Đakovo, (IKA/TU) – “Posebni oblici komunikacije osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju” bila je tema seminara trajne formacije animatora u pastoralu osoba s invaliditetom Đakovačko-osječke nadbiskupije. Seminar je održan 22. listopada u Strossmayerovoj dvorani Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, a nazočilo je više od stotinjak sudionika, koje je, nakon uvodne molitve, pozdravio nadbiskupijski povjerenik Ureda za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji vlč. Alojz Kovaček.
Svakodnevno svjedočimo agresivnim oblicima komunikacije kako u obiteljima, tako i u medijima. Mnogi govore istim jezikom, a opet se ne razumiju. Nasuprot tome, gdje se govori jezikom ljubavi, komunikacija je uvijek ostvarena. Sudionici ovoga seminara pozvani su služiti osobama s invaliditetom, stoga ih ljubav treba poticati da se stalno obrazuju i izgrađuju na području komunikacije, rekao je povjerenik Kovaček.
O posebnim oblicima komunikacije osoba s invaliditetom i s osobama s invaliditetom govorila je doc. dr. Ljubica Pribanić, profesorica na Odsjeku za oštećenja sluha Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Doc. dr. Pribanić se pozabavila interpersonalnom komunikacijom definirajući ju kao težnju da ono što imamo u svijesti izazove kod drugoga istu reakciju. Svoje predavanje podijelila je u dva dijela: Komunikacija – potpomognuta komunikacija, a u drugom dijelu posebno se pozabavila znakovnim jezikom – jezikom zajednice gluhih osoba. Govoreći o potpomognutoj komunikaciji razlučila je gestovni oblik, gdje se osobama koje imaju poteškoća u komunikaciji pokušava prići prirodnim gestama i elementima znakovnog jezika te grafički oblik komunikacije, u kojemu se koriste konkretni predmeti ili tiskane riječi, slike, simboli, prikazivanje prezentacija.
Prije drugog dijela predavanja sudionike je pozdravio pomoćni biskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, koji je pohvalio rad Povjerenstva rekavši kako je ono među prvima “uhvatilo korijen” te djeluje revno i odgovorno. Biskup je spomenuo i poteškoće te široko područje rada koje Povjerenstvu daje različite mogućnosti, a zaključio je ohrabrenjem: “Nemojte se umoriti. Puno puta ćete se pitati, treba li meni to, no ustrajte. Gospodin neka vam da snage”.
Drugi dio predavanja bio je posvećen predrasudama i činjenicama o znakovnom jeziku. Tako su sudionici mogli čuti da znakovni jezik nije univerzalan, pa mi imamo hrvatski znakovni jezik koji je drugačiji od američkoga. Doc. dr. Pribanić je upozorila da gluhe osobe nisu intelektualno inferiornije “čujućima” te da znakovni jezik nisu izmislili “čujući” nego je ponikao među osobama oštećena sluha. Razlučila je pritom znakovni jezik – pravi prirodni jezik gluhih osoba koji se ne uči, nego usvaja odmalena od simultane znakovno-oralne komunikacije, kojoj je oduzeta gramatika znakovnog jezika, a koja je hibrid pri čemu gluhe osobe pogađaju što se govori. Upućujući na još neke predrasude, predavačica je naglasila da je znakovni jezik jednako jezik kao i hrvatski, pa nije istina da se znakovnim jezikom mogu izraziti samo konkretne misli već i kod gluhih osoba postoji apstraktno mišljenje. Ručna abeceda nije znakovni jezik, a on nije ni ništa sporiji, nego je i brži od govornoga, rečeno je tijekom predavanja. Doc. dr. Pribanić na kraju je zaključila kako je znakovni jezik dio identiteta i kulture gluhih.
Nakon predavanja uslijedile su dvije radionice. Radionicu Potpomognuta komunikacija animirale su dr. sc. Marina Milković i Gorana Müller, prof. logoped, a radionicu Znakovni jezik vodile su Lea Dukić i Emilija Ujević.
U raspravi nakon radionica doc. dr. Pribanić je istaknula misiju svih koji o osobama s invaliditetom skrbe bilo profesionalno ili volonterski, a ona jest – upozoravati na predrasude i mijenjati svijest. To se može učiniti prezentirajući točne informacije i ustrajno radeći.