SAKRAMENT POMIRENJA – SUSRET ISUSA I ZAKEJA

1. S dubokim osjećajima u duši obraćam vam se, kao što je tradicija, ovim pismom za Veliki četvrtak, zauzimajući tako reći svoje mjesto uz vas za stolom u dvorani Posljednje večere u kojoj je Gospodin Isus sa svojim apostolima slavio prvu Euharistiju: dar cijeloj Crkvi, dar koji ga, premda pod velom sakramentalnih znakova, uprisutnjuje “istinski, stvarno, supstancijalno” (Trid. konc., DS 1651) u svakom svetohraništu na svijetu. Pred tom jedinstvenom prisutnošću Crkva prigiba koljena: “Adoro te devote, latens Deitas”; ona je neprekidno pokretana duhovnim zanosom svetaca i, kao Zaručnica, sabire se na prisno dioništvo vjere i ljubavi: “Ave, verum corpus natum de Maria Virgine”.
Daru te jedinstvene prisutnosti, koji uprisutnjuje njegovu preuzvišenu žrtvu i daje nam ga za kruh, Isus je, upravo u dvorani Posljednje večere, pridružio osobitu zadaću apostola i njihovih nasljednika. Od tada, biti Kristov apostol, kao što su to biskupi i svećenici koji sudjeluju u njihovu poslanju, znači biti sposoban djelovati in persona Christi Capitis. To se na najuzvišeniji način događa svaki put kada se proslavlja žrtvena gozba Tijela i Krvi Kristove. Tada svećenik, takorekuć, Kristu posuđuje svoje lice i glas: “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19).
Kako je divan naš poziv, moja draga braćo svećenici! Doista možemo ponoviti sa psalmistom: “Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje” (Ps 116,12-13).
2. Iznova s radošću razmatrajući taj dar, želio bih vam ove godine govoriti o vidiku našeg poslanja na koji sam već prošle godine istom prigodom skrenuo vašu pozornost. Vjerujem da taj vidik zaslužuje daljnja produbljenja. Tu mislim na poslanje koje nam je Gospodin povjerio da ga predstavljamo ne samo u euharijstijskoj žrtvi već također u sakramentu Pomirenja.
Između ta dva sakramenta postoji duboka povezanost. Euharistija, vrhunac sakramentalne ekonomije, ujedno je i njezin izvor: svi sakramenti u stanovitom smislu izviru iz Euharistije i njoj ponovno vode. To osobito vrijedi za sakrament čija je zadaća “posredovati” oproštenje Boga koji ponovno u svoj zagrljaj prima raskajanog grešnika. Istina je da Euharistija, kao ponovno prikazivanje Kristove žrtve, također ima za zadaću osloboditi nas od grijeha. Katekizam Katoličke Crkve u tom nas pogledu podsjeća: “Euharistija nas ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih” (1393). Ipak dok, u ekonomiji milosti koju je Krist htio, njezina snaga očišćenja izravno čisti od lakih grijeha, samo neizravno čisti od smrtnih grijeha, koji radikalno narušavaju vjernikov odnos s Bogom i njegovo zajedništvo sa Crkvom. “Euharistija”, kaže još Katekizam, “nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom” (1395).
Potvrđujući tu istinu, Crkva sigurno ne želi podcijeniti ulogu Euharistije. Njezina je namjera dokučiti koje je značenje Euharistije u cjelokupnoj sakramentalnoj ekonomiji, prema premudroj zamisli Božjeg spasenjskog nauma. To je, u konačnici, ono što Pavao jasno ističe kada piše Korinćanima: “Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,27-29). Na tragu je te Pavlove opomene načelo prema kojem onaj “tko je svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja” (KKC, 13285).
3. Podsjećajući na tu istinu, osjećam žurnu potrebu, moja draga braćo u svećeništvu, toplo vas pozvati, kao što sam to učinio i prošle godine, da iznova otkrijete i pomognete drugima ponovno otkriti ljepotu sakramenta Pomirenja. Posljednjih desetljeća zbog niza razloga taj je sakrament prolazio kroz različite krize. O tome sam više put govorio, a to sam odredio čak i za temu biskupske sinode, čija sam razmišljanja zatim predstavio u apostolskoj pobudnici “Pomirenje i pokora” (“Reconciliatio et paenitentia”). S druge strane, ne mogu a da s dubokom radošću ne podsjetim na pozitivne znakove koji su, osobito u jubilejskoj godini, pokazali da taj sakrament, kada je primjereno predstavljen i slavljen, može iznova pobuditi veliki odjek, također i među mladeži. Sigurno da je njegovo ponovno otkrivanje pospješila sve življa potreba za osobnim kontaktom, koju je sve teže zadovoljiti u užurbanom ritmu tehnološkog društva. Sigurno da se toj potrebi može izaći ususret na različite načine. Ali kako ne prepoznati da sakrament Pomirenja – ne miješajući ga s različitim oblicima psihološke terapije – pruža izvanredno značajan odgovor na tu potrebu? Sakrament Pomirenja to čini dovodeći pokornika u kontakt s milosrdnim Božjim srcem po prijateljskom bratovom licu.
Da, uistinu je velika mudrost Boga, koji se, ustanovljenjem toga sakramenta, pobrinuo za duboku i neuništivu potrebu čovjekova srca. Moramo biti predani i prosvijetljeni glasnici te mudrosti putem osobnog kontakta koji smo pozvani uspostaviti s tolikom braćom i sestrama u slavljenju Pomirenja. U tom pogledu, želim ponoviti da je uobičajeni oblik podjeljivanja tog sakramenta pojedinačni i samo “u slučaju teške potrebe” dopušteno je pribjeći zajedničkom obliku s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Uvjeti za taj oblik odrješenja dobro su poznati, no možda bi ipak trebalo podsjetiti kako, za valjanost odrješenje, vjernik mora odlučiti da će svoje grijehe u dužnom vremenu pojedinačno ispovijediti (usp. KKC, 1483).
4. Ponovno s radošću i pouzdanjem otkrijmo taj sakrament. Živimo ga u prvom redu mi sami, kao duboku potrebu i milost koju uvijek iznova tražimo, da bi svom putu svetosti i svojoj službi ponovno vratili snagu i zanos.
Istodobno, činimo sve napore kako bi postali istinski poslužitelji milosrđa. Znamo da smo u tome sakramentu, kao i u svim ostalima, pozvani biti posrednici milosti koja ne dolazi od nas već je odozgo i djeluje svojom vlastitom snagom. Drugim riječima – i to je velika odgovornost – Bog računa na nas, na našu raspoloživost i vjernost, kako bi učinio svoja čuda u ljudskim srcima. U slavljenju toga sakramenta, možda još i više no kod ostalih sakramenata, važno je da vjernici imaju snažno iskustvo lica Krista Dobrog Pastira.
Dopustite mi, stoga, da vam govorim o toj temi, zamišljajući kako na svim mjestima – katedralama, župama, svetištima i drugdje – svakodnevno podjeljujete taj sakrament. U misli nam se vraća stranica evanđelja koja nam izravnije otkriva Božje milosrdno lice. Kako se u mislima ne vratiti na dirljivi susret rasipnog sina s milosrdnim Ocem? Ili na sliku izgubljene i ponovno nađene ovce, koju Pastir radosno stavlja na svoja ramena? Draga braćo, svaki put kada pokornik od nas traži da budemo poslužitelji oproštenja moramo svjedočiti Očev zagrljaj i radost Dobrog Pastira.
Da bi bolje istaknuli neke osobite vidike toga jedinstvenog spasenjskog dijaloga što ga predstavlja sakramentalna ispovijed, želim se poslužiti “biblijskom slikom” susreta Isusa i Zakeja (usp. Lk 19,1-10). Čini mi se da ono što se događa između Isusa i jerihonskog “nadcarinika” na razne načine podsjeća na slavljenje tog sakramenta milosrđa. Dok čitamo to kratko ali snažno evanđeosko izvješće pokušajmo u Kristovu držanju i glasu dokučiti sve one nijanse ljudske i nadnaravne mudrosti koje i mi moramo nastojati izraziti, da bi taj sakrament bio slavljen na najbolji mogući način.
5. U tome izvješću, kao što nam je poznato, susret Isusa i Zakeja događa se gotovo slučajno. Isus ulazi u Jerihon i praćen mnoštvom prolazi kroz grad (usp. Lk 19,3). Zakej, naizgled samo iz radoznalosti, popeo se na smokvu da vidi Isusa. Božji susreti sa čovjekom kao da se ponekad događaju pukom slučajnošću. No kod Boga ništa nije “slučajno”. Zaokupirani različitim pastoralnim aktivnostima, katkad možemo izgubiti volju i motivaciju zato što mnogi kršćani premalo pozornosti posvećuju sakramentalnom životu, a čak i kada pristupaju sakramentima čine to na površan način. One koji često ispovijedaju i promatraju kako ljudi redovito pristupaju tome sakramentu može katkad zbuniti činjenica da neki vjernici dolaze na ispovijed a da čak nemaju ni jasnu ideju što žele. Neki dolaze samo zbog toga jer žele da ih netko sasluša. Drugi dolaze jer trebaju neki savjet. Drugi opet iz psihološke potrebe da se oslobode teškog tereta osjećaja krivnje. Mnogi, međutim, osjećaju stvarnu potrebu da ponovno uspostave odnos s Bogom, ali se ispovijedaju bez dovoljne svijesti o obvezama koje iz toga čina proizlaze ili uz tek skromni ispit savjesti zbog površnog odgoja o zahtjevima moralnog života nadahnutog evanđeljem. Koji ispovjednik nije imao to iskustvo?
To je upravo slučaj sa Zakejem. Sve što mu se događa je zadivljujuće. Da u određenom trenutku Krist nije “iznenada” podigao pogled prema njemu, možda bi ostao nijemi promatrač Gospodinova prolaska ulicama Jerihona.
Isus bi prošao kroz a ne bi ušao u njegov život. Zakej nije znao da je radoznalost, koja ga je potaknula da učini tako jedinstvenu gestu, već plod milosti koja mu je prethodila, privukla ga i uskoro će unijeti duboku promjenu u njegovo srce.
Dragi svećenici, u mislima s tolikim našim pokornicima, iznova čitajmo kako Luka divno opisuje Kristovo držanje: “Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući” (Lk 19,5).
Svaki naš susret s vjernikom koji traži ispovijed, čak i kada je njegov zahtjev površan jer nije primjereno motiviran i pripravljen, može uvijek, po iznenađujućoj Božjoj milosti, postati ono “mjesto” blizu smokvina stabla gdje je Krist podigao svoj pogled prema Zakeju. Ne možemo prosuditi koliko je duboko Kristov pogled prodro u dušu jerihonskog carinika. No znamo da je taj isti pogled uprt u svakog od naših pokornika. U sakramentu Pomirenja mi smo posrednici vrhunaravnog susreta koji ima vlastite zakonitosti. Taj susret mi moramo samo poštivati i olakšati. Mora da je na Zakeja djelovalo potresno kada je nazvan imenom, koje su mnogi njegovi sugrađani izgovarali s prezirom. Sada pak čuje svoje ime izgovoreno nježnim glasom, koji ne samo da ulijeva povjerenje i izražava prisnost i prijateljstvo. Da, Isus se obraća Zakeju kao nekom starom prijatelju, možda zaboravljenom, no prijatelju kojem unatoč svemu ostaje vjeran te stoga sa uzbuđenjem u srcu ulazi u život i dom ponovno pronađenog prijatelja: “Zakeju žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući” (Lk 19,5).
6. U Lukinom izvješću pogađa ton govora: sve je tako osobno, dirljivo, nježno! No taj tekst ne odiše samo potresnom ljudskošću, nego sugerira i Isusovu žurnost kao onoga koji daje konačnu objavu o Božjem milosrđu. On kaže: “Danas mi je proboraviti u tvojoj kući”, ili da prevedemo još doslovnije: “Trebam proboraviti u tvojoj kući” (Lk 19,5). Slijedeći tajanstvenu kartu koju mu je dao Otac, Isus je na svom putu susreo Zakeja. Zadržao se kod njega kao prema nekom planu zacrtanom od početka. Usprkos zlobnim mrmljanjima ljudi, kuća toga grešnika postaje mjesto objave u kojem se uprizoruje čudo milosti. Istina, to se ne bi dogodilo da Zakej nije oslobodio svoje srce spona sebeljublja i omči nepravdi i prijevara. No milost je već doprlo do njega kao milosni i preobilni dar. Milost mu je prethodila!
To se događa na svakom sakramentalnom susretu. Ne smijemo misliti da je grešnik, svojim vlastitim putom obraćenja, stekao milost. Naprotiv, milost je ta koja ga je nagnala na put obraćenja. Čovjek sâm ništa ne može učiniti i ništa ne zaslužuje. Prije no čovjekov hod prema Bogu, ispovijed je Božji dolazak u kuću čovjeka.
U svakoj se ispovijedi zato možemo susresti s najrazličitijim ljudima. No u jedno moramo biti uvjereni: prije našeg poziva, čak prije naših sakramentalnih riječi, braća i sestre koji došli na ispovijed već su dirnuti milošću koja djeluje u njima. Dao Bog da po našim riječima i našem pastirskom duhu, uvijek pozornom prema svakom čovjeku i sposobnom shvatiti njegove probleme i pažljivo pratiti njegov hod, znamo surađivati s milošću koja prihvaća i ljubavlju koja spašava.
7. “Moram proboraviti u tvojoj kući”. Pokušajmo dublje proniknuti smisao tih riječi. One su izrečene jasno i glasno. Prije no Kristov izbor one izražavaju volju Očevu. Isus se predstavlja kao netko tko ima točno određeno poslanje. Postoji “zakon” kojeg se i sâm Krist mora držati: to je volja Očeva koju vrši s tolikom ljubavlju da postaje njegovom “hranom” (usp. Iv 4,34). Riječi kojima se Isus obraća Zakeju ne služe samo uspostavi odnosa, već i naviještaju Božjeg nauma.
Susret se zbiva na obzorju Riječi Božje, koja je jedno s Kristovom Riječju i licem. Upravo na tome obzoru mora biti i svako slavljenje sakramenta Pomirenja. Bilo bi tužno kada bi se sve svodilo na sposobnost ljudske komunikacije! Pozornost prema zakonima ljudske komunikacije može biti korisna i ne smije se zanemariti, ali se sve mora temeljiti na Božjoj Riječi. Zbog toga obred tog sakramenta predviđa i da se pokorniku navijesti ta Riječ.
Taj se naviještaj ne smije podcijeniti, premda nije uvijek lako ostvariv. Ispovjednici vrlo često doživljavaju koliko je teško naviještati zahtjeve te Riječi onima koji o njoj imaju tek površna znanja. Očito da slavljenje tog sakramenta nije najpogodnijni trenutak da se popuni ta praznina. To bi se trebalo s pastoralnom razboritošću činiti u pripravi za sakrament, pružanjem temeljnih smjernica koje pokorniku omogućuju da sebe odmjeri prema istini evanđelja. U svakom slučaju ispovjednik mora iskoristiti sakramentalni susret kako bi pokornika pokušao dovesti do toga da uvidi na koji mu način Božja milost izlazi ususret i da Bog ne pruža prema njemu ruku da ga kazni već da ga spasi.
Tko može zanijekati da prevladavajuća kultura našeg doba u tom pogledu stvara velike poteškoće? Čak i odrasle kršćane nerijetko priječi u nastojanju da žive prema Božjim zapovijedima i slijede smjernice crkvenog Učiteljstva koje se na tim zapovijedima temelje. To se potvrdilo u brojnim pitanjima na području spolnog i obiteljskog morala, bioetike, profesionalnog i društvenog morala, ali također u pitanjima koja se tiču dužnosti vezanih uz vjersku praksu i sudjelovanje u crkvenom životu. Zato postoji potreba za katehezom koju ispovjednik ne može pružiti u podjeljivanju tog sakramenta. Bilo bi najbolje kada bi ta kateheza bila dio dublje priprave za ispovijed. U tu svrhu, od velike pomoći mogu biti pokornička slavlja sa zajedničkom pripravom i pojedinačnom ispovijedi.
Kako bi se sve to bolje pojasnilo, “biblijska slika” Zakeja pruža još jednu važnu naznaku. U sakramentu pokornik se prije nego sa “Božjim zapovijedima” susreće sa Isusom “Bogom zapovijedi”. Zakeju se Isus sâm nudi: “Moram proboraviti u tvojoj kući”. On sâm je dar za Zakeja i on je ujedno “Božji zakon” za Zakeja. Kada naš susret sa Isusom promatramo kao dar, tada i najzahtjevniji vidici zakona poprimaju “lakoću” milosti, u skladu sa onom nadnaravnom dinamikom koja je potaknula Pavla da napiše: “Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom” (Gal 5,18). Svako pokorničko slavlje moralo bi u duši pokornika pobuditi istu radost koje su Kristove riječi pobudile u Zakeju, koji “žurno siđe i primi ga sa radostan” (Lk 19,6).
8. Prvenstvo i preobilje milosti ne bi smjeli ipak prikriti činjenicu da je to samo obećanje spasenja, koje će dostići svoju puninu u mjeri u kojoj naiđe na odgovor u čovjekovu srcu. Oproštenje podijeljeno u sakramentu Pomirenja nije samo izvanjski čin, neka vrsta zakonskog “oslobođenja od kazne”, nego stvarni susret pokornika s Bogom, kojim se obnavljaju veze prijateljstva prekinute grijehom. “Vjerodostojnost” tog odnosa zahtijeva da čovjek prihvati milosrdni Božji zagrljaj, prevladavajući sva protivljenja zbog grijeha.
To je ono što se događa kod Zakeja. Osjetivši da se prema njemu postupa kao prema “sinu”, on počinje razmišljati i djelovati kao sin i to pokazuje tako da iznova otkriva braću i sestre. Pod Kristovim pogledom punim ljubavi, Zakejevo se srce otvara ljubavi bližnjega. Iz stava zatvorenosti, zahvaljujući kojem se obogatio ne vodeći računa o tuđim trpljenjima, prelazi u stav dijeljenja. Taj stav izražava stvarnim “dijeljenjem” svoga bogatstva: “polovicu svog imanja dajem siromasima”. Nepravdu koju je prijevarama nanio braći nadoknađuje četverostruko: “I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko” (Lk 19,8). Tek u tome trenutku Božja ljubav postiže svoj cilj, a spasenje se ostvaruje: “Danas je došlo spasenje ovoj kući” (Lk 19,9).
Dragi svećenici, taj put spasenja, tako jasno opisan u izvješću o Zakeju, mora nas voditi i pomoći nam da s mudrom pastoralnom uravnoteženošću izvršimo svoju tešku zadaću u službi ispovijedi. Ta služba oduvijek trpi od dvije suprotne krajnosti: strogosti i popustljivosti. Prva ne vodi računa o prvom dijelu izvještaja o Zakeju: prvotnu milost, koja potiče na obraćenje i cijeni i najmanje napretke u ljubavi, jer Bog će učiniti i nemoguće samo da spasi izgubljenog sina. “Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno” (Lk 19,10).
Druga krajnost, popustljivost, ne vodi računa od činjenici da punina spasenja, ne samo ponuđenog već i prihvaćenog, koje uistinu ozdravlja i iznova podiže, podrazumijeva istinsko obraćenje zahtjevima Božje ljubavi. Da je Zakej primio Gospodina u svoju kuću bez stava otvorenosti prema ljubavi i spremnosti da ispravi počinjenu štetu, ne bi primio u dubini svoga srca oproštenje koje mu je Gospodin, s tolikom brižljivošću, ponudio.
Moramo uvijek paziti da održavamo pravilnu ravnotežu kako bi izbjegli da upadnemo u jednu od te dvije krajnosti. Strogost ljude guši i udaljava. Popustljivost ih navodi na krivi put i zavarava. Služba oproštenja, koja pred pokornika stavlja lik Dobrog Pastira, mora u istoj mjeri izražavati već prisutnu i djelatnu milost i oproštenje koje donosi ozdravljenje i mir. Na temelju tih načela svećenik je pozvan da u razgovoru s pokornikom razluči je li spreman za sakramentalno odrješenje. Nema sumnje da osjetljivost tog susreta s dušama, u tako osobnom i ponekad teškom trenutku, nalaže krajnju diskretnost. Ukoliko nije očito suprotno, svećenik mora pretpostaviti da pokornik, ispovijedajući svoje grijehe, istinski žali zbog njih i spreman je popraviti se. Ta pretpostavka bit će to više utemeljena ako postoje prikladna pomagala za sakrament Pomirenja, uključujući vrijeme priprave za sakrament koje će pomoći da kod pokornika dođe do zrelije i potpunije svijesti o onomu što traži. Jasno je ipak da, tamo gdje ne postoji žaljenje i spremnost za popravak, ispovjednik je dužan reći pokorniku kako još uvijek nije spreman za odrješenje. Ako bi se odrješenje dalo onomu koji izričito pokaže da se ne želi popraviti taj bi obred bio čista iluzija; nalikovao bi doista nekakvom gotovo magičnom činu, koji možda može stvoriti privid mira, no ne sigurno onoga dubokog mira savjesti koje jamči Božji zagrljaj.
9. U svjetlo do sada rečenog, još je više očito zašto je osobni susret između ispovjednika i pokornika redoviti oblik sakramenta Pomirenja, dok je praksa skupnog odrješenja pridržana samo za izvanredne okolnosti. Kao što je dobro poznato, praksa Crkve je postupno stigla do privatnog slavljenja pokore, nakon stoljećâ u kojima je prevladavala javna pokora. Taj razvoj ne samo da nije promijenio bît toga sakramenta – a zar bi i moglo biti drugačije! – već ju je jasnije izrazio i učinio je djelotvornijom. To se nije dogodilo bez pomoći Duha Svetoga, koji je i tu izvršio poslanje da uvede Crkvu “u svu istinu” (Iv 16,13).
Redoviti oblik Pomirenja ne samo da dobro izražava istinu o božanskom milosrđu i opraštanju koje iz njega izvire, već također baca svjetlo na istinu o čovjeku u jednom od njezinih temeljnih vidika: jedinstvenosti svake osobe, koja se, unatoč tome što živi u mreži odnosa i zajednica, nikada neće utopiti u bezličnoj masi. To objašnjava onaj duboki odjek u duši kada nas nazovu imenom. Kada shvatimo da smo prihvaćeni takvi kakvi jesmo, sa svim našim osobinama, osjećamo da smo doista živi. Sâm bi pastoral morao više o tome povesti računa kako bi uspostavio mudru ravnotežu između okupljanja zajednice u kojem do izražaja dolazi crkveno zajedništvo i ostalih momenata u kojima se pozornost posvećuje potrebama pojedine osobe. Osobe općenito očekuju da budu priznate i voljene i upravo kroz tu blizinu snažnije osjećaju Božju ljubav.
U toj perspektivi sakrament Pomirenja jedan je od najdjelotvornijih putova osobnog rasta. Tu Dobri Pastir, po svećenikovoj prisutnosti i njegovu glasu, pristupa svakom muškarcu i ženi, kako bi s njima otpočeo osobni dijalog koji uključuje slušanje, savjet, utjehu i oproštenje. Božja je ljubav takva da se može usredotočiti na svakog pojedinca a da pritom ne zanemari ostale. Svaki koji prima sakramentalno odrješenje mora biti sposoban osjetiti toplinu te osobne pažnje. Mora iskusiti Očev zagrljaj kojim grli rasipnog sina: “Pade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15,20). Mora biti kadar čuti onaj topli prijateljski glas upravljen cariniku Zakeju, koji ga po imenu poziva na novi život (usp. Lk 19,5).
10. Iz toga proizlazi i nužnost primjerene priprave ispovjednika za slavljenje toga sakramenta. Taj se sakrament mora slaviti na takav način da i u svojim izvanjskim oblicima sačuva svoje dostojanstvo liturgijskog čina prema uputama odredbi obreda Pokore. To ne isključuje mogućnost prilagodbi uvjetovanih pastoralnim razlozima, tamo gdje to zahtijevaju prilike pokornika, u svjetlu klasičnog načela prema kojem je suprema lex Crkve salus animarum. Neka nas u tome vodi mudrost svetaca. Hrabro pristupimo i predlaganju ispovijedi mladeži. Moramo im biti blizu, biti s njima kao prijatelji i očevi, osobe od povjerenja i ispovjednici. Oni trebaju u nama otkriti i jednu i drugu ulogu, obje dimenzije.
Dok ostajemo čvrsto usidreni u razlučivanju onoga što naučava Crkva, postojano nastojmo posuvremenjivati svoju teološku izobrazbu, osobito u pogledu novih etičkih izazova. Može se dogoditi da vjernici koji su suočeni sa nekim suvremenim složenim etičkim problemom izlaze iz ispovjedaonice s podosta konfuznim mislima, osobito ako ispovjednici iznose različite sudove. Oni koji vrše tu osjetljivu službu u Božje ime i u ime Crkve imaju osobitu dužnost da ne promiču, a još manje izražavaju u ispovjedaonici, osobna mišljenja koja se ne slažu sa onim što Crkva uči i naviješta. Jednako tako, ne smije se pomiješati s ljubavlju to što se iz krivog osjećaja suosjećanja nije rekla istina. Nemamo pravo, čak ni s najboljim namjerama, išta umanjivati po vlastitom nahođenju. Naša je zadaća biti Božji svjedoci, glasnici milosti koja spašava čak i kada se očituje kao osuda ljudskih grijeha. “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21).
11. Dragi svećenici! Znajte da sam vam osobito blizu dok stojite sabrani oko svojih biskupa na ovaj Veliki četvrtak 2002. godine. Svi smo doživjeli obnovljeni crkveni zanos u osvit novog tisućljeća, u znaku “ponovnog kretanja od Krista” (usp. Novo millennio ineunte, 29 sl.). Nadali smo se da će se s tim povijesnim trenutkom nastupiti novo doba bratstva i mira za čitavo čovječanstvo. Vidjeli smo međutim nova krvoprolića. Ponovno smo bili svjedoci ratova. Tjeskobno doživljavamo tragediju podjelâ i mržnje koji razaraju odnose među narodima.
U ovom smo trenutku također, kao svećenici osobno i duboko pogođeni grijesima neke od naše braće koji su izdali milost primljenu ređenjem, podliježući čak i najtežim oblicima mysterium iniquitatis koji djeluje u svijetu. Izazvane su tako teške sablazni što je imalo za posljedicu da je bačena teška sjena sumnje i na sve druge zaslužne svećenike, koji svoju službu obavljaju časno, pošteno i često s junačkom požrtvovnošću. Dok Crkva izražava svoju brigu za žrtve i nastoji odgovoriti po istini i pravdi na svaku od tih bolnih okolnosti, svi mi – svjesni ljudske slabosti, ali pouzdavajući se u ozdraviteljsku snagu božanske milosti – pozvani smo prigrliti “mysterium Crucis” te se još cjelovitije zauzimati u traženju svetosti. Moramo moliti da Bog, u svojoj providnosti, potakne u svim srcima ponovno buđenje onih ideala potpunog predanja Kristu koji su u samom temelju svećeničke službe.
Upravo nam vjera u Krista daje snagu da s pouzdanjem gledamo u budućnost. Znamo da je čovjekovo srce oduvijek sklono zlu i da će čovjek biti sposoban širiti oko sebe mir i ljubav samo ako se susretne s Kristom i dopusti da ga on “osvoji”. Kao poslužitelji Euharistije i sakramentalnog Pomirenja, imamo osobitu zadaću širiti u svijetu nadu, dobrotu i mir.
Želim da taj najsvetiji dan, u kojem se spominjemo, zajedno sa ustanovljenjem Euharistije, našeg svećeničkog “rođenja”, proživite u miru srca i dubokom međusobnom zajedništvu. Riječima koje je Krist nakon uskrsnuća uputio apostolima u dvorani Posljednje večere i zazivom Blaženoj Djevici Mariji, Regina apostolorum i Regina pacis, sve vas snažno grlim kao braću: Mir, mir svima i svakomu od vas. Sretan Uskrs”

Iz Vatikana, 17. ožujka, na Petu korizmenu nedjelju 2002. godine, dvadeset i četvrte pontifikata.

Ivan Pavao II.