Apokaliptički događaji 1991. godine

Približavamo se kraju crkvene godine. I priroda oko nas i misna čitanja ove 33. Nedjelje kroz godinu podsjećaju nas da sve teče prema završnici: i pojedino stvorenje i cijeli ljudski rod. Pitamo se, kakva je to završnica. Za nas vjernike završnica nije veliki upitnik napisan u pijesku, kao što je to opisao hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi “Posljednji Adam”, premda nam je prije završetka proći kroz velike nevolje. Te nevolje opisao je apokaliptičkim slikama Evanđelist Luka u odlomku današnjeg Evanđelja.

I kao da su autori Prvog čitanja i Evanđelja gledali što se 1991. godine događalo u Vukovaru, oni opisuju: “Narod će ustati protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva…”. – U mislima slušamo eksplozije projektila, gledamo minska polja, u podrume ubačene granate, razrušeni grad, spaljene kuće i crkve, udarce kundacima, šakama, nogama, batinama, vampirske zabave nad nevinim žrtvama, izgladnjivanja i ponižavanja, besane prognaničke noći i gorki prognanički kruh. U takvim smo mislima s Vukovarom i cijelim Podunavljem zakukali poput proroka Jeremije: “Čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?” (Tuž 2, 12).

Ali, sjećajući se tih tragičnih događaja, dijeleći bol s onima koji su izgubili svoje roditelje, djecu prijatelje, imovinu i sklapajući ruke na molitvu za one koji su pali za Domovinu, ne želimo zloupotrijebiti njihovu tugu i bol, ne želimo zaustaviti povijest na 1991. godini. Time bismo povećali gorčinu koja se taloži u našoj duši, mržnju i želju za osvetom. Time bismo dali do znanja i sebi i drugima da su žrtve naših branitelja bile uzaludne. Sama žalost, još manje ogorčenost, ne može nam pomoći. U njoj gubimo snagu potrebnu za život!

Danas je ovdje u Vukovaru cijela Hrvatska, danas su Vukovar i Hrvatska jedno! Ovdje smo da obnovimo spomen na stradanja Vukovara, a uz njega i na stradanja Sotina i Lovasa, Tovarnika, Berka, Škabrnje i svih mjesta stradanja s nakanom i molitvom da se Vukovar nikada ne ponovi.

U Vukovar nas je dovela ljubav prema ovom našem zajedničkom gradu, i to ljubav koja se ne zaustavlja na horizontu našeg roda i doma. I s ovogodišnjim hodočašćem htjeli bismo pokazati da smo mirotvorci, tvorci mira koji počiva na istini i pravdi.

“U Vukovar za istinu”

Ove godine hodočastimo u Vukovar pod geslom “U Vukovar za istinu i pravdu”. Vukovar je branio svoju slobodu. Mi želimo da tu slobodu uživaju svi stanovnici ovoga grada i cijele domovine Hrvatske. Ne zaboravimo Kristovih riječi: “Istina će vas osloboditi!”. Želimo li slobodu čuvati u miru, onda mir mora počivati na istini. Ne na bilo kakvoj istini, nego na istini koja je bistra kao izvor-voda, kao suza; na istini koja se ne kroji ni s lijeva ni s desna; na istini koja je uvijek nova i uvijek stara; na istini jednostavnoj kao kruh, koja se može lomiti kao kruh i dijeliti drugima kao kruh; na istini koja ne obmanjuje; na istini kojoj možemo gledati u oči, koja ne pozna smicalice, zagonetke, prešućivanja; na istini koja nam osvjetljuje stazu života, koja je snažna kao život.

Isus nam je rekao: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta”. To je riječ istine. Ali istina može biti slabašna. Dovoljna je sitnica da je zasjeni. Istina može biti krhka kao kruh, koji se može baciti na zemlju da po njemu ljudi gaze. Dovoljna je samo jedna gesta, samo jedan trenutak mržnje, dovoljno je oružje u ruci pa da istina zamukne.

“U Vukovar za istinu”! Mi imamo pravo na istinu, tražimo istinu, i o onima koje smo prošlih godina časno pokapali, i o onima koji počivaju na nepoznatim zajedničkim grobnicama, bunarima, močvarama, rijekama, dvorištima. Što se vremenski više odmičemo od događaja iz 1991. godine, to se s istinom o Vukovaru više politički trguje i ucjenjuje, to se ona zlobno prešućuje i iskrivljuje. I na svjetskoj i na domaćoj tržnici s istinom o Vukovaru se poigrava i cjenka. Je li nama samima jasno, što se ovdje dogodilo!? Je li nama stalo da naša djeca i mladi znaju istinu o tragediji Vukovara i stradanju cijelog našeg naroda? Ponovit ću: U Vukovar dolazimo po istinu!

“U Vukovar za pravdu”

“U Vukovar za pravdu”. Nedavno smo svi bili svjedoci kako je Međunarodni sud koji je uspostavljen da uspostavi pravdu učinio strašnu nepravdu i prema nevinim žrtvama Vukovara i prema Hrvatskoj. Imamo gorki osjećaj da su velesile ponovile ono što su učinile 1991. godine. Kao što tada iz svojih interesa nisu zaustavile agresiju na Hrvatsku i predusrele tragediju Vukovara, tako sada, opet u ime nekih i nečijih interesa, nisu kaznile zločin i zločince. Može li se u takvom međunarodnom ozračju nepravde graditi istinski mir ovdje? Može li se graditi u Europi i svijetu?

Želimo počivati na pravdi!

Želimo u miru živjeti u Vukovaru. A taj mir mora počivati na temeljnom načelu života i pojedinaca, ljudskih zajednica, društava i naroda, To je “pravda”. Želimo počivati na pravdi!

Pravda daje smisao ljudskom životu. Ona unosi mir i red u život pojedinaca, zajednica i društava. Pravi mir je “djelo pravde” (Iz 32,17), tj. “plod reda koji je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj i koji trebaju ostvariti ljudi. Mi ljudi i kao ljudi žeđamo za sve savršenijom pravdom. (Usp. GS 78).

Pravi mir je plod pravde, dakle moralne kreposti i zakonskog jamstva koje osigurava puno poštivanje prava i odgovornosti. No kako je ljudska pravda uvijek krhka i nesavršena, podložna ograničenjima i sebičnostima pojedinaca i skupina, mora se ostvarivati i, na neki način, upotpunjavati oproštenjem, koje ozdravlja rane i iz temelja ponovno uspostavlja narušene ljudske odnose. To vrijedi kako na području napetosti među pojedincima tako i na široj, čak međunarodnoj razini.

Na još uvijek otvorene rane ne želimo staviti otrov mržnje i osvete. Oproštenje se ni na koji način ne suprotstavlja pravdi, jer oprostiti znači odgovoriti na legitimne zahtjeve za ispravljanjem počinjene nepravde i štete. Zločinci se moraju pravilno identificirati i kazniti. Oproštenje smjera ostvarenju punine pravde koja vodi miru poretka koji je mnogo više no krhki privremeni prekid neprijateljstava i uključuje duboko ozdravljenje rana koje krvare u ljudskim srcima. Za to ozdravljenje bitni su i pravda i oproštenje.

Svi smo mi na neki način svjesni da u prolaznosti ovoga svijeta nije moguće ostvariti punu mjeru pravednosti. Koliko puta smo u životu izgovorili: “To nije pravedno!” To je krik i svijest koji prate iskustvo svakog čovjeka. To je i pozitivan krik koji izražava opravdanu i urođenu želju za pravdom. U njemu se skriva i načelo duboke istine.

Pravda je, u nekom smislu, veća od čovjeka, od njegova vremenitog života, od mogućnosti na ovome njegovom životu uspostaviti potpuno ravnopravne odnose među ljudima, sredinama, društvima skupinama, narodima itd. Svaki čovjek umire s određenim osjećajem neutažene pravde, jer svijet nije u stanju zadovoljiti jedno ljudsko biće, stvoreno na sliku Božju, niti u dubini njegove osobe, niti u drugim vidovima njegova života. I tako se čovjek otvara Bogu, “koji je sama pravednost”. Isus u govoru na Gori je jasno izrekao govoreći: “Blago gladnima i žednima pravde, oni će se nasititi”.

Praštanje i milosrđe

“Dobro shvaćena pravednost jest takoreći svrha praštanja. Ni u jednom odlomku evanđeoske poruke praštanje, a ni milosrđe kao njegov izvor, ne znače popustljivost prema zlu, prema sablazni, prema nanesenoj nepravdi i uvrjedi. U svakom su slučaju popravak zla i sablazni, naknada nanesene nepravde, zadovoljština uvrjede uvjeti praštanja” (Ivan Pavao II, Bogat milosrđem, br. 14). “Nažalost, za mnoge “pomirenje” je postao komotan izraz bez odgovornosti, jer se često upotrebljava zato da se neutralizira krivnja i pokrije neiskreno oproštenje za događaje koji zaslužuju kritiku… Počinitelj nepravde ne može očekivati pomirenje, pogotovo ne može se očekivati da gotovo automatski spremno oprosti onaj koji je podnio zlo” (Pripravni dokument za prošlogodišnji ekumenski susret u Grazu, Br. A 21).

Ako se ne trudimo ići tim putem, onda su naši dragi pokojnici, kojima danas iskazujemo poštovanje i zahvalnost, badava dali svoje živote. Njihove žrtve ostaju uzaludne, a to ne želimo.

Potrebna nam je i ljubav koja rađa povjerenje, koja je spremna pružiti ruku pomirnicu. Ipak znamo, zlodjela koja su nam povrijedila srce i ponos, u jednom trenu razorila su ono što smo godinama mukom gradili, ubila su nam one koje smo toliko voljeli. Iako opraštamo, u nama je ostala gorčina, pa je potrebno vrijeme, da izliječi duboke rane i da našem duhu vrati izgubljenu ravnotežu.

Očenaš da se ne izgubimo

Kad je izbio domovinski rat, svakodnevno su stizale vijesti o poginulima. Slušali smo kako u obrani domovine, pravde i ljudskog dostojanstva ginu naši znani i neznani. Gine mladež, ginu djeca, žene i starci. Osjećali smo ih kao svoje, bliske. Uključili smo ih u naš obiteljski Očenaš otvorena srca. Njihove patnje i žrtve vezale su nas u istinsko bratstvo, u neraskidivu zajednicu. Otada Očenaš za naše mrtve više nije bio uobičajena večernja molitva. U njemu su se našle sve tegobe i patnje naših najbližih, ali i svih onih koji su krvarili na našim križnim putovima, sve žrtve prinesene za slobodu i mir, za obranu ljudskosti i smisla postojanja.

Ovaj dan hodočašća u Vukovar je prigoda da ih se sjetimo i spoznamo smisao života. Zaboraviti ih značilo bi zaboraviti sebe, što se danas, nažalost, često događa.

Mnogi, naime, u jurnjavi za materijalnim dobrima, zaboravljaju na mnoge životne vrednote, a najprije zaborave na one bez kojih bi naš život bio isprazan i osiromašen. Pustoš bi zavladala u životu svakoga pojedinog čovjeka kad bi zaboravio svoje pokojne. Kad bismo, pak, kao narod zaboravili sve one, koji su svojim djelom, a mnogi svojom žrtvom i smrću oplemenili našu domovinu, zaboravili bismo, zapravo, tko smo i što smo.

Što je Hrvatska? Hrvatska je najvećim dijelom ono što su stvorili i ostavili nam u naslijeđe naši preci, naši poginuli branitelji. Sjećati ih se i moliti za njih znak je naše zahvalnosti, a zahvalnost je najdublji izraz ljubavi i ljudskosti. Međutim, molitva i sjećanje nisu dostatni. Kako bismo, uz zahvalnost, ostali u istinskom zajedništvu s našim pokojnima, treba tako živjeti i djelovati da se ne iznevjerimo njihove žrtve. Tek tada naša molitvena želja, da naši pokojni “počivaju u miru”, neće biti isprazna. S njima u duhovnom zajedništvu probudit ćemo žar međusobne ljubavi bez koje Domovina ne bi bila ono što želimo: dom u kojem nam je brat svaki čovjek dobre volje (usp. T. K., u HS, 30. listopada 1998.)!

Apokaliptički prikaz svršetka svijeta ne ostavlja nas u kaosu, nego naprotiv u nama budi nadu. S tom nadom u duši nastavimo svoje molitve za ovaj grad, za njegove pokojne za našu Domovinu Hrvatsku.