknutija žrtva programa jedne partije koja je u svoje glavne ciljeve ubrajala ukidanje vjere i ustanovljenje nacionalne Crkve u Hrvatskoj, odjeljenje od Rima. Komunističke su vlasti uvijek iznova tražile od Kardinala da prekine veze s Petrovom stolicom”. Ta ga je vjernost, nastavio je nadbiskup Martins, “koštala 5 godina zatvora i gotovo 10 godina strogog pritvora. U veljači 1960. svoju je dušu predao Bogu, nakon dva dana teških patnji, ‘ex aerumnis carceris’, prema staroj formuli koja je prikladna za ovaj slučaj. Mučenik u duši i tijelu kroz petnaest godina mučenja, uzništva i pritvora, uz ponižavanja i laži, tako je svjedočio svoju nepokolebljivu vjeru i ljubav bez granica za Krista i Crkvu”, rekao je nadbiskup Martins, te zaključio: “Upravimo pogled prema njemu, blaženiku Stepincu, uvjerljivom dokazu plodnosti Crkve, na uporište iz kojega ćemo izvući nadahnuće i potporu na našem zajedničkom zemaljskom hodočašću prema Očevoj kući.”
Spomendan blaženoga Stepinca se slavi, kako je odredio papa Ivan Pavao II., 10. veljače, ali je u Rimu proslavljen u nedjelju kako bi na misi mogao sudjelovati veći broj vjernika. Svoje je pozdrave u tom povodu rektoru Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima mons. Juri Bogdanu pismeno i usmeno uputilo 5 kardinala i desetak (nad)biskupa.