Vatikan, 21. 10. 1999. (IKA) – Zločin i kazna: mehanizam uzroka i posljedice na kojem se temelji svako načelo pravde. No, ako kaznu snosi nevini, a ne pravi krivac to se načelo izopačuje i postaje sredstvo tlačenja. Upravo to je slučaj s trenutnim sustavom gospodarskih sankcija koje međunarodna zajednica primjenjuje kako bi izvršila pritisak na vlade koje predstavljaju prijetnju svjetskoj sigurnosti. “Gušenjem” poljoprivrede, trgovine i ostalih proizvodnih grana, u stvarnosti se ne kažnjava ratni huškač koji je na vlasti već se samo izglađuju nevini građani. Tom problemu, na koji je više puta upozorio sam Papa, svoj je govor na generalnom zasjedanju UN-a posvećenom pitanjima održivog razvoja i međunarodne suradnje posvetio predstavnik Svete Stolice pri UN-u nadbiskup Renato Martino.
“Počevši od razdoblja hladnog rata”, podsjetio je nadbiskup, “Vijeće Sigurnosti UN-a je bar desetak puta nametnulo sankcije zemljama koje su djelovale suprotno vlastitim odlukama”. Unatoč tome jedno je uvesti mjere upravljene suzbijanju opasnih ili destabilizirajućih režima, a drugo da cijeli narod plaća pogreške svojih Vlada. Ako, rekao je nadbiskup Martino, navodeći pojedinačne slučajeve, “sankcije uništavaju gospodarstvo; ako se smrtnost djece poveća za 200%; ako se 25% djece rađa ispod prosječne težine zbog neuhranjenosti njihovih majki; ako se broj djece koja pohađaju školu smanji za 53%; ako većina bolnica više ne radi i ako se, na kraju, zalihe pitke vode smanje za pola, tada su se sankcije pokazale potpuno neučinkovitima”, jer su u suštini promašile cilj.
Čak što više, mogle bi prouzročiti sasvim suprotne učinke od željenih, jer bi potlačeno pučanstvo moglo malo po malo uskladiti vlastita neraspoloženja s ponašanjem svojih vlada, usmjeravajući ih prema tzv. vanjskom “zajedničkom neprijatelju”, osnažujući tako položaj diktatora kojeg se nastojalo poraziti. Pred svim tim Sveta Stolica dala je dvije preporuke: prethodno i jednoglasno odrediti ciljeve sankcija tako da se povremeno mogu vrednovati postignuti napredak ili neuspjeh te nastojati svesti na najmanju mjeru humanitarne poteškoće tih pritisaka. To je jedini način, zaključio je nadbiskup, da UN postane zaista sredstvo zaštite prava, a ne lobby za očuvanje “posebnih interesa” nekih država članica na štetu drugih.