Evanđelist Matej spominje dva događaja koji neposredno prate Isusovo krštenje na rijeci Jordanu. Prvo, odmah nakon što je izišao iz vode, Isus vidi Duha Božjega kako se kao golub spušta na njega, a istovremeno čuje glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!” (Mt 3, 16 17). Odmah nakon toga „Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao” (Mt 4, 1). Na taj način Isus na početku svoga javnog djelovanja proživljava dvojako iskustvo: s jedne strane iskustvo Božje blizine i ljubavi, a s druge iskustvo đavolskoga napastovanja. Đavao ga pokušava trostrukom kušnjom zavesti i odvratiti od zadaće koju mu je Otac nebeski namijenio.

Prva kušnja bila je kušnja kruha. Poznato je kako su Izraelci u pustinji bili podlegli toj kušnji. Budući da je i Isus nakon četrdesetodnevnog posta bio ogladnio, napasnik pokušava za sebe iskoristiti to njegovo stanje pa ga poziva da pretvori kamenje u kruh i tako se nahrani. Ali Isus to odbija riječima: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4, 4).

Kad ga nije uspio kušnjom kruha odvratiti od poslanja koje mu je Otac namijenio, đavao Isusa potiče neka se baci s vrha Hrama, podsjećajući ga na ono što piše u Sv. pismu: „Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen” (Mt 4, 5-6). Ali Isus i tu kušnju odlučno odbija pozivajući se na Pismo u kome također piše: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” (Mt 4, 7). Time Isus ne niječe činjenicu da Bog u svojoj providnosti često pomaže čineći čak i čuda, ali čuda nisu nikad u službi komotnosti, a još manje lude smjelosti.

Konačno, đavao čini i treći pokušaj da Isusa zavede i odvrati od poslanja koje je primio od Oca. Vodi Isusa na visoku goru odakle se vide sva kraljevstva svijeta s njihovom slavom te Isusu obećava: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.” To je iskušenje političkoga mesijanizma. Ali Isus se ne da ni ovaj put zavesti nego odbija đavla riječima: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinome služi” (Mt 4, 10). Sv. pisac bilježi kako je nakon tog trećeg pokušaja đavao pustio Isusa, a anđeli su pristupili i služili mu.

Kako vidimo, na svaku ponudu napasnika Isus odgovara: „Pisano je!” Ovaj Isusov odgovor sadrži dragocjenu pouku o neopozivosti Božje riječi. Naime, Božja se riječ može prihvatiti ili odbiti, ali ne može biti predmetom rasprave.

Na taj način Isus „kušnju kruha” prevladava prihvaćanjem Božjeg nauma koji je veći od svih ekonomskih i socijalnih sustava. Ne podliježući „kušnji Hrama”, Isus kaže „ne” lažnoj religiji koja se služi Bogom umjesto da služi Bogu. „Kušnju brda” rješava odbacujući represivnu vlast i prihvaćajući Božje gospodstvo. Pritom Isus oružjem Božje riječi odgovara na trostruki izazov Sotone. Ne upotrebljava nijednu svoju riječ nego samo ‘napisanu’ riječ u Bibliji. Također kršćanin, koji kroči kroz danteovsku šumu života, napučenu sofisticiranim ili običnim izazovima blagostanja, uspjeha i moći, mora imati za vodiča riječ Božju, o kojoj Gospodin, putem proroka Jeremije, kaže: „Nije li riječ moja poput vatre – riječ je Gospodnja – i nije li slična malju što razbija pećinu'” (Jer 23, 29).

Dopustimo, braćo i sestre, da nas ovom korizmom vodi Božja riječ, kako bi naš korizmeni hod bio siguran i plodan obraćenjem. Neka spali u nama sve ono što je trulo, a očisti i prekali ono što je vrijedno i perspektivno u Božjim očima.

Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup