Rim, Ariccia, 11. 7. 1998. (IKA/KAP) – Crkvena ujedinjavanja iz prošlosti, koja su dovela do osnivanja tzv. “unijatskih” Crkvi, ne bi trebala biti uzorak za jedinstvo između Pravoslavne i Katoličke Crkve. To je zaključak koordinacijskog Odbora službenog Povjerenstva za teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne Crkve, koji se nedavno sastao u mjestu Ariccia blizu Rima. Odbor, čijim su radom predsjedali kardinal Edward I. Cassidy, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo Crkvi, te pravoslavni nadbiskup Stylianos iz Australije, nadalje je ustvrdio da je “uspostava, organizacija i poslanje” katoličkih Crkvi istočnoga obreda “zapreka” jer nije “pomirljivo s naučavanjem o nepodijeljenoj Crkvi”, izvješćuje austrijski Kathpress.
U završnom priopćenju s tog susreta istodobno se ističe da katoličke Crkve istočnog obreda, koje su u potpunom jedinstvu sa Svetom Stolicom, upravo zbog toga imaju zadaću da se što više zalažu za ekumenski dijalog. Na susretu je također odlučeno da se o svim zaključcima toga savjetovanja potanko raspravi u lipnju sljedeće godine u Baltimoru (SAD), kada bi se trebala održati opća skupština zajedničkog Povjerenstva za dijalog.
Izjava o tzv. “unijatskim” Crkvama naišla je na odbacivanje i kritike među katolicima istočnog obreda – grkokatolicima. Naime, pitanje grkokatolištva i njihova potpunog jedinstva sa Svetom Stolicom u središtu je ekumenskih rasprava od pada “željezne zavjese” i “ponovne uspostave” tih Crkvi u Istočnoj Europi, jer su ih totalitarni komunistički režimi tih zemalja bili potisnuli “u katakombe” i prisilili na tajni crkveni život. Sada se, međutim, i oni imaju pravo boriti za svoju slobodu javnog djelovanja i priznanje unutar tih država. Smatra se da je zbog toga i moskovski patrijarh Aleksij II. protekle godine “izbjegao” mogući susret s papom Ivanom Pavlom II. na II. europskom ekumenskom zborovanju u Grazu, prenosi Kathpress.
Već je na protekloj općoj skupštini službenoga katoličko-pravoslavnog Povjerenstva za dijalog, koja se održala u libanonskom Balamandu 1993. godine, zaključeno da se Katolička i Pravoslavna Crkva priznaju i prepoznaju kao “sestrinske Crkve”, te da zbog toga ne bi trebalo poticati “obraćenja vjernika jedne Crkve na drugu”. Zbog toga “unijatstvo” nije cilj, ni uzorak jedinstva, pisalo je već i u tadašnjem priopćenju.