Draga braćo i sestre
Propovijed varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka na misi zadušnici za žrtve Jazovka, 22. lipnja 2015.
Draga braćo i sestre,
Prije dva tjedna slušali smo pozorno što nam je u Sarajevu govorio papa Franjo, ali i on je slušao nas, a posebno emotivno saslušao je mučenje u logorima dvojice svećenika i jedne redovnice.
Tada je rekao: “Draga braćo i sestre, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne radi osvete, nego zato da budete mirotvorci, da biste mogli ljubiti poput njih. U vama, u vašem pozivu stoji krv, stoji svjedočanstvo tih vaših mučenika. To je krv i svjedočanstvo tolikih svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova.” Sveti Pavao u poslanici Hebrejima poručuje: “Ne zaboravite svojih predaka. Oni su vam prenijeli vjeru, upravo oni su nam prenijeli kako se živi vjera.”
Sveti Pavao isto tako poručuje: “Ne zaboravite Isusa Krista, prvoga mučenika. I oni su išli tragovima Isusa Krista. Moramo primiti to sjećanje kako bismo postali mirotvorci.”
Zapamtimo si, braćo i sestre, riječi pape Franje: “Nemate pravo zaboraviti svoju povijest.”
Danas smo ovdje iznad ove jame Jazovke u kojoj su mnogi naši nevini završili svoj ovozemaljski život mučeničkom smrću.
Negdje potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se već nazirao kraj komunističke diktature, zamolio sam kolegu svećenika Nikolu – Ninu Kekića, današnjeg vladiku križevačkog, koji je rodom iz ovoga kraja, da idemo tražiti jamu Jazovku o kojoj sam tada već nešto čuo, ali se o njoj još uvijek govorilo potajno i šapćući. Došli smo u Sošice i nakon okrjepe kod sestara bazilijanki krenuli u potragu. Sjećam se da smo dugo hodali kroz neko grmlje i šumarak, ali nikako naći Jazovku. Spustili smo se ponovno na cestu, susreli jednu ženu koja je išla iz polja i pitali ju zna li gdje je ta jama. Žena nam je rekla: “Nemojte me to pitati i najbolje je da što prije odete odavde.”
Osjetio se strah s njezine, ali i s naše strane. Strah koji je 45 godina komunistički diktatorski sustav utjerivao u sve nas, posebno u ovom našem kraju. Strah koji se još i danas može osjetiti. Prošle godine posjetio sam svoga strica u Kanadi koji je u 90. godini života, od kojih je oko 60 u emigraciji a nikada u tom razdoblju nije bio u domovini koju toliko voli i neprestano na nju misli. Bio je sudionik Križnog puta od Bleiburga do Novog Sada i već je bio u kamionu prema Jazovki, ali je u Krašiću od nekih prijatelja spašen. Ispitivao sam ga o svemu tome ali sam dobio jedva nekoliko rečenica. Svjedoci smo mi, tada mlađi naraštaj, kako se o tome nije govorilo, ponešto zbog straha za sebe same, ali i zbog nas mlađih, koji smo rasli u tim olovnim vremenima, da nam ne bi otežali budućnost. Zašto se o tome nije govorilo? Istinu o zločinima nisu smjeli reći, a lagati nisu mogli. Bilo je to vrijeme strahovitih laži. Laži koje dopiru do današnjega dana. Lagalo se o događajima, o ljudima, a najviše o sinu ovoga kraja, blaženom Alojziju Stepincu. Kakove smo sve laži morali čuti i čitati u medijima, u školi, a posebno u tadašnjoj narodnoj armiji koju smo tada morali služiti, a koja je svoje pravo lice pokazala u agresiji na domovinu nam Hrvatsku! Teško se oslobađamo tih strahovitih laži i kleveta. Obistinjuju se one Voltaireove riječi: “Lažite, lažite, nešto će ostati.”
Evo što o laži kaže Katekizam Katoličke Crkve: “Laž je najizravnija povreda istine. Lagati, znači govoriti ili raditi protiv istine, da se zavede u bludnju one tko je ima pravo saznati. Ranjavajući čovjekov odnos prema istini i prema bližnjemu, laž vrijeđa temeljni odnošaj čovjeka i njegove riječi prema Gospodinu (KKC 2483).”
” … budući da je povreda kreposti istinitosti, laž je pravo nasilja učinjeno drugomu. Ona ga pogađa u sposobnosti spoznaje, koja je uvjet za svaki sud i za svaku odluku. Ona sadrži klicu podjele duhova i svih zala što ih ta podjela uzrokuje. Laž je pogubna za svako društvo; potkapa povjerenje među ljudima i razdire tkivo društvenih odnosa (KKC 2486).”
Zar ne prepoznajemo u ovoj rečenici stanje društvenih odnosa u našoj domovini?
Ta laž u mnogima još i danas živi. Ona još uvijek potkapa povjerenje među ljudima i razdire tkivo društvenih odnosa. Desetljećima su prikrivane razne Jazovke i Hude jame diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i tko zna gdje još. Oni koji su ih punili, bacajući u njih nevine ljude, mislili su da se ti zločini nikada neće otkriti i danas još mnoge žele zatajiti. Istina se teško probija, posebno preko sredstava društvenog priopćavanja u našoj domovini.
Evo što kaže KKC: “Obavještavanje preko mass–medija u službi je općeg dobra. Društvo ima pravo na obaviještenost utemeljeno na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti.” KKC 2494
“Nužno je da svi članovi društva vrše i na tom području svoje dužnosti, pravde i ljubavi. Neka se stoga i sredstvima društvenog priopćavanja trude oko oblikovanja i širenja ispravnog javnog mnijenja. Solidarnost se očituje kao posljedica istinita i točna priopćavanja i slobodna protoka misli, koje pogoduju poznavanju i poštivanju drugoga” (KKC 2495)
Ovo je poruka svim našim medijima, a posebno onima koji su zajedničko dobro svih građana ove zemlje, da se zalažu za istinu. Ne smijemo živjeti u strahu i u lažima. Istina, samo istina oslobađa nas i straha i laži. Istina u kojoj priznajemo svoje ljudske slabosti i vlastite pogreške. Istina u kojoj priznajemo zlo i zločine s bilo koje strane i od bilo koga. Jedino takva istina može nas voditi u bolju budućnost u kojoj možemo biti mirotvorci i graditelji boljeg i ljepšeg svijeta.
Takav hod prema budućnosti pokazuje nam i onaj koji je za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. (Iv 14, 6)
Idimo hrabro tim Putem, otkrivajmo iz dana u dan sve više tu Istinu i s nadom čekajmo Život u koji su, vjerujemo, ušli naši stradalnici i mučenici koji su svoj zemaljski život završili upravo u ovoj jami. Vjerujemo da su u kući Oca nebeskoga u kojoj ima mnogo stanova i u kojoj ima mjesta za sve ljude.