Brinje, (IKA) – U župnom domu u Brinju u ponedjeljak 2. svibnja pod vodstvom dekana mons. Tomislava Šporčića održan je radni sastanak svećenika Otočkoga dekanata. Nakon zajedničke molitve Trećega časa iz Časoslova, domaćin, brinjski župnik Pejo Ivkić održao je kratko razmatranje o svećeniku kao propovjedniku. Pomalo kritički, s pozitivnim poticajom na trajno vlastito preispitivanje u svrhu ustrajnosti u toj važnoj i odgovornoj zadaći, vlč. Ivkić istaknuo je kako je važno da svećenik, poglavito župnik kao duhovni voditelj i odgajatelj zajednice povjerenih vjernika, bude istinski propovjednik riječju i životom. Kako bi bio u cjelini svojega poziva odnosno u pastoralnoj praksi uvjerljiv, presudan je njegov svjedočki život. U propovijedi pak, po Isusovu primjeru, svećenik treba isticati ljubav, a ne ćudoređe. Također, mora se othrvati napasti da ljude “svojim nastupom zadivi” te nastojati da njegova riječ bude poticaj na dobrobit svih, ali pritom ne moralizirati nego poticati i svjedočiti milosrđe, rekao je na kraju vlč. Ivkić te naglasio važnost molitve u svećeničkoj duhovnosti, posebno utjecanje za pomoć Mariji, Majci svećenika.

Nakon kraćeg osvrta na to razmatranje, slijedilo je izlaganje o temi “Suvremeni mediji u službi evangelizacije”, koje je, u povodu predstojećega Svjetskog dana sredstava društvene komunikacije održao kompoljski župnik don Anđelko Kaćunko. Podsjetivši najprije na stvarnu ulogu i značenje medija u današnjem društvenom ozračju, poglavito u kontekstu crkvene zauzetosti na polju (nove) evangelizacije, predavač je podsjetio na znakovit i sadržajan pojam “antievangelizacije”, kojim je sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj knjizi “Prijeći prag nade” ukazao na realne okolnosti u kojima “Crkva svakoga dana obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, borbu koja nije ništa drugo doli borba za njegovu dušu”. Ta se borba, istaknuo je don Anđelko navodeći Papine riječi, odvija ne samo u svijetu znanosti i kulture nego i u medijima, koji su (prema enciklici Ivana Pavla II.) “moderni areopazi”, tj. “nove propovjedaonice”. A “to su ambijenti u kojim se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici”, kako je istaknuo taj veliki Papa.
Potom je predavač posvijestio kako Crkva rijetko može odlučivati o tome kako će i koliko biti prisutna u javnim društvenim medijima te da su njezini ‘interesi’ i interesi medija ponekad isključivi te čak na suprotnim stranama. Zato se mi – kako je jednom istaknuo dr. Jerko Valković – unatoč nastojanju da evangelizacija bude naša urgentna zadaća, danas susrećemo s ozbiljnim pitanjem kako “djelovati da bi mediji progovorili o nekim specifično vjerskim temama, a da to ne mora biti zabavno po svaku cijenu i da se uvijek ne trči za masovnom gledanošću”. Svakako, naglasio je don Anđelko, mediji su prostor u koji Crkva bez dvojbe treba stupiti. Stoga kad se, na župnoj, dekanatskoj ili biskupijskoj razini, uspostavi suradnja s određenim javnim (građanskim) medijem to valja cijeniti i brižno njegovati te paziti da se taj “civilni ambon” ne izgubi.
“A u odnosu na primatelje poruke – čitatelje, slušatelje, gledatelje – nužno je imati na umu i u praksi svijest da jezik (govor) kojim se u današnjim medijima govori i piše ne smije više biti onaj ‘klasični’ (ne misli se na latinski), već ‘novi medijski jezik, koji ima svoju gramatiku, gdje se perfekt, prezent i futur gotovo slijevaju u stalni prezent, pa se govori o tiraniji prezenta’. Jer i senzibilitet novovjekih kršćana bitno je promijenjen masovnom pojavom vizualnih medija. Odnosno, mentalitet današnjega čovjeka značajno je oblikovan porukama marketinga medijske industrije. Zato se i današnji vjernik bitno razlikuje od nekadašnjega mirnog i pobožnog katolika koji je satima strpljivo mogao slušati i ‘najdosadniju’ propovijed”, rekao je predavač i posvijestio kako je, poglavito od pojave televizije, posljedica višedesetljetne nove “medijske torture” pojava da i kod kršćana “eshatološka usmjerenost kao da nestaje ili se gubi u nejasnoj fiktivnoj, zabavnoj, horor viziji današnjeg medija”.
No, budući da je Crkva pozvana propovijedati u ‘zgodno i nezgodno’ vrijeme (usp. 2Tim 4,1), “zadaća je svećenika ući i u suvremenu medijsku arenu odnosno areopag, koji je Papa spomenuo, ali tu zahtjevnu aktivnost – unatoč entuzijazmu koji je na mnogim mjestima vidljiv i pohvalan – ne bi se smjelo prepuštati diletantizmu, nego se hitno valja osposobljavati za život i evangelizacijsku djelatnost u medijskoj javnosti te vješto snalaženje u novim medijskim mogućnostima. Ta zadaća danas treba poglavito svećenicima biti prioritet, jer javnost upravo od njih očekuje da budu u medijima, da reagiraju na laži i zablude te da ljudima pokažu pravi smisao života i otkriju im evanđeosku istinu i radost. Iskustvo i istraživanja, naime, potvrđuju da ljudi – to više što su prekomjerno izloženi ‘granatiranju’ medijskim crnilom i žutilom – žele čuti što im Crkva ima dati, žele jasne poruke i ‘dobre vijesti’ odnosno ‘bijelu kroniku’, ali – nažalost – često doživljavaju da jezik Crkve i propovijedi uopće ne razumiju ili da je u njima više racionalizma nego duhovnosti, više moraliziranja nego svjedočenja, više strogosti nego milosrđa i kršćanske radosti”, posvijestio je don Anđelko, dodavši da Crkva danas “ne treba mijenjati sadržaj navještaja, ali je nužno da se promijeni oblik i način prenošenja evangelizacijskog sadržaja. A to je posebno važno za sve aktivne članove i sudionike toga procesa u temeljnoj crkvenoj zajednici – u župi.”
Na kraju je naveo riječi dr. Mirka Mataušića, pokojnog uglednog teologa i vrsnog komunikologa, da bi svaka “župa u sklopu župnoga pastoralnog vijeća trebala imati i odbor za odnose s javnošću koji će se brinuti za župni list, radijsku emisiju, mrežnu stranicu, gradit će odnose s medijskim djelatnicima, lokalnim novinarima, medijima na lokalnoj i nacionalnoj razini”. Budući da je dobro poznato kako je velika snaga tzv. lokalnih medija, tako npr. i župni list može biti najmoćniji tiskani medij za evangelizaciju, ali je potrebno da “iziđe iz sakristije”, rekao je predavač, naglasivši da to isto vrijedi i za župni portal. Izlaganje je zaključio naglasivši da, za uspješnu evangelizaciju, neizbježno ulaganje sredstava u materijalnu obnovu u Crkvi nikako ne bi smjelo premašiti važnost duhovne izgradnje vjernika – pomoću medija. Odnosno, da “nije dobro ako se više ulaže u ‘zidine, nego u ljudine’, tj. da, slikovito rečeno – zidovi ne smiju ‘pojesti’ čovjeka.”

Slijedio je razgovor o pojedinim mislima iz toga izlaganja, posebno pod vidom konkretnih okolnosti u dekanatu, pri čemu je spomenuta i mogućnost da biskupija sufinancira radio-postaje koje imaju vjerske emisije i redovito ili povremeno upriličuju izravan prijenos misnih slavlja.
U nastavku sastanka svećenici su se osvrnuli na Proglas biskupa Mile Bogovića u povodu ređenja i preuzimanja službe gospićko-senjskoga biskupa Zdenka Križića, koje će biti u Gospiću 25. svibnja. Očitovana je sloga glede važnosti animiranja vjernika na sudjelovanje u tome povijesnom događaju te je prihvaćen dekanov prijedlog da se iz Otočca ide organiziranim prijevozom autobusom.
Potom je vlč. Kaćunko izvijestio o hodočašću dekanata u zagrebačku Dubravu 16. travnja, u povodu čašćenja relikvija sv. Leopolda Mandića, a dekan Šporčić dao je kratak osvrt na biskupijsko hodočašće u Poljsku u Godini milosrđa od 18. do 22. travnja. Na kraju je mons. Šporčić najavio održavanje drugoga turnusa tečaja o braku (tijekom dva vikenda u drugoj polovici lipnja u Otočcu), zatim biskupijski susret ministranata (u Ogulinu 16. lipnja), svećenički dan Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije (u Otočcu 22. lipnja), te je svećenike pozvao na slavlje sakramenta potvrde u Otočcu 21. svibnja uoči svetkovine Presvetoga Trojstva, kao i na to slavlje župnoga patrona. Susret je završen zajedničkim objedom, koji je priredio župnik domaćin sa svojim suradnicima, na kojem je dogovoren i sadržaj sljedećega radnog međudekanatskog susreta 6. lipnja u Otočcu.