S Raspetim i Djevicom za društvenu pravdu

Papino sažeto izvješće i osvrt na putovanje u Latinsku Ameriku

Predraga braćo i sestre!
1. Prije dva dana vratio sam se s važnog i napornog apostolskog putovanja u Srednju Ameriku i Venezuelu kamo sam se uputio na poziv tamošnjih biskupija i civilnih vlasti.
Zahvaljujem, ponajprije, Gospodinu, koji mi je dopustio da ponovno posjetim te zemlje kao apostol Evanđelja i hodočasnik nade. Posebna zahvalnost ide onima koji su mi omogućili putovanje: pastirima, civilnim vlastima i svima onima koji su na različite načine sudjelovali u njegovu sretnom uspjehu. Svima onima koji su, pod cijenu žrtava, ponudili svoju prisutnost i molitvu, od srca hvala!
Može se reći da je to putovanje-hodočašće, ako se gleda duhovnim očima, imalo dvije žarišne točke: Raspetoga i Djevicu Mariju. Prvi se časti prikazan na slikama Svetoga Krista iz Esquipulasa, u Guatemali, i “Krvi Kristove” u managveškoj katedrali; druga osobito u svetištu Naše Gospe od Coromota, u Venezueli. Ti su ciljevi imali duboko vjersko značenje u cijelom putovanju.
2. Nema sumnje, međutim, da je posjet imao i snažno društveno značenje. U Gvatemali, Nikaragvi i El Salvadoru bilo je veliko očekivanje novog, izvornijeg i slobodnijeg susreta s Papom, nakon onoga 1983.g. obilježenog – osobito u Nikaragvi – ozračjem oštre ideološke napetosti. Sadašnji se posjet odvio sasvim drugačije: potpuna sloboda susretanja i velika srdačnost. Ta se promjena ozračja dogodila u znatnoj mjeri na temelju događaja 1989. g. Srednja Amerika je prestala biti “poligon” utjecaja i sukoba dviju “velesila” te živi vlastitu povijest s većom samostalnošću. U tim novim prilikama pojedine su zemlje pozvane da se sučele s hitnim problematikama kao što su odnos kapital-rad i pravedna raspodjela dobara. U obnoviteljsku odgovornost, koja zahtijeva zajednički napor veće društvene pravednosti, potpuno je uključena i crkvena zajednica.
3. Po dolasku u Guatemalu, odmah sam naišao na toplo ljudsko ozračje svojstveno Latinskoj Americi, ozračje koje me je pratilo na svakom koraku putovanja: radosna mnoštva, među kojima vrlo mnogo mladih, koji su pretvarali svaki korak u susret, upravo u obiteljsku svečanost.
Sutradan sam se uputio u gradića Esquipulas, gdje se već četiri stoljeća časti čudesno raspelo prozvano “Crni Krist” koji je potamnio od vremena i dima svijeća. Slaviti euharistiju u tom mjestu, tako obilježenom otajstvom Kristove muke, bio je trenutak velike duhovne jakosti. Zadržavši se u molitvi do nogu Raspetoga, mogao sam moliti za milijune siromašnih u Latinskoj Americi, raspetih zbog ljudske nepravde. Mogao sam podijeliti posebnu pobožnost tih naroda prema Kristovoj muci i njihovu čvrstu nadu.
Vrativši se u glavni grad, predsjedao sam svečanoj Službi riječi, i tada sam okrunio sliku Gospe od uznesenja, zaštitnice grada. Mnoge osobe, naročito katehisti, pomognuti njezinim majčinskim zagovorom, nisu oklijevali dati život za obranu Evanđelja među braćom. Njihov sam primjer pokazao današnjim katehistima, pozvavši ih također na velikodušno i djelotvorno svjedočenje.
4. Sljedeća ja postaja bila u Nikaragvi. Kao što je poznato, prilikom mog prvog posjeta, prije trinaest godina, političke su prilike spriječile pravi susret s narodom, ostavljajući dojam nedovršenosti. Evo zašto je, kako sam istaknuo pri svom dolasku u Managvu, ovaj povratak bio osobito željen. Veliki je zanos nikaragvanskog puka to pokazao, potvrdivši istodobno volju da utemelji društvenu obnovu na vjerskim i moralnim vrijednostima kojima obiluje. Prva je od njih vrijednost obitelji.
Zbog toga sam u managveškom parku Malecon služio misu za Obitelj, u kojoj sam pozvao bračne parove da obnove milost sakramenta ženidbe i da uvijek zasnivaju bračni i obiteljski život na vjernosti riječi Božjoj. Istim sam slavljem završio, u ozračju radosti i vjere, nacionalni Euharistijsko-marijanski kongres.
To se raspoloženje produljilo do poslijepodne kad sam posjetio novu managvešku katedralu, posvećenu Bezgrešnom začeću, zaštitnici te zemlje. U tom modernom hramu govorio sam svećenicima, redovnicima, redovnicama i zauzetim laicima opominjući ih da rade velikodušno za Crkvu, Kristovu zaručnicu bez mrlje i nabora. Zatim sam se zadržao u klanjanju Presvetom sakramentu u lijepoj kapeli “Krvi Kristove” koja se tako zove po raspelu koje se ondje štuje. Tada sam se ponovno sjetio “Crnoga Krista” u Esquipulasu i u duhu sjedinio u molitvi latino-američke narode, povjeravajući ih raširenim Spasiteljevim rukama.
5. S velikim me je zanosom primila zemlja koja nosi upravo to ime: El Salavador, zemlja u nedavnoj prošlosti rascjepana silovitim sukobima među ideološki protivničkim strankama. Crkva je tamo izvršila odlučujuću ulogu za oživljavanje dijaloga i za uspostavljanje mira, plativši najvišu cijenu krvi, nadasve sa svojim pastirima, među kojima je veoma čašćen nadbiskup Oscar Arnulfo Romero, ubijen 1980.g.
Istinski je mir neodvojiv od pravednosti. Stoga sam u San Salvadoru htio slaviti svetu misu za Pravdu i Mir, posluživši se kao čestitkom za narod Salvadora, riječima psalmista: “Neka cvjeta pravda i obiluje mirom zauvijek” (usp. Ps 71,7). Kad se poslije pred katedralom, u kojoj se čuvaju posmrtni ostaci nadbiskupa mons. Chaveza, mons. Romera i mons. Rivera Damasa, čitalo Evanđelje o blaženstvima, ganutljivo sjećanje na trojicu ljubljenih pastira i njihovo svjedočanstvo oživjelo je u svima volju da zajedno rade na izgradnji čovječnijeg svijeta.
6. Drugi dio putovanja doveo me, kao što znate, u Venezuelu, zemlju koju sam već posjetio 1985. g., danas nažalost obilježenu teškom društveno-ekonomskom krizom. U prelaženju od zračne luke do glavnoga grada Caracasa, htio sam se zaustaviti u velikoj kaznionici da blagoslovim utamničenike i ostavim im poruku nade, utemeljenu na vjernoj Božjoj ljubavi za svaku ljudsku osobu.
Zatim sam se uputio u nacionalno svetište Coromoto, drevno središte marijanske pobožnosti venezuelskog naroda. Na mjestu ukazanja 1652. g., posljednjih je godina bilo sagrađeno moderno, veličanstveno svetište, koje sam imao sreću službeno svečano otvoriti. Za vrijeme euharistijskog slavlja na tom tako divnom mjestu, razmišljali smo o prisutnosti Presvete Marije u narodu Božjemu, prisutnosti koja je trajni poziv na vjeru, ljubav prema braći, na evangelizaciju, na društvenu zauzetost, jednom riječju: poziv na svetost.
U Caracasu, posljednjeg dana mojeg hodočašća, slavio sam svetu misu za evangelizaciju naroda, spominjući se pet stoljeća od dolaska kršćanske vjere u Venezuelu gdje je proklijala čudesnim plodovima evanđeoskog života, među kojima je posebno svjedočanstvo Majke Marije od sv. Josipa, koju sam prošle godine imao sreću upisati u Popis blaženika.
U pogledu nove evangelizacije, bila su vrlo značajna druga dva susreta: onaj s takozvanim “graditeljima društva” i
s mladima. Prvi mi je pružio priliku da se obratim brojnom i kvalificiranom skupu djelatnika ekonomskog, političkog i kulturalnog života koji su stigli iz cijele Venezuele, da ih opomenem da društvenu obnovu zasnivaju na kulturi života i solidarnosti. Posljednji susret bio je s mladeži. Njima, obećanju budućnosti na “kontinentu nade”, ostavio sam posljednju, završnu poruku, još jednom, u blaženstvu: “Blago vama ako otvorite vrata svog srca Kristu Spasitelju!” Unatoč velikim poteškoćama, u tim zemljama bukti vjerski zanos, zajedno sa sviješću da budućnost vjere ovisi u znatnoj mjeri o odgovornosti novih naraštaja. Neka riječ Božja, posijana u tijeku tog hodočašća, nikne i donese obilne plodove.
Predraga braćo i sestre, pozivam vas da zajedno sa mnom molite za to Gospodina, zazivajući trajni zagovor Svete Djevice, Majke naroda Latinske Amerike i Zvijezde nove evangelizacije.