„Kršćansko karitativno djelovanje mora biti uprisutnjenje ljubavi ovdje i sada. U konačnici, prisutnost djelotvorne ljubavi ispit je autentičnosti Crkve“, poručila je s. Jelena, rekavši da postoje mnoge mogućnosti karitativnog djelovanja u župnim i drugim zajednicama. „’Ljubav je domišljata…’ (1 Kor 13,4), ali je treba imati i treba biti za nju otvoren“, potaknula je s. Jelena.

„Kristova Crkva pozvana je biti vjerodostojna u svom poslanju u svijetu te svojom brigom i konkretnim djelovanjem ostvarivati Božje planove. To svoje poslanje Crkva izriče u različitim oblicima pomoći siromašnima, obespravljenima i zanemarenima. Karitativni rad je zadaća Crkve, a ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvom je mjestu i zadaća cijele crkvene zajednice, na svim njenim razinama. Punina ljubavi ostvaruje se u konkretnim djelima milosrđa. To je obveza svakog vjernika ponaosob i sve Crkve“, poručila je s. Jelena.

Po dvjema zapovijedima ljubavi Isus nas potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je odrednica našeg konačnog spasenja. „Ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti – u usmjerenosti na konkretnog čovjeka. Karitativno služenje je temeljna funkcija Crkve koja je pozvana Kristovu ljubav prenositi svijetu i s njim je dijeliti. Ta ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti, u ponašanju prema bližnjima. Prema Evanđelju, i na Posljednjem sudu ćemo biti suđeni po onome što (ni)smo učinili za potrebite. Zaista kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tu se pokazuje da se u pružanju pomoći svakom čovjeku krije mogućnost susreta s Bogom. Dakle, djela milosrđa koja smo za života učinili će biti mjerilo posljednjeg Božjega suda“, istaknula je s. Jelena.

Važna je i suradnja Caritasa s drugim humanitarnim i socijalnim organizacijama. „Caritas u svom djelovanju nije i ne smije biti zamjena Državi u rješavanju socijalnih problema. Zadaća Caritasa je da dopunjava rad državnih institucija te da djeluje na područjima koja su zapostavljena ili se njima državne institucije ne bave. S druge strane, Caritas ima mogućnost bržeg djelovanja, bez birokratskih zapreka i s većom slobodom odlučivanja“, naglasila je s. Jelena, istaknuvši da je Caritas djelotvorna ljubav Crkve, bitna i neizostavna dimenzija, temelj Crkve.

Caritas je „crkvena organizacija koja svoje poslanje crpi iz vjere i Evanđelja: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,45). Caritas ne želi niti može vršiti zadaće koje spadaju na državne institucije. Ali nastoji djelovati tamo gdje pomoć i podrška institucija nije dovoljna ili učinkovita. Caritas uvijek osluškuje potrebe najranjivijih u društvu i na njih nastoji pružiti konkretne odgovore“, istaknula je s. Jelena, rekavši da „kršćanska ljubav ne smije izgubiti svoju specifičnu dimenziju i motivaciju, ali treba sudjelovati u suradnji s drugim organizacijama, u povezivanju u dobru i zauzimanju za potrebne. Ljubav nošena nadom u dolazak kraljevstva Božjega treba poticati kršćane na karitativno djelovanje. Bez te nade, karitativno djelovanje postalo bi dijelom državne socijalne skrbi“, upozorila je Lončar.

„Mnogi siromašni su zakinuti u svojim pravima, a vlasti nerijetko izbjegavaju uspostavljanje pravednijih društvenih odnosa. Caritas je, stoga, itekako pozvan proaktivno djelovati u zagovaranju potrebnih i ublažavanju uzroka siromaštva i nejednakosti. Bitna zadaća Caritasa je zagovarati potrebe i prava socijalno ugroženih te informirati javnost o njihovim potrebama“, poručila je s. Jelena. U potrebi socijalnog zagovaranja, Lončar je istaknula da zadaća Caritasa nije samo dijeljenje materijalnih dobara, nego i borba protiv siromaštva.

Ljude Caritas najčešće asocira na materijalne i zdravstvene nevolje pojedinaca. Međutim, u Caritasu se, osim s materijalnim, sve češće susreću i s drugim oblicima siromaštva. To su duhovno, duševno i mentalno siromaštvo, osamljenost starijih, izgubljenost mladih, međugeneracijski jazovi, ovisnosti, rastuća ovisnost o Internetu. „Materijalna oskudica je prisutna u društvu. Ipak, zabrinjava nas duhovno i socijalno siromaštvo, otuđenost ljudi jednih od drugih, beznađe i besmisao života, poremećen i relativiziran sustav vrijednosti te osamljenost prisutna u svim slojevima i među svim generacijama“, upozorila je s. Jelena, potaknuvši da je „Crkva pozvana ukazivati na te vidove siromaštva i na njih odgovarati zauzetijom prisutnošću i većim razumijevanjem koje nosi utjehu“.

Materijalno siromaštvo često dovodi do nasilja u obitelji, ovisnosti, poteškoća u komunikaciji te do rastava i raspada obitelji. „U tom segmentu, dragocjena su Caritasova obiteljska savjetovališta u kojima stručnjaci, zaposlenici i volonteri, pružaju široku stručnu i duhovnu pomoć i podršku pojedincima i obiteljima“, rekla je s. Jelena.

„Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku“

Narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i služenju ljubavi. „Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se odvajati jedna od druge. Specifičnost Caritasa kao kršćanskog služenja svoj korijen i temelj mora imati u vjeri i Euharistiji. Isus u svom navještaju o Božjem kraljevstvu osobito ističe skrb za bližnje. Možemo reći da je On na neki način alter ego siromašnih i potrebitih. Njegova ljubav i milosrđe vjerni su do križa. Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku. Po primjeru Isusa Krista, kršćani su pozvani pokazati ljubav prema svima koji su ožalošćeni zbog ljudske slabosti te u siromasima i patnicima vidjeti sliku siromašnog i trpećeg Krista i nastojeći olakšati njihovu oskudicu, u njima služiti Kristu“, potaknula je s. Jelena. Karitativni rad čini naviještanje i liturgiju vjerodostojnima u svijetu te je ujedno naviještanje riječi Božje i poziv na liturgiju.

„Caritas se ne može i ne smije odvajati od naviještanja i liturgije, a s druge strane, on baš po liturgiji mora biti više od socijalne djelatnosti i humanitarne pomoći. Dobrotvorno djelovanje se u svojoj bîti nadahnjuje na Božjoj riječi i slavljenju liturgije. Caritas svoju specifičnu duhovnost i motivaciju ne očituje toliko u sadržaju karitativne službe, jer će i nekršćanin i kršćanin čovjeku u nevolji pružiti istu materijalnu pomoć. No, kršćanin svom djelovanju može i treba dati novi smisao, ne brinući samo za čovjekovu materijalnu, nego i za ljudsku i duhovnu potrebu. Njegova pomoć tako nadilazi običnu socijalnu pomoć. Caritas mora svoju vjerodostojnost razvijati iz nutarnjeg jedinstva s naviještanjem i liturgijom i na taj način svjedočiti razlog i nadahnuće svoga djelovanja“, poručila je s. Jelena, istaknuvši: „Ako prepoznajemo Gospodina u euharistijskim prilikama kruha i vina, onda je nemoguće ne prepoznavati ga u čovjeku u potrebi – jer djelotvorna ljubav proizlazi iz slušanja Božje Riječi i slavljenja Euharistije te s njima čini trostruki susret s Gospodinom u slušanju, slavljenju i služenju“.

S. Jelena je razmatrala i kako Božju riječ pretvoriti u služenje potrebnima i Caritas kao mjesto primjene Božje Riječi u svakodnevnici. Actio predstavlja „krajnji plod kontemplacije nad pročitanom Božjom riječju koju smo meditirali i molili se u koracima Lectio Divina. To je i krajnji cilj Lectio divina: potiče nas da pročitanu Božju riječ, ono što smo ‘kušali’ u čitanju, molitvi i kontemplaciji, prenesemo u svakodnevni život. Nakon Lectio, Actio je najteži, najizazovniji korak jer zahtijeva trajnost i ustrajnost u svakodnevnici i pruža prigodu za preobražaj duše i tijela u konkretnom djelovanju. Actio čini Božju riječ djelotvornom, mijenjajući nas iz pasivnih slušatelja u aktivne izvršitelje Božje volje“, rekla je s. Jelena, istaknuvši da je Actio i „poziv na promjenu, na vjerodostojan život kojim se naša vjera pretvara u djela ljubavi, pravde i milosrđa u svijetu. Actio je djelovanje koje je po našem djelovanju odraz Božje ljubavi i prisutnosti u svijetu“.

Župne zajednice privilegirano su mjesto za karitativno djelovanje. „Koliko su naše župe ‘svratišta’ dobrog Samarijanca, a koliko nezainteresirano prolazimo pokraj čovjeka u nevolji? Kateheza i liturgija koje se ne prevode u djelotvornu ljubav bivaju neplodne. S druge strane, sâmo svjedočenje djelotvorne ljubavi, ako ga ne podržava kontemplacija i vjera, pretvara se u puko pomaganje i dobročinstvo. Župni caritasi su mjesto lakog prepoznavanja potreba i brzog djelovanja. Zbog svoje homogenosti i teritorijalne određenosti, župe kao mikro sredine su mjesta lakog prepoznavanja onih koji su u potrebi“, istaknula je s. Jelena.

„Kontemplaciju mora slijediti akcija“

Predavačica je istaknula i da se rad Caritasa temelji na volonterstvu i volonterima koji su neizostavni suradnici u karitativnom djelovanju. Oni čine za drugoga bez očekivanja da će postići nešto zauzvrat. U Caritasu je volonterstvo prije svega utemeljeno na dvjema zapovijedima ljubavi.

„Širenje i razvoj volonterstva u župnim zajednicama je konkretno promicanje kršćanske solidarnosti. Na tome bi trebao raditi svaki župnik, svećenik kojem je povjerena pastoralna briga za vjernike. U župnoj zajednici u karitativno volonterstvo mogu se uključiti sve generacije. Svatko može dati dio sebe i učiniti  mali iskorak i pomoć za bližnjega“, potaknula je Lončar, govoreći o velikoj vrijednosti volonterstva u karitativnom djelovanju.

„Volonter darovanjem sebe i svoga vremena pomaže onima kojima je pomoć potrebna, a istovremeno to darovano izgrađuje i onoga tko pomaže, potiče druge da i oni počnu pomagati te tako doprinosi postizanju veće pravednosti u društvu. Njihov doprinos potrebnima je dragovoljno odvajanje vremena, sposobnosti, znanja i vještina i to bez naplate. Njihovo služenje je kontinuirano i ne proizlazi iz viška vremena, nego je ugrađeno u njihov životni program. Brojne caritasove aktivnosti temelje se na volonterstvu. Svi ističu kako su volontiranjem više primili nego što su dali“, poručila je s. Jelena.

Volonterstvo u Caritasu je vjerski motivirano. „Caritasovi volonteri služe potrebnima u ime vjere i Evanđelja te se na taj način osjećaju kao Božji suradnici. Oni zadovoljstvo za darovano doživljavaju u unutarnjem ispunjenju i osjećaju korisnosti za potrebne. Njih na djelovanje potiče Božja Riječ, ona je u njima pokretač na Actio – učiniti nešto za bližnjega u potrebi“, rekla je s. Jelena.

Volonterske akcije provode se unutar različitih udruga i organizacija, npr. briga za starije u domovima, za bolesne, beskućnike, djecu s posebnim potrebama, osobe slabijeg ekonomskog statusa, nezaposlene, pomoć u učenju, starijima u kući, čišćenje okoliša, briga za životinje itd. Dragovoljni karitativni rad stvara kulturu osjetljivosti; potiče i usmjerava pojedince da se uključe u pomaganje i služenje, posebno u župnim zajednicama koje su plodno polje za uključivanje velikog broja vjernika u aktivno življenje Evanđelja.

S. Jelena je potaknula i na odgoj mladih u obitelji za djelotvornu ljubav, važnost da se od najranije dobi u djecu ugrađuje svijest o pomaganju, radost darivanja drugima. Djeci je potrebna pomoć u učenju empatije kao složene emocije i vještine. Prema istraživanjima, dijete u četvrtoj godini počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. I kateheza treba biti odgoj za djelotvornu ljubav. Kateheza, kao jedan od oblika posluživanja Božje Riječi i caritas su znakovi crkvenosti Crkve u njenoj proročkoj ulozi, poručila je s. Jelena.

Istaknuvši da su Caritas i djela milosrđa test vjerodostojnosti kršćanskog života, s. Jelena je podsjetila na misao Benedikta XVI. u enciklici Deus Caritas est: „Ljubav – caritas – će biti uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav, sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu“.

Živimo u vremenu potrošačkog mentaliteta, užurbanog života, površnosti u slušanju i informiranju, ali ovo je „i vrijeme preispitivanja vjerodostojnosti nas kao kršćana, osobito svećenika, redovnika i redovnica“, istaknula je s. Jelena.

„Svi smo ponekad umorni od užurbanosti života, zahtjeva koji se pred nas stavljaju, ciljeva kojima stremimo i planova koje oblikujemo. Zastanimo na trenutak u zahvalnosti za darovano i nemojmo zaboraviti one kojima je ta ljepota uskraćena, kako bismo imali prigodu učiniti malo djelo velike ljubavi koje će biti jedino stečeno što ćemo s ovoga svijeta ponijeti sa sobom. Jer, koliko budemo Božju riječ konkretnim djelima milosrđa unosili u svagdašnjicu, toliko će u nama biti obilati plodovi Lectio divina. Kontemplaciju mora slijediti akcija“, poručila je Lončar.

Povijest Caritasa seže potkraj 19. stoljeća, kad je teška socijalna situacija radnika potaknula veće uključivanje Crkve u socijalno područje. „Papa Leon XIII 1891. g. izdao je prvu socijalnu encikliku Rerum novarum, a ubrzo nakon nje počinju se osnivati Caritasi diljem Europe. Socijalne enciklike nakon toga doprinose definiranju načela socijalnog nauka Crkve, ali i uspostavi i razvoju većeg angažmana Crkve na karitativnom i socijalnom području u organiziranom obliku pružanja pomoći“, naglasila je s. Jelena. Caritas djeluje u više od 200 zemalja. Mreža Caritasa je najveća mreža u Hrvatskoj. Prisutna je u više od 500 gradova, općina i mjesta a sastoji se od Hrvatskog Caritasa, 16 (nad)biskupijskih te 500 župnih Caritasa.

U Hrvatskoj je prvi Caritas osnovao zagrebački nadbiskup Antun Bauer, 1933. g., a brigu za karitativno djelovanje povjerio je mladom svećeniku Alojziju Stepincu koji je duboko ugrađen u temelje karitativnog rada, zauzimanja za čovjeka u potrebi i koji je odmah na početku organiziranog karitativnog rada dao jasne i glavne smjernice rad Caritasa: “Što hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju da još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – i dalje sjaji. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod sasvim ugasila, da je nanovo zapalimo““, citirala je s. Jelena Lončar bl. Alojzija Stepinca iz njegovog govora o Caritasu 1934. godine.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je najstariji i najveći biskupijski Caritas u Hrvatskoj. U Zagrebačkoj nadbiskupiji djeluje 165 župnih caritasa, 1 400 volontera i 8 000 osoba u potrebi. Koordiniraju se aktivnosti na razini Nadbiskupije, provode se terenski posjeti, edukacije, razmjena iskustava, natječaj za projekte župnih caritasa i duhovne obnove.