Zemun, (IKA) – U crkvi Sv. Roka u Gradskom parku u Zemunu župljani Zemuna i Novog Beograda u Srijemskoj biskupiji proslavili su 16. kolovoza blagdan sv. Roka. Svečano euharistijsko slavlje u čast naslovnika crkve predvodio je o. Alojz Letonja, župnik župe sv. Ćirila i Metoda u Beogradu, u koncelebraciji s njegovim subratom o. Rokom Gajsekom, preč. Berislavom Petrovićem, župnikom iz Novog Slankamena i povjerenikom za duhovnu izgradnju svećenika u Srijemskoj biskupiji, i zemunskim župnikom preč. Jozom Dusparom, dekanom i začasnim kanonikom. Na slavlju su sudjelovale i redovnice u Zemunu: Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga, Školske sestre franjevke i druge sestre iz Beogradske nadbiskupije te veći broj vjernika laika. “Sveti Rok bio je hodočasnik, zaštitnik od kuge i kolere i svih zaraznih bolesti, osobito onih koje se pokazuju na koži”, započeo je homiliju Letonja i nastavio govoriti o svecu koji je rođen u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Voditelj misnog slavlja zatim je predstavio život svetog Roka u odnosu prema drugima, istaknuvši da je svetac “prodao sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se uputio prema Rimu kao siromašni hodočasnik. Tu je započeo dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je uz Božju pomoć i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Nešto kasnije u Piacenzi, nakon niza putovanja, i sam je obolio od kuge te je bio prognan iz svoga grada. Tada se sveti Rok osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Povukao se u jednu šumu gdje se hranio biljem. Tako osamljen uzdao se jedino u Božju providnost. U tom razdoblju života, kako neki životopisci spominju, svetom Roku je svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. To je prizor koji su ovjekovječili mnogi slikari, a jedna takva slika nalazi se u crkvi Svetog Roka ovdje u Zemunu gdje se mi sada nalazimo”, rekao je o. Alojz. Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, pronašavši bolesnog Roka u šumi, premda nije bio čovjek od duboke vjere, dirnut sudbinom toga svetog patnika, prihvaća ga i njeguje dok nije ozdravio. Nakon ozdravljenja Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju nije bio kraj, jer je iscrpljen od bolesti zbog koje se posve izobličio, tako da je postao neprepoznatljiv. Biva uhvaćen i zatvoren pet godina, te se ponovno razboljeva od kuge. Preminuo je u Gospodinu 16. kolovoza 1327. godine i biva odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. Štovanje toga sveca uvelike su proširili franjevci i kapucini, zaključio je propovjednik te u nastavku potaknuo okupljene hodočasnike na razmišljanje o tome koliko je čovjek upućen na drugoga čovjeka, svoga bližnjeg, i da se njegova veličina i ogleda u tome koliko je spreman odgovoriti na taj poziv da pritekne u pomoć bolesnicima i uopće nekomu tko je u bilo kakvoj potrebi. Na kraju svečane mise, koju su upotpunjavale i prigodne pjesme, preč. Petrović ukazao je na veliki značaj molitve koju vjernici upućuju Gospodinu da bdije nad njihovim svećenicima. “Na taj način”, kako je istaknuo, “učvršćuje se njihova međusobna duhovna povezanost što donosi obostranu dobrobit”.
Nakon što se župnik Duspara zahvalio na tim pobudnim riječima, obavjestio je župljane o planovima za obnnovu crkve Svetog Roka koju održavaju sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga.