Beograd, 17. 7. 1997. (IKA) – Srpskopravoslavni raškoprizrenski episkop Artemije u intervjuu što ga je “Nedeljni telegraf” objavio 16. srpnja obznanjuje da je Sveti arhijerejski sabor Srpske Pravoslavne Crkve donio odluku o istupanju SPC iz Svjetskog vijeća Crkava i ekumenskog pokreta. Ta odluka bit će objavljena najdalje za godinu dana. Odlučeno je, naime, da se o tome izvijesti carigradski patrijarh i sve samostalne Pravoslavne Crkve. SPC će predložiti održavanje svepravoslavnog skupa na kojemu bi trebalo donijeti zajednički stav o odnosu svih pravoslavnih Crkava prema ekumenskom pokretu. No, bez obzira što bi taj skup odlučio, SPC će sigurno istupiti iz SVC. Na novinarevo pitanje kako će SPC tu odluku objasniti svojim vjernicima, episkop Artemije odgovara: “Nema naroda na svijetu koji manje poznaje svoju vjeru od nas Srba”. Priznaje da je za shvaćanje ove odluke potrebno dublje vjersko znanje. A riječ je o tome da svojim članstvom u SVC-u Pravoslavna Crkva zapravo priznaje status Crkve i ravnopravnost svim vjerskim zajednicama koje su članice toga Vijeća. To se, pak, ne smije priznati i onim zajednicama koje odbacuju osnovne vjerske istine. “Biti zajedno s onima koji ne priznaju Krista, Bogorodicu i svece, duhovno je samoubojstvo i nijekanje samoga sebe”, tvrdi episkop. Za Artemija su svi nepravoslavni kršćani zapravo krivovjerci, heretici te kaže: “Kanoni (crkveni zakoni) kažu onaj koji se moli s heretikom ili izopćenim od Crkve i sam biva izopćen. To, pak, ne znači da s njima ne možemo razgovarati. Naprotiv…”.
Na novinarevo upozorenje da Katolička Crkva nije ušla u SVC episkop kaže: “Po tom pitanju izgleda da je rimokatolička Crkva daleko dosljednija sebi nego pravoslavne.” Poznato je, naime, da Katolička Crkva surađuje sa SVC samo na razini promatrača i da je odustala od ulaženja u to Vijeće vjerojatno iz razloga kakvi sada navode SPC da iz njega istupi. No, Artemije odmah upozorava da osim ekumenizma protestantskog podrijetla koji je stvorio SVC, postoji i katolički ekumenizam, ali da se taj svodi na prozelitizam, da, naime, Rimska Crkva želi pod svoju vlast podvrgnuti sve kršćanske zajednice na svijetu. Dosljedno bi pravoslavni trebali prekinuti i sve ekumenske odnose s katolicima.
Upitan o razlozima koji su SPC naveli da g. 1965. pristupi u SVC, Artemije ističe da ni ta odluka nije bila donesena jednoglasno. Priznaje da su pobude mogle biti “čisto ekonomske, i najčešće jesu, da bi se dobila neka pomoć, da bi se sagradio fakultet, da se uradi ovo ili ono”. Ali “ne može se prodavati svetinja ni za što na svijetu”. Time episkop neizravno priznaje da je SPC svojim pristupanjem u SVC u posljednjih tridesetak godina osigurala znatne novčane pomoći kršćanskih Crkava sa Zapada, takva im pomoć nije dolazila samo od protestanata, nego i od ekumenski oduševljenih katolika. Tako su bile osiguravane i stipendije za stanovita školovanja mladih srpskopravoslavnih teologa na velikim protestantskim i katoličkim učilištima. Ali sada je, kako izvješćuje episkop Artemije, zauzet stav da “to znači pristajanje na kompromis zbog nečeg ovozemaljskog, što po kanonima Pravoslavne Crkve nije dozvoljeno.” Prema episkopu Artemiju ostaje otvoreno pitanje koliko je na tu odluku Svetoga arhijerejskog sabora SPC djelovalo pismo, odnosno peticija koju je potpisalo oko 350 srpskopravoslavnih svećenika redovnika (jeromonaha) upućene vrhu SPC sa zahtjevom da se istupi iz SVC. To pismo, u kojemu episkop vidi “onu iskonsku monašku revnost za čistoću pravoslavne vjere”, dostavljeno je svakome episkopu, ali ga ni jedan episkop nije dostavio Saboru. Tako o njemu nije raspravljano, ali su episkopi bili pod njegovim utjecajem.