Rim, (IKA) – Knjiga “Pape i hrvatski književni jezik u XVII. Stoljeću – Hrvatski među šest svjetskih jezika” dominikanca Stjepana Krasića O.P., profesora crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Angelicumu u izdanju Matice hrvatske iz Zagreba i njezinog ogranka Čitluka predstavljena je u četvrtak 25. studenoga u Svečanom salonu Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. O knjizi su govorili rektor Zavoda mons. Jure Bogdan, veleposlanik BiH pri Svetoj Stolici prof. Miroslav Palameta, profesorica ruskog jezika i književnosti na sveučilištu u Perugi Olga Simčić i sam autor.
Mons. Bogdan istaknuo je kako je unatoč tome što je knjiga već predstavljena u Domovini pravedno i dolično da knjiga bude predstavljena i u Rimu gdje je hrvatski jezik postigao svoju veliku afirmaciju u vlastitoj povijesti i gdje je rođena ideja jedinstvenog jezika politike i hrvatskog naroda u doba četiri službene države između Jadrana i rijeke Drave te podsjetio da je borba za hrvatski jezik duga i teška, počeci su još u doba glagoljaštva pa sve do Titove Jugoslavije, kada se željelo negirati jezičnu osobnost hrvatskog naroda kako bi se lakše uskratila nacionalna svijest te ubila svijest za slobodu i nezavisnost.
Veleposlanik Palameta rekao je kako se nekome na prvi pogled može naslov studije učiniti pomalo neobičnim, kakve veze imaju Pape s književnim jezikom malog hrvatskog naroda koji je u XVII. stoljeću bio razasut pod vlašću četiriju ondašnjih država: Otomanskog carstva, Austrije, Mletačke Republike i male, ali slobodne Dubrovačke Republike. Upravo u samom tom pitanju jest i odgovor. Naime, u doba katoličke obnove Pape su posebnu pozornost posvećivali upravo onim prostorima koji su bili u izravnom dodiru s protestantskim djelovanjem ili su bili pod Turcima. To se izravno odnosilo na krajeve današnjih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Priprema svećenika namijenjenih za te zemlje bio je jedan od primarnih zadataka tadašnjih Papa. Poznavanje pak jezika kojeg je narod na tom prostoru govorio bilo je glavno sredstava očuvanja katolištva. S druge, pak, strane to je pridonijelo stvaranju gramatika i rječnika našeg jezika. Stoga studija “Pape i hrvatski književni jezik” nastala iz proučavanja starih i novopronađenih dokumenta posve kompetentno govori o spomenutoj problematici, rekao je veleposlanik.
U središtu knjige su tri bitne činjenice. Dva Papina dekreta, iz 1622 i 1623. godine, o obvezatnom učenju ilirskog jezika na visokim učilištima, kako crkvenim tako i na području Mletačke Republike, dok je treća činjenica vrlo važna za našu povijest i naše nacionalno biće, a to je utvrđivanje etničkog ilirskog prostora, odnosno hrvatskoj jezika, istaknula je prof. Olga Simčić.
Na kraju je o knjizi progovorio i sam autor Stjepan Krasić. Pojasnio je kako je istražujući u povijesnom arhivu Kongregacije za širenje vjere u Rimu slučajno naišao na spis koji je privukao njegovu pozornost. Bio je to dekret pape Grgura XV. Iz 1622. koji je naređivao da se “u Mlecima ili na drugim mjestima u kojim se mogu imati osposobe stručnjaci za ilirski i arapski jezik, te se što prije osnuju učilišta spomenutih jezika. Istražjući dalje, naišao je još važniji dekret Kongregacije za širenje vjere iz 1623. godine, kojim se u ime pape Urbana VIII. nalagalo da na svim visokim školama i sveučilištima u Europi dekret mora odmah stupiti na snagu. U Rimu se morao provesti najkasnije tri mjeseca nakon njegova objavljivanja, u Italiji kroz šest mjeseci, a u ostalom dijelu Europe najkasnije za osam mjeseci. Pritom se na poseban način spominju sveučilišta kao što su Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Koeln, Louvaine, Pariz, Toulouse, Salamanca i Madrid, rekao je prof. Krasić, te ozbiljnost dekreta objasnio sadržajem u kojem su zapisane i sasvim precizne kazne i poticaji za one koji ga ne budu provodili, odnosno koji budu učili spomenute jezike. Sve su to dokazi nevjerojatne afirmacije hrvatskog kao jezika visoke kulture i znanosti, iste razine i ugleda koji su dotle uživali drugi najvažniji jezici opće svjetske kulture baštine. Zanimljivo je primijetiti da su svi ti dekreti bili objavljeni i dostupni svima 1809. godine, ali unatoč tome nitko ih dotle nije uočio, niti razumio njihovu vrijednost. Postoji nekoliko razloga koji su nagnuli vrhovnu crkvenu upravu na jednu takvu, na prvi pogled, nevjerojatnu i smionu odluku. Jedan od razloga je uvjerenje toga vremena da su Hrvati najstariji slavenski narod i da je njihov jezik ne samo najstariji, nego i najljepši, ta da ga svi drugi slavenski narodi razumiju. To uvjerenje temeljilo se na legendi o braći Čeh, Leh i Meh, koji su zbor ratnih prilika pobjegli na sjever i tako postali praocima slavenskih naroda Čeha, Poljaka i Rusa. Najjači zagovornik te ideje te prezentiranja hrvatskog jezika kao najstarijeg i najljepšeg slavenskog jezika bio je kardinal Stanislav Hosius (1504-79), jedan od supredsjednika Tridentinskog sabora. On je bio protiv uvođenja narodnog jezika u liturgiju, ali ako se to već mora, onda neka to bude opći slavenski jezik koji je mnogo rašireniji od poljskog. Taj opći slavenski jezik koji svi razumiju je “slavenski ili dalmatinski”. Znajući da je kardinal Hosius objavio svoje govore na Tridentinumu, te svoje posljednje godine proveo u Rimu, možemo slobodno zaključiti da je njegovo mišljenje o hrvatskom jeziku bilo prihvaćeno i na papinskom dvoru koji je upravo nakon Tridentinuma pokrenuo svestran program katoličke obnove, s posebnim naglaskom na duhovnom i kulturnom preporodu pojedinih katoličkih naroda. Takovo mišljenje o hrvatskom jeziku pokrenulo je i onu poznatu raspravo o tome koji sve krajevi spadaju u “Ilirik”, te rezultiralo odlukom vrhovnog crkvenog suda Sv. Rote 1656. godine kojom je jednom zauvijek presudila da se pod imenom Iliri imaju shvaćati Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i uža Hrvatska, nakon čega je sačinjen zemljovid koji se i danas u izvornom obliku čuva u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Stoga nije nikakvo čudo da se upravo tu rodila svijest ne samo o jedinstvu svih hrvatskih područja između Drave i Jadrana, nego i kasnije jedinstvenog književnog jezika kao vezivnog tkiva nacionalnog jedinstva, istaknuo je Krasić.
Knjiga “Pape i hrvatski jezik u sedamnaestom stoljeću” na 160 stranica i 14 poglavlja između ostalog govori o političkim prilikama u hrvatskim krajevima u XVII. stoljeću, o pokretu katoličke obnove nakon Tridentskog sabora, o borbi za očuvanjem hrvatskog jezika u Dalmaciji, o tome kako je hrvatski jezik postao obvezatan predmet na svim crkvenim učilištima i sveučilištima, te o plodnom izdavaštvu hrvatskih knjiga u Rimu. Posebno poglavlje govori o presudi vrhovnog crkvenog suda o tomu koji krajevi pripadaju “Iliriku” i , sukladno njoj, koji se jezik smatra “ilirskim”.
Svečanost predstavljanja knjige na kojoj su bili nazočni brojni uzvanici na čelu s tajnikom Biskupske sinode nadbiskupom Nikolom Eterovićem, uzveličali su klapa Sv. Jeronim, koji se sastoji od svećenika jeronimaša, izvedbom triju pobožnih skladbi. Knjiga je predstavljena na hrvatskom i talijanskom jeziku kako bi problematiku mogli razumjeti i Hrvati i Talijani koji su odazivom pokazali zanimanje.