1. “Približimo se zaručnici Božjoj, približimo se njegovoj Majci, približimo se njegovoj najvjernijoj službenici. Presveta Marija je sve to” (blaženi Elred, Propovijed, 20). Radosno prihvatimo ovaj nagovor blaženog Elreda. Doista, na pragu trećeg tisućljeća želimo se osobito približiti Majci Božjoj da naučimo od nje taj stav predanja koji čovjeka osposobljava za najdublje poniranje u otajstvo spasenja i dopušta najpotpunije uživati njegove plodove. U osvit crkvene povijesti, apostoli “bijahu jednodušno postojani u molitvi, zajedno (…) s Marijom, majkom Isusovom” (Dj 1,14), očekujući silazak Duha Svetoga, koji započinje evangelizaciju svih naroda. Po njihovu primjeru želimo danas ostati uz Mariju, moleći zajedno da se u nama obnovi Duh Božji, kako bismo mogli ući u novo tisućljeće kao svjedoci Evanđelja.
U tom hodu približavanja Majci Božjoj, osobitu važnost poprima djelo poduzeto u ovom stoljeću od naraštaja teologa, pastira i vjernika u međunarodnim mariološkim i marijanskim kongresima. Oni doista postaju prilika ne samo za izmjenu teološke misli i za produbljenje svijesti o Marijinoj ulozi u Božjim spasenjskim naumima, nego i za podjelu svjedočanstva vjere i oživljavanje marijanske pobožnosti u duhu višestoljetne crkvene baštine. I ovogodišnji XIX. međunarodni mariološki kongres okupio je na Jasnoj Gori vas koji ste stigli iz cijeloga svijeta, da se uklopite u ovaj višenacionalni tijek razmatranja i izražavanja svog uvjerenja da Marija zauzima posebno mjesto u povijesti spasenja, u životu Crkve i svakog vjernika. Pridružujem vam se cijelim srcem i molim Boga svjetlo Duha Svetoga za sve priređivače kongresa i za sudionike. Molim da bi to vrijeme proučavanja i molitve donijelo blažene plodove za vas i za cijelu Crkvu.
2. Maria, Mater Domini, in mysterio salutis quod ab orientis et occidentis ecclesiis in Spiritu Sancto hodie celebratur (Marija, Majka Gospodinova, u otajstvu spasenja kako se danas u istočnim i zapadnim Crkvama u Duhu Svetome slavi). Tema ovogodišnjeg kongresa promatra brojna otajstva koja bi sama mogla sačinjavati posebnu temu teološkog istraživanja. Čini se ipak opravdanim proučavanje koje istodobno obuhvaća sve te elemente, budući da oni čine cjelinu koja osigurava skladnu podlogu za prikazivanje Marijine osobe u sklopu vječnih Božjih nauma.
Ovdje smo, dakle, pred onom kojoj drevna kršćanska predaja dade naziv Majka Božja – Theotokos, potvrđen svečanom izjavom Efeškog koncila. Taj naziv određuje, možda na najsavršeniji način, njezino mjesto u povijesti spasenja. “Blažena Djevica, – kako potvrđuje II. vatikanski koncil – zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena od vječnosti kao Božja Majka, po odluci božanske Providnosti bila je na ovoj zemlji slavna Majka božanskog Otkupitelja i posebno ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova. Time što je Krista začela, rodila, hranila, u Hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša” (LG 61). Upravo kao Majka Božja Marija zaslužuje čast koja ništa ne oduzima časti koja pripada njezinu Sinu, nego je čak na neki način odražava i potvrđuje. Kako piše blaženi Elred: “Moramo je častiti jer je Majka našega Gospodina. Onaj, zapravo, tko ne poštuje majku, bez sumnje, vrijeđa sina” (Propovijed,20).
3. Ljubav Božja joj je dodijelila u povijesti tu osobitu ulogu. Već od početka, gotovo istodobno s otkrivanjem božanskoga nauma spasenja koji je Mesija morao izvršiti, slijedilo je očitovanje božanskoga nauma glede one koju je izabrao kao majku svome Sinu. Već od samoga početka ljudske povijesti, nakon praroditeljskog pada, kad je Bog dao Evi obećanje o potomstvu koje će konačno pobijediti Zloga, ona je postala slika Marije “nove Eve” – kako su je nazvali crkveni oci (usp. KKC 411,489). Starozavjetno poslanje mnnogih svetih žena, koje im je dodijelila božanska Providnost, bilo je navještaj jedinstvenog poslanja koje će izvršiti Marija. I po prorocima je Bog pripravljao svoj narod na susret s onom koja – kako kaže koncil – “ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodinovim, koji s pouzdanjem od njega očekuju i primaju spasenje. Napokon, s njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija” (LG 55, usp. KKC 488-511). Onda je Bog po poslanju arkanđela Gabrijela otkrio svoj naum djevici Mariji, povjerivši njezinoj slobodnoj odluci ostvarenje svoga vječnog nauma. U poslušnosti vjere i ljubavi izgovorila je svoj “da” izrazivši njime samu “loco totius humanae naturae” – kako reče sv. Toma Akvinski (STA, III,30,1) – želju za suradnjom i sudjelovanjem u otajstvu spasenja. Bog ju je pripravio i učinio je sposobnom prihvatiti i izvršiti poslanje božanskog majčinstva, obdarivši je puninom svoje milosti (usp. Lk 1,28). Već u trenutku svoga začeća, snagom budućih Kristovih zasluga, bila je otkupljena od ljage istočnoga grijeha, što je svečano potvrdio papa Pio IX. bulom Ineffabilis Deus.
Nazaretska je djevica rodila Sina Božjega i vjerno ga i ustrajno pratila na svim putovima njegova zemaljskog hoda. Cijeli njezin život, darovan potpuno Bogu, Kristu i ljudima, kojima je Isus donio radosnu vijest o dolasku kraljevstva Božjega, bijaše neprestano prikazivanje ljubavi, koja se ispunila dok je Marija, pod križem, trpjela zajedno sa svojim Sinom koji je izvršio spasenje. Stoga je od strane Crkve opravdano dati joj imena Odvjetnice, Pomoćnice i Posrednice. “Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika” (LG 62; usp. Redemptoris Mater, 22-23). Marija kao prva među ljudima, potpuno sudjeluje u plodovima spasenja. Uznesena na nebo dušom i tijelom, uz bok svoga Sina, ima udjela u slavi Očevoj. Po tome je za Crkvu u hodu znak i potvrda njezine nade.
4. Gledati Mariju kao onu kojoj je Bog, u svom spasiteljskom naumu, dao osobitu zadaću majke svoga Sina, zajedničko je vjersko iskustvo istočnih i zapadnih Crkava. Tijekom stoljeća taj se doživljaj izražavao kako u bogoslužnoj baštini tako i u narodnoj pobožnosti, donoseći blažene plodove u srcima vjernika. Stoga je dobro što i sama tema ovogodišnjeg kongresa jasno pokazuje tu ekumensku oznaku mariološkog razmišljanja. Treba dopustiti da je i prije, u programima kongresa, bivao predviđen ekumenski dio. Ovaj put su, međutim, priređivači željeli da cijeli kongres bude prožet ekumenskim duhom. Čini se da je tome pridonijela činjenica što se kongres održava u Poljskoj. Zapravo, istina je da po zemljopisnom položaju vjerska baština toga naroda sjedinjuje u sebi elemente duhovnosti i zapadnih i istočnih kršćana. To se tiče i vjerskog iskustva u odnosu na Majku Božju. Njezin plod je živa marijanska pobožnost koja nam dopušta radosno obnoviti osobno i zajedničko darivanje onoj koju su naši očevi prihvatili kao svoju Gospodaricu i Kraljicu.
5. U tom duhu najvišeg čašćenja i predanja Majci Božjoj, i po njezinu zagovoru kod Krista, sjedinjujem se sa svim sudionicima kongresa, sakupljenima na Jasnoj Gori, moleći sve potrebne milosti za suvremeni svijet. Nadasve molim za postignuće one osobite pomoći koja je Crkvi potrebna da bi dovršila u milosti Božjoj dvadeseto stoljeće svoga spasiteljskog poslanja i s pouzdanjem ušla u treće tisućljeće. Svima vama, sudionicima Međunarodnoga mariološkog kongresa, upravljam još jednom upozorenje: Duboko proučavajte teološke temelje marijanskog štovanja, pridonoseći samim tim obogaćenju vjere i pobožnosti, kako bi se povećala slava one, koja je u svojoj nevinosti imala hrabrosti pjevati: “Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,48).
Neka vas Bog sve blagoslovi!
Castel Gandolfo, 15. kolovoza 1996.
Ivan Pavao II.