Selilaštvo u službi mira

1. Dan raseljenih i izbjeglih osoba, s temom “Selilaštvo u službi mira” pruža ove godine mogućnost da promislimo o danas izuzetno važnim sadržajima. Ova tema, zapravo, zbog kontrasta koji je u njoj prisutan, privlači pozornost javnoga mnijenja na prisilno pokretanje ljudi, stavljajući u žarište zanimanja nekoliko problematičnih i izuzetno aktualnih vidika, zbog rata i nasilja, terorizma i potlačivanja, diskriminacije i nepravde, nažalost još uvijek prisutnih u svakodnevnim izvješćima. Sredstva javnoga izvještavanja donose u domove slike patnje, nasilja i oružanih sukoba. To su tragedije koje uznemiruju države i kontinente, a nerijetko su najpogođenija upravo i najsiromašnija područja. Na taj se način jednoj tragediji pridodaju druge.

Počinjemo se, nažalost, navikavati na prizore neutješnoga lutanja protjeranih, očajnoga bježanja izbjeglica, nastojanja useljenika da na svaki način uđu u najbogatije zemlje u potrazi za rješenjem tolikih svojih osobnih i obiteljskih problema. Odatle se postavlja i pitanje: kako govoriti o miru, kad se stalno bilježe napete situacije u mnogim krajevima svijeta? I kako selilaštvo može pridonijeti izgradnji mira među ljudima?

2. Nitko ne može zanijekati da je u srcu najvećega dijela čovječanstva težnja za mirom. To je upravo goruća težnja koja potiče na potragu za bilo kakvim načinom postizanja bolje budućnosti za sve. Postaje sve jasnije da se potrebno u korijenu boriti protiv zla rata, jer mir nije samo odsustvo sukoba, nego je dinamičan i višestrani dugotrajan proces, koji uključuje sve dijelove društva, od obitelji do škole te do raznih nacionalnih i međunarodnih ustanova i organizama. Zajednički se može i mora izgraditi kultura mira, koja je kadra spriječiti utjecanje oružju i svakom obliku nasilja. Stoga je potrebno ohrabriti konkretne geste i napore oko praštanja i pomirenja; potrebno je nadvladati različitosti i podjele, koje bi se inače nastavile bez izgleda za rješenje. Svim silama, potom, valja naglasiti da ne može biti pravoga mira bez pravde i poštivanja ljudskih prava. Uska je, doista, veza između pravde i mira, kako je to posvjedočio već starozavjetni prorok: “Opus iustitiae pax – mir je djelo pravde” (Iz 32,17).

3. Graditi stvarne uvjete za mir, u odnosu na raseljene i izbjegle, znači ozbiljno se zauzeti u očuvanju ponajprije prava na neiseljavanje, odnosno mirnoga i dostojanstvenoga života u vlastitoj domovini. Pomoću pažljive lokalne i državne uprave, ravnomjernije trgovine i solidarne međunarodne suradnje, svaka država mora biti u mogućnosti da svojem stanovništvu, uz slobodu izražavanja i kretanja, jamči i mogućnost zadovoljenja temeljnih potreba kao što su hrana, zdravlje, posao, smještaj, obrazovanje, čije neostvarenje dovodi mnoge ljude u situaciju da prisilno isele.

Postoji naravno i pravo na iseljenje. Osnovom toga prava, napominje blaženi Ivan XXIII. u enciklici Mater et magistra, valja govoriti o univerzalnoj namjeni dobara ovoga svijeta (usp. br. 30 i 33). Na vladama je, očito, obveza uređivanja migracijskih valova uz puno poštivanje dostojanstva osoba i potreba njihovih obitelji, vodeći računa o zahtjevima društava koja primaju useljenike. U tom smislu već postoje međunarodni sporazumi o zaštiti emigranata kao i onih koji u drugoj zemlji traže utočište ili politički azil. Ti se sporazumi još uvijek mogu dodatno poboljšati.

4. Nitko ne smije ostati ravnodušan pred situacijom u kojoj se nalaze mnoštva iseljenih! Radi se o ljudima koji su se našli u raljama događaja, te često na svojim leđima nose težinu dramatičnih situacija. Mediji prenose ganutljive, a koji puta i jezive slike koje se odnose na te osobe. Tu su djeca, mladi, odrasli i starci iscrpljena lica i očiju punih tuge i samoće. U logorima u koje ih se smješta koji puta doživljavaju velika ograničenja. Potrebno je, međutim, u tom smislu, priznati hvale vrijedan napor nemalog broja javnih i privatnih organizacija u olakšanju zabrinjavajućih okolnosti u kojima se našlo više područja u svijetu.

Ne možemo propustiti ne upozoriti i na trgovinu što je provode bezobzirni izrabljivači koji na moru, u nesigurnim uvjetima, ostavljaju osobe u očajnoj potrazi za budućnošću koja će biti manje nesigurna. Onome tko se nalazi u kritičnim uvjetima, potrebno je brzo i konkretno djelovanje.

5. Unatoč problemima što sam ih spomenuo, svijet raseljenih osoba kadar je ponuditi vrijedan doprinos učvršćenju mira. Migracija, doista, može olakšati susrete i razumijevanje među civilizacijama, kao i među osobama i zajednicama. Taj obogaćujući dijalog među kulturama, kao što sam to napisao u Poruci za Svjetski dan mira 2001., predstavlja “nezaobilazan put u izgradnji pomirenoga svijeta”. To se događa kada se u odnosu na useljenike postupa s dužnim poštovanjem dostojanstva svake osobe; kada se svim sredstvima promiče kultura prihvaćanja i kultura mira, koja usklađuje razlike i traži dijalog, bez upadanja u indiferentizam ako se u pitanje dovode istinske vrijednosti. Ova solidarna otvorenost postaje ponuda i uvjet mira.

Ako se među svim useljenicima promiče postupna integracija, uz poštivanje njihova identiteta, čuvajući istodobno kulturnu baštinu naroda koji ih primaju, smanjuje se opasnost koncentriranja useljenika i stvaranja pravih “geta”, u kojima se oni isključuju iz društvenoga konteksta, što može ponekad dovesti čak i do želje za postupnim osvajanjem teritorija.

Kada se “različitosti” u međusobnom susretu integriraju, rađa se “suživot različitosti”. Otkrivaju se vrijednosti zajedničke svakoj kulturi, koje mogu ujediniti, a ne dijeliti; vrijednosti koje puštaju svoje korijenje u jedinstveni ljudski humus. To pomaže razvijanje plodnoga dijaloga u cilju izgradnje puta međusobne realistične tolerancije, koja poštuje posebnosti svakoga. Pod tim uvjetima migracije doprinose očuvanju “sna” o mirnoj budućnosti za čitavo čovječanstvo.

6. Blago mirotvorcima! Tako kaže Gospodin (usp. Mt 5,9a). Za kršćane potraga za bratskim zajedništvom među ljudima nalazi svoj izvor i svoj uzor u Bogu, jednom u naravi i trojstvenom u Osobama. Od srca želim da svaka crkvena zajednica, sastavljena od raseljenih i izbjeglih osoba, kao i od onih koji ih prihvaćaju, neumorno ulaže napore u izgradnji mira, zahvaćajući s izvora milosti. Nitko ne smije popustiti pred nepravdom, niti propustiti da se bori protiv teškoća i neugodnosti!

Ako je “san” o svijetu mira prisutan kod mnogih, ako se vrednuje doprinos raseljenih i izbjeglih, čovječanstvo može postati obitelj za sve, a naša zemlja stvaran “zajednički dom”.

7. Svojim životom, a osobito smrću na križu, Isus nam je pokazao put kojim nam je poći. Svojim uskrsnućem učvrstio nas je u uvjerenju da dobro uvijek pobjeđuje nad zlim i da svaki naš napor i svaka naša patnja, prinijeta nebeskom Ocu u zajedništvu s njegovom Mukom, doprinosi ostvarenju nauma sveopćega spasenja.

S tom sigurnošću, pozivam sve koji su na neki način povezani s migracijama da budu mirotvorci. Obećavam u tome osobiti spomen u svojoj molitvi, dok zazivam majčinski zagovor Marije, Majke jedinorođenoga Sina Božjega, koji je postao čovjekom. Svima i svakome ponaosob upućujem svoj blagoslov.

Vatikan, 15. prosinca 2003.

Ivan Pavao II.