1. U tijeku posljednjih desetljeća čovječanstvo je sve više poprimalo izgled velikog sela u kojem su se smanjile udaljenosti, a mreža komunikacija postala gušća. Razvoj suvremenih prijevoznih sredstava sve više olakšava kretanje ljudi iz jedne zemlje u drugu, s jednog kontinenta na drugi. Među posljedicama te značajne društvene pojave jest i nazočnost oko stotinu i pedeset milijuna selilaca raspršenih diljem svijeta. Ta činjenica obvezuje društva i kršćansku zajednicu da razmotre kako, na početku novog tisućljeća, na primjeren način odgovoriti na te žurne izazove u svijetu u kojem su pozvani, jedni uz druge, zajedno živjeti muškarci i žene različitih kultura i religija.
Da bi se taj suživot razvijao na miroljubiv način neophodno je ukloniti prepreke nepovjerenja, predrasuda i strahova koji, nažalost, još uvijek postoje među pripadnicima različitih religija. U svakoj se zemlji traži da između onih koji ispovijedaju religiju većine i pripadnika manjina, koje često čine doseljenici, sljedbenici različitih vjeroispovijesti, vlada dijalog i međusobna snošljivost. Dijalog je glavni put koji treba slijediti i Crkva nas poziva kročiti njime kako bi se prešlo od nepovjerenja ka poštivanju, od obacivanja do prihvaćanja.
Nedavno, na završetku Velikog jubileja 2000., želio sam u tome pravcu obnoviti poziv da se zacrta “odnos otvorenosti i dijaloga s predstavnicima ostalih religija” (Novo millennio ineunte, 55). Da bi se postigao taj cilj, nisu dostatni samo pothvati koji privlače pozornost velikih sredstava društvenog priopćivanja. Ono što zaista treba jesu svakodnevne jednostavne i ustrajne geste, kadre ostvariti istinsku promjenu u međuljudskim odnosima.

2. Široka i snažna isprepletenost pojava selilaštva, kojim je označeno naše doba, umnožava prigode za međuvjerski dijalog. Zemlje drevnih kršćanskih korijena kao i multikulturalna društva pružaju konkretne prigode za međuvjerske razmjene. Na europski kontinent, označen dugom kršćanskom tradicijom, dolaze građani koji ispovijedaju druga vjerovanja. Sjeverna Amerika, zemlja u kojoj je već oživotvoreno postojano iskustvo multikulturalnosti, domaćin je pristašama novih vjerskih pokreta. U Indiji, gdje prevladava hinduizam, djeluju katolički redovnice i redovnici koji ostvaruju ponizno i korisno služenje najsiromašnijima u zemlji.
Dijalog nije uvijek lak. Za kršćane, ipak, strpljivo i pouzdano traženje tog dijaloga predstavlja zadaću koju uvijek treba ostvarivati. Računajući na Gospodinovu milost koja prosvijetljuje umove i srca, oni ostaju otvoreni i gostoljubivi prema onima koji ispovijedaju ostale religije. Ne prestajući sa uvjerenjem prakticirati vlastitu vjeru, oni također teže dijalogu sa onima koji nisu kršćani. Oni ipak dobro znaju da je za istinski dijalog sa ostalima nužno jasno svjedočanstvo vlastite vjere.
To iskreno nastojanje oko dijaloga pretpostavlja, s jedne strane, uzajamno prihvaćanje razlika, i ponekad čak proturječja, kao i poštivanje slobodnih odluka koje pojedinci donose prema vlastitoj savjesti. Nužno je, dakle da svatko, neovisno kojoj religiji pripada, povede računa o bitnim zahtjevima slobode vjere i savjesti, kako je to dobro istaknuo Drugi vatikanski koncil (usp. Dignitatis humanae, 2).
Želim da se takav način suživota u solidarnosti ostvari također u zemljama u kojima većina ispovijeda religiju različitu od kršćanstva, ali gdje žive kršćanski doseljenici, koji nažalost ne uživaju uvijek istinsku slobodu vjere i savjesti.
Ako u svijetu ljudske pokretljivosti, gotovo kao u nekom kovačkom ognjištu, svi budu zapuhnuti tim duhom stvorit će se providonosne mogućnosti za plodni dijalog, u kojem se nikada neće poreći kako čovjeku pripada središnje mjesto. To je jedini put za poticanje nade “radi udaljavanja zlokobne sablasti vjerskih ratova koji su krvlju izbrazdali tolika razdoblja u povijesti čovječanstva” i koji su nerijetko prisilili mnoge ljude da napuste vlastite zemlje. Žurno je djelovati da bi ime jednog Boga postajalo sve više ono što jest – “ime mira i imperativ mira” (usp. Novo millennio ineunte, 55).

3. “Selilaštvo i međureligijski dijalog”, naziv je teme koja je predložena za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2002. Molim Gospodina da ta godišnja proslava svim kršćanima pruži prigodu da dublje proniknu u te, kao nikada prije aktualne, vidike nove evangelizacije. Neka se pritom koriste svim sredstvima koja su im na raspolaganju, tako da se u župama odjelotvore primjereni apostolski i pastoralni pothvati.
Župa predstavlja prostor u kojem se može ostvarivati istinska pedagogija susreta sa osobama različitih religijskih uvjerenja i kultura. U svojim različitim izričajima, župna zajednica može postati škola gostoljubivosti, mjesto u kojem se razmjenjuju iskustva i darovi. To će pospješiti miroljubivi zajednički suživot, spriječavajući opasnost od stvaranja napetosti sa seliocima koji sa sobom nose druga religijska vjerovanja.
Ako postoji zajednička volja za dijalogom, unatoč postojećim različitostima, moguće je naći tlo za plodne razmjene i razviti korisno i obostrano prijateljstvo, koje se može pretvoriti u djelatnu suradnju oko zajedničkih ciljeva u službi općeg dobra. To je providonosna prigoda, osobito za velegradove u kojima je velik broj doseljenika koji pripadaju različitim kulturama i religijama. Moglo bi se u tom pogledu govoriti o pravim “radionicama” civilnog suživota i konstruktivnog dijaloga. Dopuštajući da ga vodi ljubav njegova božanskog Učitelja, koji je smrću na križu otkupio sve ljude, kršćanin također svima otvara ruke i srce. Njegov duh mora biti prožet kulturom poštivanja i solidarnosti, osobito kada se nalazi u multikulturalnim i višereligijskim sredinama.

4. Svakoga dana, u mnogim dijelovima svijeta, selioci, izbjeglice i prognani obraćaju se župama i katoličkim udrugama tražeći potporu te bivaju prihvaćeni u njima bez obzira na njihovu kulturalnu i vjersku pripadnost. Karitativna služba, na koju su kršćani uvijek pozvani, ne može se svesti na razdavanje humanitarne pomoći. Tako se, naime, javljaju nove pastoralne prilike, o kojima crkvena zajednica mora voditi računa. Zadaća je njezinih članova tražiti primjerene prigode da sa onima koje prihvaća dijeli dar objave Boga ljubavi koji je “tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16). Zajedno s materijalnim kruhom nužno je ne propustiti pružiti dar vjere, osobito po vlastitom svjedočanstvu života i uvijek s velikim poštivanjem prema svima. Prihvaćanje i uzajamno otvaranje omogućuju bolje uzajamno upoznavanje i otkrivanje da različite vjerske tradicije nerijetko sadrže dragocjeno sjeme istine. Dijalog koji iz toga proizlazi može obogatiti svaki duh otvoren istini i dobru.
Ako međuvjerski dijalog sačinjava jedan od najznačajnijih izazova našeg doba, pojava selilaštva može pospješiti njegov razvoj. Očigledno, taj dijalog, kao što sam napisao u apostolskom pismu Novo millennio ineunte, neće moći “biti utemeljen na vjerskoj ravnodušnosti” (56). Štoviše, mi kršćani “imamo dužnost razvijati ga nudeći svjedočanstvo puno nade koja je u nama” (isto). Dijalog ne smije sakriti, nego istaknuti dar vjere. Uostalom, zar bismo mogli zadržati takvo bogatstvo samo za sebe? Kako seliocima i strancima koji ispovijedaju različite vjere i koje nam Providnost dovodi na životni put ne ponuditi najveće blago koje posjedujemo i kako to ne činiti s velikom pozornošću prema senzibilitetu drugih?
Da bi se ostvarilo to poslanje potrebno se prepustiti vodstvu Duha Svetoga. Na dan Pedesetnice, Duh istine je bio taj koji je ispunio božanski naum o jedinstvu ljudskog roda u različitosti kultura i religija. Slušajući apostole, brojni hodočasnici okupljeni u Jeruzalemu sa udivljenjem su govorili: “Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja” (Dj 2,11). Od tog dana, Crkva nastavlja svoje poslanje, naviještajući “velika djela” koja Bog ne prestaje činiti među pripadnicima različitih rasa, naroda i nacija.

5. Mariji, Majci Isusa i cijeloga ljudskog roda, povjeravam radosti i nastojanja onih koji iskreno slijede put dijaloga među različitim kulturama i religijama, da pod svoje ljupko okrilje primi osobe uključene u široku pojavu selilaštva. Neka nas Marija, “Šutnja” u kojoj je “Riječ” postala tijelom, ponizna “službenica Gospodnja” koja je upoznala nevolje selilaštva i kušnje samoće i napuštenosti, nauči svjedočiti Riječ koja je među nama i za nas postala Život. Neka nas učini spremnima za otvoreni i bratski dijalog sa svom našom braćom i našim sestrama seliocima, čak i kada pripadaju različitim religijama.
Te želje pratim jamčenjem spomena u molitvi i sve od srca blagoslivljem.
Iz Castel Gandolfa, 25. srpnja 2001.

Papa Ivan Pavao II.