Split, (IKA) – “Crkveni pjevački zbor” tema je seminara crkvene glazbe koji je upriličen 3. studenoga u velikoj dvorani Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Prije dvije godine održan je prvi seminar crkvene glazbe za voditelje crkvenih zborova, orguljaše i animatore liturgijskih slavlja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a ove je godine priređen drugi. Program je započeo molitvom srednjega časa, a potom se pozdravnom riječju sudionicima uime organizatora Splitsko-makarske nadbiskupije obratio nadbiskup Marin Barišić. “Drago mi je da vas mogu sve na jednome mjestu pozdraviti i ujedno vam zahvaliti za sve ono što činite u našim župnim zajednicama, na velikoj službi koju obavljate a koja se uklapa u najvažniji dio župnoga života – liturgijsko slavlje. Nismo ni svjesni koliko naši zborovi znače ne samo za liturgiju i crkveno pjevanje nego i za našu kulturu. Oni su promicali, pronosili i stvarali našu crkvenu i kulturnu baštinu. Vjerujem da će kao plod ovoga susreta naša liturgijska dimenzija još više uznapredovati”, rekao je nadbiskup Barišić.
“Želja nam je da crkvena glazba u našoj nadbiskupiji stalno napreduje, tako da liturgijsko slavlje doista bude slava Božja”, kazao je inicijator seminara mo. don Šime Marović, profesor na KBF-u u Splitu i kapelnik splitske prvostolnice. Govoreći o koncertima u crkvama, Marović je upozorio da se treba pridržavati smjernica koje je o tome donijela Kongregacija za božanski kult, odnosno dokumenta “Koncerti u crkvama” (1987) u kojemu se jasno određuje što se može izvoditi u sakralnom prostoru: “Vrata se crkve trebaju otvoriti koncertu svete ili religiozne glazbe ali i zatvoriti svakoj drugoj vrsti glazbe”. Od svih koncerata koji se izvode u crkvama maestro je izdvojio božićne koncerte koji se veoma često izvode u liturgijsko vrijeme došašća, što nije prikladno iz više razloga. Božićni koncert izvodi se u vrijeme poslije svetkovine Božića, nikako prije. Ako se kakav koncert duhovne glazbe organizira prije Božića onda ga treba nazvati adventski koncert. Sadržaj adventskog koncerta treba biti u skladu s liturgijskim osjećajem vremena u kojem se nalazimo. Mo. Marović nadalje je upozorio da je neumjesno na koncertima pjevati hrvatske liturgijske božićne pjesme koje pjevamo u misnom slavlju, jer “hrvatske božićne pjesme nisu lijepi okvir ili ures misnog slavlja, već s njim sačinjavaju neponovljivu obrednu cjelinu. Pjevanje poznatih liturgijskih božićnih pjesama (tzv. božićnog kanona) valja posve isključiti iz božićnih koncerata. To je prigoda kada se u koncertima mogu koristiti bogatstvo različitih napjeva iz naših hrvatskih krajeva te bogatstvo koje je pohranjeno u našim Pismohranama, npr. kaptolska pismohrana i skladbe kapelnika splitske prvostolnice”, kazao je te zaključio: “Ako i dalje nastavimo s dosadašnjom praksom izvođenja božićnih koncerata u vremenu došašća, u opasnosti smo da naše liturgijsko blago hrvatskih crkvenih božićnih napjeva postane obična folklorna izvedba kojoj će se slušatelji diviti. Ne može se određena pjesma pjevati na bilo kojem prostoru. Izvedba liturgijske pjesme na gradskom trgu ili kakvom drugom svjetovnom prostoru znak je devastacije liturgijskog osjećaja i profanizacije lišena svakog duhovnog doživljaja”.
Predavanje “Liturgijski crkveni pjevački zbor” održao je prof. mr. art. Miroslav Martinjak, redoviti profesor na zagrebačkom KBF-u i predstojnik Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu. Govoreći o ulozi zbora u liturgijskim slavljima prof. Martinjak pošao je od antropološke vrijednosti glazbe, kazavši da glazba i pjevanje daje čovjeku životnu vedrinu i jača imunitet tijela. Za kršćanina pjevanje je znak slavlja, znak blagdanskoga raspoloženja i posebna vrsta molitve. Pjevanje i sudjelovanje u zborskom pjevanju izgrađuje osobnost: uči nas u prvom redu disciplini, razvija osjećaj za drugoga i usklađuje nas s drugima, uči nas što znači jednodušnost, zajedno disati i zajedno osjećati, slušati i “biti zajedno”, a da se u tom zajedništvu ne gubi vlastito ja već postaje korisno zajednici, uči nas drugoga respektirati i stvaraju se nerazdvojna prijateljstva. Zajedničko pjevanje motivirano vjerom u Isusa Krista ostvaruje evanđeosko zajedništvo. Crkveni zbor je mala zajednica vjernika koja predvodi veliku zajednicu vjernika u klicanju, odgovaranju i drugom pjevanju. Zbor ima posebno mjesto u liturgiji i to zbog službe služenja. Osvrnuvši se na pojam “partitipatio actuosa” – aktivno sudjelovanje, ističe da narav liturgijskoga čina pretpostavlja i aktivno slušanje, spontano odgovaranje i klicanje. “Dvije važne karakteristike crkvenoga pjevanja u liturgiji su: izražavanje emocija radosti, sreće, divljenja, žalosti, straha i mogućnost podjele s drugima takvih emocija, raspoloženja i doživljavanja. Ovi lirski i zajednički aspekti daju pjesmi u liturgiji jedno važno mjesto. Bez pjevanja liturgija postaje suviše racionalna i gubi jedan dio crkvene dimenzije. U trenutku kad liturgija postaje akcija čitave zajednice, pjevanje postaje primarni element, odnosno znak zajedništva i jednodušnosti zajednice koja sudjeluje u pjesmi. Iz toga proizlazi važnost zajedničkog pjevanja kako zbora tako i zajednice vjernika-puka”, rekao je prof. Martinjak, zaključivši riječima mons. Marca Frisina, ravnatelja Liturgijskoga ureda u Rimu: “Zbor ima temeljnu ulogu posredništva između slavljenoga misterija i zajednice vjernika. Ima zadaću podići puk prema misteriju i približiti misterij liturgijskoj zajednici. Zborsko pjevanje ne smije nikada deprimirati narod Božji i pretvarati ga u pasivnog slušatelja već treba direktno i indirektno uvoditi narod Božji u pjevanje birajući skladbe autentične religioznosti i duboke duhovnosti”.
Drugi, više praktični, dio seminara vodio je prof. Vlado Sunko, izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Radionicu je podijelio na dva dijela: vokalne tehnike i primjene tehnika na crkvene skladbe. Seminar, na kojemu je sudjelovalo oko stotinu voditelja crkvenih zborova, orguljaša i animatora liturgijskih slavlja, završio je okruglim stolom.