Časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!
Prvo čitanje, preuzeto iz knjige proroka Izaije, kao i odlomak Evanđelja po Mateju, donijeli su pred našu liturgijsku zajednicu dojmljivu alegorijsku sliku iz Svetoga pisma: sliku vinograda o kojem smo već slušali i proteklih nedjelja. Početna perikopa evanđeoskog izvještaja podsjeća na “pjesmu o vinogradu” koju nalazimo kod proroka Izaije. Riječ je o pjesmi smještenoj u jesensko ozračje berbe. To je pravo malo remekdjelo hebrejske poezije, koje je moralo biti prilično poznato Isusovim slušateljima i iz kojega se, kao i iz drugih proročkih tekstova (usp. Hoš 10,1; Jr 2,21; Ez 17,3-10; 19,10-14; Ps 80,9-17), moglo razumjeti da vinograd označava Izrael. Za svoj vinograd, za narod što ga je izabrao, Bog pokazuje onu istu brigu kakvu vjerni zaručnik pokazuje prema svojoj zaručnici (usp. Ez 16,1-14; Ef 5,25-33).
Slika vinograda, skupa sa slikom svadbe, opisuje dakle božanski naum spasenja, te se predstavlja kao dojmljiva alegorija Božjeg saveza sa svojim narodom. U Evanđelju, Isus preuzima Izaijinu pjesmu, ali je prilagođava svojim slušateljima. Naglasak više nije toliko na vinogradu koliko na vinogradarima, od kojih “sluge” domaćinove u njegovo ime traže naknadu za najam. Sluge međutim budu mučeni i ubijeni. Kako pritom ne misliti na događaje u izabranom narodu i na sudbinu namijenjenu prorocima što ih je Bog poslao? Na koncu, vlasnik vinograda poduzima posljednji pokušaj: šalje vlastitoga sina, uvjeren da će barem njega poslušati. Dogodi se međutim suprotno: vinogradari ga ubijaju upravo stoga što je sin, to jest baštinik, uvjereni da će tako moći jednostavno preuzeti vlasništvo nad vinogradom. Tako se nalazimo pred svojevrsnim kvalitativnim skokom u odnosu na optužbu za kršenje socijalne pravde, koja proizlazi iz Izaijine pjesme. Ovdje jasno vidimo kako se prezir prema odredbi što ju je dao vlasnik lako preobražava u prezir prema samom vlasniku: nije to jednostavno neposlušnost prema nekoj božanskoj zapovijedi, nego je to istinsko odbacivanje Boga.
Koliko samo ovaj evanđeoski odlomak govori o našem načinu razmišljanja i djelovanja; govori, na osobiti način, o narodima koji su primili evanđeoski navještaj. Pogledamo li povijest, prisiljeni smo nerijetko uočiti hladnoću i pobunu nedosljednih kršćana. Slijedom toga, Bog se često, premda nikad ne zaboravlja svoje obećanje spasenja, morao uteći kažnjavanju. U tom kontekstu mora se pomisliti na prvi navještaj Evanđelja iz kojega su proistekle ispočetka cvatuće kršćanske zajednice koje su potom nestale i danas se spominju samo u povijesnim knjigama. Ne bi li se isto moglo dogoditi i u ovo naše doba? Narodi koji su nekoć bili bogati vjerom i zvanjima sada zaboravljaju svoj identitet, pod pogubnim i razarajućim utjecajem određene moderne kulture. Ima onih koji, zaključivši da je “Bog mrtav”, same sebe postavljaju za “boga”, smatrajući sebe jedinim tvorcem svoje sudbine, apsolutnim vlasnikom svijeta. Rješavajući se Boga i ne očekujući od njega spasenje, čovjek vjeruje da može činiti što mu se svidi i postaviti se kao jedino mjerilo sebe samoga i svoga djelovanja. No, kad čovjek isključi Boga iz svoga obzorja, je li doista sretniji? Postaje li doista slobodniji? Kad se ljudi proglase apsolutnim vlasnicima sebe samih i jedinim gospodarima svega stvorenoga, mogu li doista izgraditi društvo u kojem će vladati sloboda, pravda i mir? Ne događa li se zapravo – kako to naveliko dokazuju svakodnevne vijesti – da se širi samovolja vlasti, sebični interesi, nepravda i izrabljivanje, nasilje u svim oblicima? Na koncu se dolazi do toga da čovjek postaje osamljeniji, a društvo još više podijeljeno i pomućeno.
U Isusovim je riječima prisutno i obećanje: vinograd neće biti razoren. Dok prepušta njihovoj sudbini nevjerne vinogradare, vlasnik se ne odjeljuje od vinograda, nego ga povjerava drugim svojim vjernim slugama. To znači da, ako u nekim krajevima vjera oslabi sve do toga da se ugasi, bit će uvijek drugih naroda spremnih da je prihvate. Upravo zato Isus, dok navodi Psalam 118: “Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni” (r. 22), jamči da njegova smrt neće biti poraz Boga. Ubijen, on neće ostati u grobu, nego će, naprotiv, upravo to što će se činiti kao potpuni poraz, označiti početak konačne pobjede. Po njegovoj bolnoj muci i smrti slijedit će slava uskrsnuća. Vinograd će nastaviti tada rađati grožđem, a vlasnik će ga dati na upravljanje “drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme” (Mt 21,41).
Slika vinograda, sa svojim moralnim i duhovnim sadržajem, vratit će se u govoru na Posljednjoj večeri, kad će, opraštajući se od apostola, Gospodin reći: “Ja sam istinski trs, a Otac moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese” (Iv 15,1-2). U vazmenom događaju povijest spasenja prepoznaje dakle odlučan preokret, a njegovi će protagonisti biti “drugi vinogradari” koji će, ucijepljeni u Krista, u istinski trs, poput izabranih pupova, donosi obilan rod života vječnoga (usp. Zborna molitva).
Utješna poruka koju primamo iz ovih biblijskih tekstova sigurnost je da zlo i smrt neće imati posljednju riječ, nego da će na koncu pobijediti Krist. Uvijek! Crkva neumorno proglašava tu Dobru vijest, kao što je slučaj i danas, u ovoj bazilici posvećenoj apostolu naroda, koji je prvi proširio Evanđelje širokim krajevima Male Azije i Europe. Na poseban ćemo način taj navještaj obnoviti za XII. redovite opće skupštine Sinode biskupa, čija je tema: “Riječ Božja u životu i poslanju Crkve”. Htio bih od srca pozdraviti sve vas, časni sinodalni oci, i sve koji sudjelujete u ovom susretu u svojstvu stručnjaka, slušatelja i posebnih uzvanika. Usto, s radošću primam bratske izaslanike drugih Crkava i crkvenih zajednica. Glavnom tajniku Sinode biskupa i njegovim suradnicima upućujem izraze priznanja od svih nas za naporan posao što su ga izveli kroz ove mjesece, te im želim uspjeh u naporima koji ih iščekuju kroz sljedeće tjedne.
Kad Bog govori, on uvijek traži odgovor; njegovo djelo spasenja traži ljudsku suradnju; njegova ljubav očekuje odgovarajuće sudjelovanje. Neka se nikad ne dogodi, draga braćo i sestre, ono što govori biblijski tekst o vinogradu: “Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu” (usp. Iz 5,2). Samo Riječ Božja može iz dubine promijeniti čovjekovo srce, pa je stoga važno da s njome u sve veću bliskost ulaze pojedini vjernici i zajednice. Skupština Sinode usmjerit će svoju pozornost na tu temeljnu istinu za život i poslanje Crkve. Hraniti se Riječju Božjom za nju je temeljni zadatak. Doista, ako navještaj Evanđelja predstavlja razlog njezina postojanja i njezina poslanja, neophodno je da Crkva poznaje i živi to što navješćuje, kako bi njezino propovijedanje bilo vjerodostojno, bez obzira na slabosti i bijedu ljudi koji je sačinjavaju. Znamo, osim toga, da navještaj Riječi, po Kristovu nauku, kao svoj sadržaj ima Kraljevstvo Božje (usp. Mk 1,14-15), no Kraljevstvo Božje jest sam Isus, koji svojim riječima i svojim djelima nudi spasenje ljudima svakoga vremena. Zanimljivo je u tom smislu razmišljanje svetog Jeronima: “Tko ne poznaje Pisma, ne poznaje silu Božju niti njegovu mudrost. Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista” (Prolog tumačenju proroka Izaije: PL 24,17).
U ovoj Pavlovoj godini čut ćemo kako naročitom snagom ponovno odjekuje uzvik toga apostola naroda: “Jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1Kor 9,16); uzvik koji za svakog kršćanina postaje ustrajan poziv da se stavi u službu Kristovu. “Žetve je mnogo” (Mt 9,37), ponavlja i danas božanski Učitelj: toliki ga još uvijek nisu susreli i očekuju prvi navještaj njegova Evanđelja; drugi, premda su primili kršćanski odgoj, oslabili su poletom i s Božjom Riječi imaju samo površne veze; drugi su se udaljili od življenja vjere te im je potrebna nova evangelizacija. Ne nedostaju potom ni osobe ispravna razmišljanja koje si postavljaju bitna pitanja o smislu života i smrti, pitanja na koja samo Krist može ponuditi potpune odgovore. Postaje stoga neophodno da kršćani na svakom kontinentu budu spremni odgovoriti bilo kome tko ih zapita o razlogu nade koja je u njima (usp. 1Pt 3,15), navješćujući radosno Riječ Božju i živeći Evanđelje bez kompromisa.
Časna i draga braćo, neka nam Gospodin pomogne da se zajedno ispitamo, kroz sljedeće tjedne sinodalnoga rada, o tome kako postići da navještaj Evanđelja bude još učinkovitiji u ovo naše doba. Svi primjećujemo kako je potrebno u središte našega života postaviti Riječ Božju, prihvatiti Krista kao jedinog našeg Otkupitelja, tako da njegova svjetlost obasja svako područje života čovječanstva: od obitelji do škole, od kulture do posla, do slobodnog vremena i do ostalih segmenata društva. Sudjelujući na euharistijskom slavlju, primjećujemo uvijek usku vezu između navještaja Riječi Božje i euharistijske žrtve: to je isto Otajstvo koje je ponuđeno našem promišljanju: Eto zašto je “Crkva – kako to izlaže II. vatikanski sabor – uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova”. Ispravno zaključuje Sabor: “Kao što život Crkve raste iz sveudiljna skupnog obavljanja euharistijskog misterija, tako se smijemo nadati novom poletu duhovnog života iz sve većeg čašćenja riječi Božje koja ‘ostaje zauvijek'” (Dei Verbum 21.26).
Neka nam Gospodin dopusti da s vjerom pristupimo dvostrukom stolu Riječi te Tijela i Krvi Kristove. Neka nam taj dar izmoli Blažena Djevica Marija koja je “pohranjivaše sve te događaje i pohranjivaše u svome srcu” (Lk 2,19). Neka nas ona pouči slušati i meditirati Pisma u procesu nutarnjeg dozrijevanja, koje neka nikad ne odvoji um od srca. Neka nam na pomoć budu i sveci, posebice apostol Pavao, kojega kroz ovu godinu sve više otkrivamo kao neustrašiva svjedoka i glasnika Riječi Božje.
Amen!

.