Osim što je Sakristija-Riznica bila sakralni prostor, oslikana najstarijim freskama u Sjevernoj Hrvatskoj, iz 13. stoljeća, u njoj je započela radom Katedralna škola prema crkvenim propisima osnivanja biskupija i osiguravanja svećeničkog kadra i crkvenih nasljednika. Zahtjevne crkvene propise zagrebački kanonici vjerno su primjenjivali i proširivali ne samo za vlastiti svećenički kadar već i za šire građanstvo sve do njihova uključivanja u III. Lateranski koncil, 1179. godine, te se njihovo ostvarivanje ugrađivalo u odredbe teološko-filozofskih visokoškolskih i svih prosvjetnih ustanova.Sakristija-Riznica bila je Biblioteka sa skriptorijem u kojoj su se osim liturgijskih i biblijskih knjiga nalazile i povijesne, pravne, medicinske, znanstvene, glazbene te su iz nje nastale Metropolitanska i Sveučilišna knjižnica, a zagrebački biskup M. Vrhovac (1787.- 1827.) je sa svojim koralistima-pjevačima osnovao Hrvatski glazbeni zavod.

Sakristija-Riznica bila je Vijećnica s blagajničkom i diplomatskom službom sve dok nije oko 1600. godine sagrađena zgrada Vijećnice ispred Zagrebačke katedrale koja je postojala do 1876. godine. Osim što se vijećalo i raspravljalo o teološkim, pastoralnim i katehetskim pitanjima, odmah su se rješavali socijalni i zdravstveni problemi te se organizirala i stalna obrana Domovine. Od brojnih diplomatskih službi spomenimo samo zagrebačkog kanonika kantora Pavla koji je zastupao kralja Ludovika pri potpisivanju Zadarskog mira, 28. veljače 1358. godine, također u Sakristiji Franjevačkog samostana u Zadru.

Sakristija-Riznica bila je ugledna i važna ustanova, Locus Credibilis – Vjerodostojno mjesto, gdje su kanonici obavljali pravne poslove, te su pred papinskim i kraljevskim ovlaštenicima sklapali ugovore, prepisivali i potvrđivali dokumente, izvršavali oporuke, uvodili u posjed nove vlasnike poslije svih proceduralnih mjerenja i knjiženja te je tu početak Hrvatskog državnog arhiva s jedinom Gruntovnicom. Preseljenjem Zakmardijeve škrinje, službeno nazvane: CISTE PRIVILEGORUM REGNI, pune povlastica i važnih dokumenata, 1763. godine iz Katedralne sakristije u tadašnju Zemaljsku kuću, Domus Regnicolaris, Hrvatski Državni arhiv uzima godinom svog osnivanja. Godine 1809. Škrinja povlastica bila je ponovno preseljena u Banske dvore i to do izgradnje današnje zgrade Hrvatskog državnog arhiva, 1912.-1913. godine.

Sve arhivalije iz Sakristije-Riznice preseljene su sredinom 19. stoljeća. Dvadesetak godina kasnije preseljen je iz Katedralne sakristije i Crkveni arhiv i to Nadbiskupijski i Kaptolski te je dotadašnji arhivski prostor na katu sakristije dao urediti, poput mini-muzeja, kardinal Juraj Haulik s tadašnjim kustosom Jurjem Križanićem i umjetnikom Josipom Peruzzijem kao i sestrama Milosrdnicama za današnji prostor Riznice u koji je smještena 1870. godine.

Sve dosadašnje spomenute funkcije Riznice razvile su se u važne hrvatske ustanove s vlastitim reprezentativnim zgradama. Ipak su u prostorima Riznice ostale dvije najvažnije crkvene povelje i to Felicijanova povelja iz 1134. godine (D 1) koja nam govori o osnivanju Zagrebačke nad/biskupije 1092.-1094. godine i povelja pape bl. Pija IX., od 11. prosinca 1852. godine, “Ubi primum placuit Deo” (D 2) o uzdignuću Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju-metropoliju.Felicijanovu povelju iz 1134. godine nazivamo i KRSNIM LISTOM ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE. Osim sažetih okolnosti o osnivanju Zagrebačke nad/biskupije, u Felicijanovoj povelji dokumentira se sveti Ladislav kao osnivač Zagrebačke biskupije sa svim svojim suradnicima i prvi puta se spominje ime Zagreb. Prvi zagrebački biskup zvao se Duh, rodom Čeh, muž učen i časna života kojeg je na Zagrebačku biskupsku stolicu ustoličio dvorski kapelan Fancika. Biskup Duh donio je najpotrebnije liturgijske obrednike prema tadašnjim benediktinskim obredima. Koristeći ih u crkvenim obredima, čuvao ih je u Katedralnoj sakristiji na prikladnom mjestu iz kojeg se oblikovala današnja Riznica.

Biskupovi najbliži suradnici ubrzo su se organizirali u kanonički zbor ili kaptol. Sastavili su statute kojima su određene dužnosti i obaveze pojedinih službi i ustanova te je Riznica postala trajna briga kanonika kustosa. Za privremenu Katedralu služila je biskupu Duhu samostanska crkva Sv. Marije od koje je pronađen romanički kapitel ukrašen biljnim ukrasima vrsnog majstora. Učestalim spominjanjem tadašnjeg postojećeg samostanskog zdanja, “Monasterium” u ostalim dokumentima i povezivanjem s Feilicijanovom poveljom te osnutkom Zagrebačke biskupije, zagrebački lingvista Danijel Alerić otkriva i prvo biskupsko sjedište u preuređenom benediktinskom samostanu “Monasterium Sant Gabria → Sagabria → Zagabria, prema tadašnjoj praksi u Južnoj Hrvatskoj: Supetar, Sumartin, Sutivan itd.

A mi možemo zaključiti da je Zagrebačka katedrala sa svojom Riznicom kameni dokumenat četrnaststoljetne kršćanske prisutnosti na ovom prostoru. Riznica se nalazi u sklopu Zagrebačke katedrale pa je i njezina kasnija gradnja kao najstariji građevinski spomenik na ovim prostorima, važna historijsko-kulturna poveznica koja se i danas istražuje.

Osnivanjem Zagrebačke nad/biskupije 1092.-1094.godine Sjeverna Hrvatska dobila je na važnosti kakvu je imala Južna Hrvatska u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Novoosnovana Zagrebačka biskupija obuhvatila je područje koje je do tada pripadalo Hrvatskom biskupu sa sjedištem prvotno u Ninu, a zatim u Kninu, gdje je hrvatski kralj Zvonimir 1078. godine, u blizini svoje kraljevske prijestolnice, izgradio Katedralu Svete Marije. Tako je BDM štitila Hrvatski narod posebno u kasnija teška vremena i okupljala ga u svojim prošteništima i svetištima razasutim po čitavoj Hrvatskoj Domovini kao i u iseljeništvu.

Gradnja Zagrebačke katedrale u romaničkom stilu odvija se u vrijeme gradnje velikih europskih katedrala u doba velikih društvenih, teoloških  i filozofskih kretanja prema novom odnosu crkvenosti, teologije, umjetnosti i međusobne povezanosti. Katedrala je dovršena i posvećena vrlo svečano 1217. godine pod zaštitom Blažene Djevice Marije na nebo uznesene na čast sv. Stjepana kralja, u prisutnosti osam okolnih biskupa i nadbiskupa, hrvatskog bana i predstavnika svih društvenih slojeva te tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.

Uzdignućem Zagrebačke biskupije u Nadbiskupiju – Metropoliju, bulom pape bl. Pija IX., “Ubi primum placuit Deo“, iz 1852. godine, Zagreb se razvio u srednjoeuropski grad, a Zagrebačka katedrala Uznesenja BDM i svetih mađarskih kraljeva Stjepana i Ladislava i dalje okuplja i čuva pod svojim svodovima sve te događaje kako svojih vjernih štovatelja tako i svih hrvatskih iseljenika koji Hrvatsku imaju samo u svojim srcima.

Riznica Zagrebačke katedrale kao Specijalni crkveni muzej nalazi se u sklopu Zagrebačke katedrale i to u njezinom najstarijem sačuvanom dijelu, iz 13. stoljeća, pa je i njezin prostor važan povijesno-umjetnički spomenik čija je gradnja započela u vrijeme gradnji velikih europskih katedrala. Riznica sadrži dragocjenosti koje se i danas upotrebljavaju u liturgiji i koje možemo podijeliti po skupinama ili zbirkama: 1. Metalne dragocjenosti s malom plastikom; 2. Tekstilne dragocjenosti; 3. Liturgijske knjige i muzikalije; 4. Dokumenti i nacrti; 5. Numizmatika.

1. Od METALNIH DRAGOCJENOSTI  sačuvane su i one koje je sa sobom donio prvi zagrebački biskup Duh kao što je Bjelokosni plenarij iz 11. stoljeća. Bjelokosni plenarij (M 22) umjetnički je oblikovani relikvijar u bjelokosti s prikazom Isusova života i česticom sv. Križa na kojem je Isus umro. Relikvijari su bili sastavni dijelovi obreda uz obredne knjige koje je također sa sobom donio prvi zagrebački biskup i danas se nalaze u Metropolitanskoj knjižnici. Liturgijski obredi slijedili su crkvene propise te je u 12. stoljeću izrađen novi relikvijar u obliku križa (M 13) koji je bio dostupniji i praktičniji za vjernike jer su njime  blagoslivljali i koristili su ga u svečanim obredima sve do II. Vatikanskog sabora. Među najstarije relikvijare spada srebrena škrinjica s mumijom Betlehemskog djeteta (M 166), jednog od Nevine dječice iz vremena Isusova rođenja, koji su prolili nevinu krv u vrijeme častohlepnog kralja Heroda. Upravo se oko relikvijara Betlehemskog djeteta nastojalo ukrasiti liturgijski prostor uvijek ljepšim i raskošnijim umjetničkim djelima, kao i Katedrala koja se morala trajno obnavljati zbog čestih stradavanja, pa je poslije svakog stradanja zasjala još ljepšom i raskošnijom te je zato i nazivamo simbolom povijesti Hrvatskoga naroda koji je tijekom povijesti mnogo trpio ali je kroz trpljenje postajao sve čvršći i vjerniji Trojedinom Bogu.Zagrebačka katedrala oblikovala je i vlastite zlatarske, kiparske, vezilačke zvonoljevačke i druge radionice gdje su se mogli liturgijski predmeti umjetnički oblikovati prema vlastitom Zagrebačkom obredu. Tu su se izrađivali i kaleži u svim stilovima koji čine najbrojniju skupinu zlatarskih dragocjenosti sve dok ih nisu pape uvrstili u svoje darove prigodom apostolskih pohoda Zagrebačkoj Crkvi i darivali je svojim vlastitim umjetničkim porukama. Osim toga zagrebački kanonici osnovali su Hrvatske zavode u Bologni i Beču za specijalizaciju svojih svećenika u europskim središtima te su umjetnički opremali ne samo liturgijsko posuđe, obrednike i ruho već i liturgijski prostor arhitektonskim i slikarskim umjetničkim djelima. Nakon ukinuća tih Hrvatskih zavoda u vrijeme Josipa II., umjetnička djela zagrebačkih kanonika ispunjavaju i druge srednjoeuropske riznice.

U Riznici su sačuvane gotičke Monstrance-Pokaznice. Jedna od njih (M 1) oblikovana je s gotičkim specifičnim ukrasima, koji se mogu s malo izmjena koristiti kao romanička i kao gotička. Barokno vrijeme karakterizira raskošnost sunčanih pokaznica s draguljima, volutama, anđelima i sunčanim zrakama (M 2; M 3). Zagrebačka katedrala iz toga doba ima pokaznicu (M 19) u obliku Božjeg groba s gorućim zlatnim srcem, veličine ljudskog srca, u kojoj se časti Euharistijski Isus u obredima Velikog tjedna.

Osim metalnih dragocjenosti izrađenih po specifičnostima vlastitog Zagrebačkog obreda, Riznica je sačuvala i važne povijesne dokumente kao što je srebreni Pečatnjak zagrebačkog kaptola (M 536). Pečatnjak se koristio u pravne svrhe u ustanovi Locus credibilis – Vjeorodostojno mjesto. Nakon više jednostavnijih pečatnjaka, kralj Ljudevit  je 1371. godine pribavio savršeniji srebreni pečatnjak s popratnom dokumentacijom kojim su se potvrđivali dokumenti sve do 1870. godine, sve dok je Kaptol vršio tu važnu službu. Osim sigurnosnih pravnih zahtjevnih propisa, pečatnjak ima i danas važna povijesna značenja. Ostao nam je zorni dokument o vanjskom izgledu prve romaničke i gotičke katedrale. Likovni ukrasi i prikazi dokumentiraju titular Zagrebačke katedrale i poveznica je s tadašnjim novosagrađenim europskim katedralama, a njegov motiv zaštitni je znak važnim današnjim ostvarenjima.

Osim Felicijanove povelje iz 1134. godine, Zagrebačka nad/biskupija posjeduje i “dokument ” od samog svog osnivača, a to je Ladislavov plašt-kazula iz 11. stoljeća (T 1). Budući da je papa Celestin III. 1192. godine kanonizirao svetog Ladislava, plašt-kazula je njegova relikvija. Kralj Ladislav rođen je oko 1045. godine u Poljskoj od majke poljske kneginje Richese, kćeri poljskog kneza Mješka (Mieszka). Ladislavov plašt-kazula izrađen je iz skupocjene svile, indigo boje. Svila je tkana ručno u 11. stoljeću sa zlatnim nitima i srmom u motivima šesterokuta. U 14. stoljeću Ladislavov plašt prekrojen je u zvonoliku misnicu. Tada su zlatnim i raznobojnim svilenim nitima izvezeni likovi sv. Ladislava i njegove sestre Jelene, supruge hrvatskog kralja Zvonimira s hrvatskom krunom na glavi. Ladislavov plašt-kazula obnovljen je 1988. godine u glasovitom švicarskom Konzervatorskom zavodu Riggisbergu kod Berna, a obnavljala ga je glasovita konzeravatorica Mechtild Flury Lamberg koja je nedavno istražila i obnovila Torinsko platno.

Među tekstilne relikvije ubrajamo i umjetnički izvezen Humerale bl. Augustina Kažotića (1303.-1323.). Godine 1692., Humerale (T 2) je za štovanje vjernicima poslao tadašnji nadbiskup Beneventa, kardinal Vincentije Marija Ursini koji je 1724. godine postao papa Benedikt XIII (1724.-1730). Pobožnosti su se tim načinom povećale i proširile te je već 1702. godine bio proglašen blaženim.U 17. stoljeću zagrebački biskup Petar Petretić (1648.-1667.) utemeljio je vlastitu vezilačku radionicu gdje se izrađivalo liturgijsko ruho ne samo za Zagrebačku katedralu već i za sve crkve u tadašnjoj Zagrebačkoj biskupiji. Za Zagrebačku katedralu izrađeni su prekrasni umjetnički ornati u svim liturgijskim bojama. Sam biskup Petar Petretić projektirao je umjetnički izvezen Božji grob, remek djelo vezilačke umjetnosti 17. stoljeća (T 107). Osmislio ga je kao umjetničko didaktičko-teološko remek-djelo za javnu pobožnost, za zornu katehizaciju, osobnu meditaciju i prenositelja poruka spasenja. Izrađen je poput sarkofaga odraslog čovjeka sa starozavjetnim slikama koje predskazuju Muku i Uskrsnuće Kristovo te prikazima Isusova Križnog puta s citatima iz Evanđelja i crkvenih otaca koji skladno prate umjetničke prizore što je mogao učiniti jedino vrhunski teolog. I današnji teolozi koji razmatrajući prate Petretićevo umjetničko djelo zaključuju da je Božji grob zlatnim i svilenim nitima izvezena zahvalna pjesma  Božjoj ljubavi, Otkupitelju,  koji je svojom smrću pobijedio smrt.

I druge tekstilne dragocjenosti Riznice Zagrebačke katedrale prenositelji su duhovnih vrijednosti kao i svjedočanstva povijesnih i kulturnih događanja te poveznica sa svim svjetskim i europskim dostignućima. Među takve spada i najstarija sačuvana banska zastava, koju smatramo domovinskom svetinjom koja je predstavljala Hrvatsku u međunarodnim aktivnostima kao i na svim povijesnim, svjetskim i jubilarnim izložbama krajem 19. stoljeća.

Liturgijski obredi, posebice Euharistijska služba i sakramenti, događaji otkupljenja, puni simboličnog govora, sklada, ljepote i otajstvenog značenja ostvaruju se u vjerničkoj zajednici živim jezikom i simboličnim pokretima. Vrhunci ljepote nalaze se u liturgijskim knjigama i gregorijanskim melodijama zaodjenutim u svečane, dostojanstvene ritmičke melodije. Liturgijom se anticipira naša eshatološka budućnost obnavljajući Kristovu Otkupiteljsku muku, Smrt i Uskrsnuće koja se dogodila najprije s apostolima na Posljednjoj Večeri kada ih je Isus obvezao da to čine trajno Njemu na spomen.

Zagrebačka katedrala imala je vlastiti Zagrebački obred utemeljen na obrednim kodeksima iz 11. stoljeća. Inventarizirani su u najstarijem sačuvanom Katedralnom inventaru 1394. godine, a danas se nalaze u Metropolitanskoj knjižnici: Sakramentar sv. Margarete (MR 126), Misal Antiqussisimus (MR 165) i pontifikalni obrednik pod nazivom Benediktional (MR 89) te Biblija benediktinca Radona iz oko 800. godine u kojoj su čitljive bilješke propovijedi biskupa Duha na češkoslavenskom crkvenom jeziku pod utjecajem hrvatskog iz 11. stoljeća.

Spomenute liturgijske knjige koristio je prvi zagrebački biskup Duh, a mogao ih je zateći već u Zagrebu budući da je i prije osnivanja Zagrebačke nad/biskupije, 1092.-1094. godine, postojala monumentalna crkva i monasterium koji su zasigurno posjedovali određen broj kodeksa s tadašnjeg hrvatskog juga. Poznato je da su u Južnoj Hrvatskoj organizirane hrvatske kneževine, a prostori su se odlikovali bogatstvom starohrvatskih crkvica sa starohrvatskim ukrasima i glagoljskim natpisima. Hrvatska kraljica Jelena sagradila je u Solinu i crkvu u čast Blaženoj Djevici Mariji, a hrvatski kralj Zvonimir 1078. Katedralu Sv. Marije Hrvatskom biskupu u blizini svoje kraljevske prijestolnice u Kninu odakle i potječe Marijin lik Velikog Hrvatskog Krsnog zavjeta.

Najstariji Zagrebački Misal pisan je u Zagrebu 1230. za liturgijsko-glazbene potrebe Zagrebačke Crkve, a danas se nalazi u Franjevačkom samostanu u Güssingu u Austriji pod signaturom Gü 1/43. Iz istog razdoblja sačuvan je još jedan Misal pisan u Zagrebu s neumatskom notacijom i nalazi se u Metropolitani, MR 70. Notirani misni tekstovi namijenjeni su pjevanju zbora i svećenika.

Obnovom Zagrebačkog obreda u vrijeme biskupa bl. Augustina Kažotića usavršio se skriptorij sa sitnoslikarskom umjetničkom radionicom. Među liturgijskim knjigama u Riznici su sačuvani misali, brevijari, pontifikali, lekcionari koji su osim misnih molitvi, blagoslova i svetopisamskih tekstova sadržavali himne i sekvence te molitve s notnim zapisima. Vrhunac sitnoslikarskog umijeća Zagrebački skriptorij doživio je u 15. stoljeću među kojima je Katedralni svečani misal Jurja Topuskog (K 2), najljepši i najsvečaniji liturgijski kodeks. Pisan je za Zagrebačku katedralu gotičkim pismom u dva stupca, a pjevni su dijelovi notirani.Kad je umro Juraj Topuski, zagrebački kanonik, čazmanski prepošt, upravitelj cistercitske opatije Topusko, naslovni rozonski biskup i pomoćni biskup Osvalda Thuza (1466.-1499.), Misal je preuzeo zagrebački biskup Šimun Bakač Erdödy (1518.-1543.) i predao ga najvećem minijaturistu renesansnog razdoblja, Jurju Juliju Kloviću koji je ostavio u njemu i svoj inicijal među ukrasnim ornamentima. Misal je najljepši i najsvečaniji liturgijski kodeks, vrhunac Zagrebačkog obreda u liturgijskom i umjetničkom pogledu.

Bogato je ukrašen biljnim, vitičastim i figurativnim ukrasima te tekstovima s inicijalima, ukrasnim okvirima i minijaturama raznovrsnog sadržaja.

Na prvoj stranici Misala nalazi se prikaz titulara Zagrebačke katedrale, Uznesenje BDM u zajedništvu s Presvetim Trojstvom. To je teološka i dogmatska posebnost ali i umjetnička domišljatost uz ostvarenje koje je i danas zanimljivo. Svečanost događaja Marijina Uznesenja naglašava anđeo za orguljama s dva reda po 24 i 26 svirala na desnoj strani središnjeg prikaza titulara. U liturgiji su baš u to vrijeme zabilježene u Zagrebu orgulje kao novi glazbeni instrumenti.

Na manualu orgulja vide se 22 bijele tipke i nekoliko crnih. Drugi anđeo straga pritišće mijeh. U desnom kutu iluminacije stoji anđeo koji uzdignute glave muzicira na lutnji. Glazbeni instrumenti na minijaturi pokazuju različiti stupanj preciznosti, ovisno o općoj kvaliteti rada te prate razvoj europskog instrumentarija. Od 15. stoljeća broj instrumenata sve je veći, a raste usporedo s preciznošću oslika.

Posebno su zanimljive minijature s pejzažima u Misalu Jurja Topuskog. Jedan takav pejzaž iščitavamo kao panoramu Topuskog uz misni obrazac blagdana BDM kojoj je posvećena cistercitska crkva u Topuskom. Bogatstvo grafičkih predložaka sakralnih i profanih prizora upućuje na europske predjele i dinamična zbivanja integrirane na jednom mjestu. U prikazima oslikan je duhovni značaj vremena, prostora i kozmosa te vjerska narativna raskoš koju oplemenjuje duhovni sadržaj. Minijature i iluminacije u liturgijskim i glazbenim knjigama pripadaju dokumentarnoj i povijesnoj ilustraciji Zagrebačke nad/biskupije. Iz liturgijskih rukopisnih knjiga od 11. stoljeća vidljivo je da je Zagreb imao vlastite specifičnosti i težio profiliranju vlastite kulture i duhovnosti.

Brojni su obrednici za pjevanje, pa osim pjesmarica i kantuala  spominjemo antifonare, graduale, himnuale, pasionale, sekvencijare, psaltire, procesionale. Sve su to latinski nazivi za zbirke molitvi, himni ili pjesama. Znakoviti je naziv Katedralne službene pjesmarice Citara Octochorda – Osmerostruna citara, tiskana u tri izdanja latinskim i hrvatskim jezikom.

Osim što je Citara Octochorda najljepši glazbeni spomenik duhovne lirike s izvornim skladbama i napjevima temeljenim na rimskom koralu i hrvatskoj narodnoj popijevci, ona je službena pjesmarica Zagrebačke katedrale za sva liturgijska vremena u crkvenoj godini poredana u osam “akorda” (octochorda). Citaristi su bili profesionalni glazbenici Zagrebačke katedrale. U arhivskim dokumentima iz 1284. godine nalazimo imena dvojice citarista, Andriju i Čestivoja. Pripadali su plemićkom staležu i bili su svestrani glazbenici s glazbenim programom svoga doba. U Katedrali su djelovali pod ravnanjem kanonika kantora.

Liturgijsko pjevanje u Zagrebačkoj katedrali od samih početaka bilo je svečano i dostojanstveno te su vjernici za pojam slavljenja sv. Mise koristili pojam “idemo pjevati svetu Misu“.

I danas se osjeća takva svečanost, makar su orgulje Zagrebačke katedrale zadnje vrijeme zbog potresa utihnule. Kroz šumu metalnih skela i igrom boja ranjenih vitraja u svetištu zbog potresa, 22. ožujka i 29. prosinca 2020., koje je uredio kardinal Juraj Haulik za svečanost uzdignuća Zagrebačke katedrale u Metropolitansku crkvu, prepoznaje se povezanost svetišta, središta liturgijskog prostora i novih orgulja. Iako je u to doba Zagrebačka katedrala imala dva pjevačka kora i dvoje orgulje, u toj svečanoj prigodi kardinal Juraj Haulik se odlučio na izradu posve novih orgulja 1855. godine koje su izrađene kao remek-djelo orguljskog umijeća, a nas podsjećaju na prikaz glavnog Katedralnog titulara u svečanom Misalu Jurja Topuskog.

Za kvalitetu zvuka novih katedralnih orgulja, pijanist-virtuoz nadbiskup Juraj Haulik izabrao je Walckerovu radionicu koja je tada djelovala u Ludwigsburgu. Obnovom Walckerovih orgulja poslije potresa 1880. i njihovom dogradnjom za koncertne izvedbe, orguljska glazba ispunja akustičnu Zagrebačku katedralu pomoću 4 manuala, 78 registara sa sustavom za komponiranje.

Nacrte za kućište orgulja u stilu novouređenog svetišta izradio je sam kardinal Juraj Haulik i zadužio magistra Josepha Fassinga da izradi monumentalno pročelje u pet polja poredano sveukupno 6068 svirala od kojih je najveće od 6 metara dok je najmanje od 15 mm sa središnjim poligonalnim tornjem što gotovo nestaje utopljeno u raskošnoj dekoraciji stupića, konzola, fijala i gustog filigranski izvedenog ornamenta uz kvartetnu anđeosku pratnju i svecima zaštitnicima – Grgurom, Ambrozijem i Cecilijom. Majstor je postigao izvanredni likovni sklad s okolnim ambijentom podvrgavajući mu se u arhitekturi, obliku i ukrasu sve usmjereno u svetište Katedrale gdje najbolje povezuju Stvoritelja i slušatelje u jedinstvenom doživljaju Lijepoga i Dobroga, kako je slikovno predskazano i u svečanom Misalu uz prikaz titulara.