Đakovo, (IKA/BTU) – “Obitelj – kućna Crkva” bila je tema III. seminara za župne animatore u pastoralu braka i obitelji koji je 19. travnja u Središnjoj biskupijskoj i fakultetskoj knjižnici i Arhivu u Đakovu organizirao Biskupijski pastoralni centra – Ured za pastoral braka i obitelji Đakovačke i Srijemske biskupije. Sudjelovalo je 110 suradnika i animatora u pastoralu braka i obitelji na župnoj razini.

Dr. Ivica Raguž, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, održao je predavanje “Crkva kao obitelj – obitelj kao Crkva”. U kratkim crtama prikazao teologiju obitelji i njezinu bit i poslanje kao “kućne Crkva” što označava daleko više od lijepe pobožne riječi. Osvrnuo se na krizu današnje obitelji koju je prvenstveno protumačio u kontekstu krize same vjere u Boga i vjere u Crkvu. Za razliku od pretkršćanskog shvaćanja obitelji, kada se toj ustanovi pridavala samo generativna uloga u smislu rađanja djece, pa je obitelj kao takva bila i podložna društvu, kršćanstvo je obitelji dalo sasvim novo značenje i važnost. Ta važnost proizlazi iz same teologije obitelji, jer je Bog postao čovjekom i rodio se i odrastao u ljudskoj obitelji. Stoga je obitelj, prema kršćanskom shvaćanju, mjesto boravišta samoga Boga i Bog je posvetio obiteljski život.

Danas se uvelike očituje kriza obitelji, a istovremeno rezultati različitih društvenih istraživanja pokazuju da se ta ustanova visoko vrednuje u društvu. Razlog te diskrepancije i prvenstveno krize obitelji jest kriza vjere u Boga. Kada se isključi Boga onda se često događa da se od obitelji očekuje nemoguće, a to znači da je se počinje promatrati gotovo kao božansku stvarnost. Od tako shvaćene obitelji očekuje se nešto što ona uopće ne može dati. Od druge osobe, od svojega bračnog druga, očekuje se svakodnevna sreća, želi se od supružnika sebi napraviti samoga Boga, što onda dovodi do krize obitelji. Dr. Raguž istaknuo je i problem krize obitelji kao krize Crkve. Pojavom protestantizma, koji prestaje naučavati da je brak sakrament, odnosno djelotvorni znak jedinstva između Krista i Crkve, bitno se ugrožava stabilnost te ustanove. Obitelj se više ne promatra u kontekstu Crkve, postaje obična ljudska, sekularna ustanova. I to je razlog da je obitelj za modernoga čovjeka, s jedne strane, jedino mjesto sakralnosti (Luc Ferry), a s druge pak strane, u najvećoj krizi.
U daljnjem izlaganju je dr. Raguž govorio o Crkvi kao obitelji. Podsjetio je na nauk sv. Pavla, koji je kao glavnu sliku Crkve uzeo Tijelo Kristovo. Iz toga nužno proizlazi da vjerovati u Krista znači i vjerovati u Crkvu. Vjera u Boga bez Crkve nije potpuna vjera. Očitovanje Crkve kao obitelji vidljivo je ne na temelju određene ideje, nego jedne Osobe, odnosno zajedničkoga nebeskog Oca koji se utjelovio u Isusu Kristu po Duhu Svetom. Zajednički Otac čini u Crkvi bratstvo i sestrinstvo svih njezinih članova i oni čine Crkvu jednom obitelji koja se još očituje i u zajedništvu sa Kristom. Crkva kao obitelj se očituje i u reduciranju i najsitnijih ograničenja, kao što je spol, rasa i dr. Svi u Crkvi imaju jednako dostojanstvo i čine jednu obitelj. Crkva kao obitelj, na kraju, uključuje one koji vjeruju u Isusa Krista, ali ne isključuje i sve druge.
U trećem dijelu izlaganja dr. Raguž je govorio o obitelji kao Crkvi, odnosno o kućnoj Crkvi. “Kod nas je uglavnom zastupljen ‘pasivni pastoral’ obitelji. Potreban je ‘aktivni pastoral’ braka i obitelji, ne onaj koji pretpostavlja obitelj kao mjesto i vjere i Crkve, nego upravo onaj koji pretpostavlja da obitelj to nije. A to pokazuje i činjenično stanje”, rekao je dr. Raguž. Naime, danas, za razliku od ranije, mnogi mladi nisu primili vjeru u svojoj obitelji, što je pogotovo vidljivo u gradovima. Stoga je obitelj potrebno smjestiti u kontekst vjere i Crkve. Obitelj će biti kućna Crkva ako se sve više bude otvarala Bogu i Crkvi. Treba je shvatiti kao ‘pasivnu-primajuću’ u odnosu na Boga i Crkvu, kao onu koja treba od Boga i od Crkve prvenstveno primati. Konkretno se ta ‘pasivno-primajuća’ dimenzija obitelji očituje u sljedećem: razvijanje osobne molitve i euharistije. Bez nedjeljne mise obitelj je u trajnoj opasnosti ‘atomizacije’, odnosno zatvaranja u sebe i želje da se u sebi samoj stvori raj, što je bez nadahnuća odozgor nemoguće. U kontekstu govora o molitvi istaknuta je i važnost zajedničke obiteljske molitve i vanjskih znakova koji međusobno obogaćuju sve članove obitelji i ujedno su važan čimbenik u vjerskom odgoju djece. Nadalje, aludirajući na Pavlovu teologiju obitelji iz Poslanice Efežanima, dr. Raguž je pojasnio kada se obitelj očituje kao kućna Crkva. Ona je to kada se supružnici i svi članovi obitelji međusobno ljube po uzoru na Krista i Crkvu. Ona je to i u smislu poslušnosti drugome, svojemu bračnom drugu i svim članovima obitelji, kao što je Crkva poslušna Kristu. Za kućnu Crkvu je karakteristična i plodnost, kao što je Crkva plodna stalnim novim članovima. U obitelji se ta plodnost ponajprije očituje u djeci, ali i u duhovnoj plodnosti. Kućnu Crkvu resi i vjernost po uzoru na Krista, koji je vjeran Crkvi i Crkva Kristu. Na kraju je dr. Raguž istaknuo da obitelj ako se “pasivno-primajući” postavi u odnosu na Boga i na Crkvu kao ona koja od Boga i Crkve prima unutarnje nadahnuće, tek tada može i treba “aktivno-dajući” pridonositi Crkvi. Prema klasičnomu teološkom tumačenju svrhovitosti braka, konkretno se taj aktivni doprinos obitelji Crkvi, istaknuo je predavač, može sažeti na sljedeći način: “fides” – obitelj svojom vjernošću uči Crkvu da ostane vjerna Isusu Kristu; “sacramentum” – obitelj realno ostvaruje ono što je bit Crkve: realno ostvarenje ljubavi prema Kristu; “proles” – obitelj ostvaruje plodnost Crkve.
“Crkva zahvaljuje svoje preživljavanje obiteljima – kućnim Crkvama. Stoljećima zaboravljena kućna Crkva je ponovno izašla na vidjelo tek na II. vatikanskom koncilu, nakon čega se onda počela i teološki razvijati. U vremenima nove evangelizacije kućna Crkva se otkriva kao velika nada”, rekao je dr. Ivo Džinić, povjerenik za pastoral braka i obitelji u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, govoreći o postoralnom projektu Kućna Crkva. “Zašto se jedna kršćanska obitelj naziva kućnom Crkvom odgovor nalazimo u Katekizmu Katoličke Crkve. Drugi vatikanski sabor je ponovno ovu, pozitivno djelujuću stvarnost, dozvao u svijest, i od tada se i teologija kućne Crkve sve više razvija”, rekao je dr. Džinić. Istaknuo je kako apostolska pobudnica Ivana Pavla II. “Obiteljska zajednica” daje temelje obnovljenoj kršćanskoj obiteljskoj kulturi. “Sakrament ženidbe je temelj kućne Crkve. A obitelj ne predstavlja kućnu Crkvu kada zajedno moli, nego bilo što da jedna kršćanska obitelj čini – bilo da je riječ o molitvi, poslu, razonodi, odgoju, katehezi – cijeli život u svim segmentima čini obitelj školom vjere, ljubavi i života. Kućna Crkva je tako temelj istinske kulture u obitelji i društvu. Svakako da jedan vrlo važan temelj jeste i ostaje zajednička molitva i prenošenje vjere u obitelji. Kršćanskoj kulturi pripada također i tradicija, kršćanski običaji i obredi”, rekao je dr. Džinić.
Kućna Crkva je nešto istovremeno i moderno i bezvremensko. Stara je koliko i sama Crkva. Kućne Crkve su postojale od početaka, kako je u Svetom pismu više puta naznačeno. Tek kada je car Konstantin 312. godine odobrio da se kršćanstvo može javno ispovijedati, kršćani se više nisu morali skrivati, nego su mogli svoj kult javno pokazivati. S vremenom su te kućne Crkve bile sve više zamjenjivane bazilikama. Kristijanizacija Europe pridonijela je visokoj kulturi Crkve i društva. “Međutim danas, poslije više od 2000 godina kristijanizacije, čini se da stojimo pred sličnim izazovima kao što su bili prvi kršćani i pitamo se kako je mlada Crkva mogla biti tako uspješna. Pri tome dolazimo do uvida u koncept kućne Crkve i njezina pravog značenja. Crkva je toliko živa, koliko su njezine kućne Crkve žive. U vremenima progona kršćana kućne Crkve su djelovale u katakombama, kao što su se o tome mogle slično osvjedočiti i obitelji iz komunističkih zemalja”, rekao je dr. Džinić. “U Godini obitelji, kako se to i iz samog njezinog gesla može iščitati, želja nam je i opći cilj Godine obitelji pospješivanje svijesti o životu obitelji kao kućne Crkve. Htjeli bismo pomoći kršćanskim obiteljima da otkriju i lakše žive to njihovo važno poslanje u suvremenim društvenim okolnostima. Pri tome nas vodi vizija prisutnosti što većeg broja tako osviješćenih obitelji u našim župnim zajednicama, koje će se međusobno povezati i podržavati jedni druge u ostvarivanju toga poslanja i međusobnom obogaćivanju. Htjeli bismo da sve naše pastoralne inicijative s obzirom na pastoral braka i obitelji budu usmjerene tom jednom cilju, kako bi pomogli našim obiteljima u produbljivanju vjere ponajprije supružnika, a po njima onda i svih članova njihovih obitelji. To želimo da ostane i glavni cilj svih pastoralnih nastojanja u bračnom i obiteljskom pastoralu u našoj biskupiji i po završetku Godine obitelji, kao plod njezina proglašenja i kao trajni zadatak nakon njezina završetka”, rekao je dr. Džinić. Želja je, između ostaloga, kroz organizaciju susreta s bračnim parovima i obiteljima na regionalnoj i župnoj razini vjernike poticati na ostvarivanje obitelji kao kućne Crkve te promicati inicijativu kućna Crkva u obiteljima, uz župne suradnike, pridobiti i druge zainteresirane bračne parove kao suradnike u ostvarivanju i širenju ove inicijative, organizirati i redovitu proslavu Dana kućne Crkve u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Prema riječima dr. Džinića, inicijativa kućna Crkva želi umrežiti i sve druge inicijative vezane uz pastoral braka i obitelji u biskupiji. Istaknuo je nužnim i rad na izradi materijala kao i skorašnju izradu web-stranice.
O tome kako animirati rad u skupinama govorila je diplomirana teologinja Ana Volf. Suradnici i animatori u pastoralu braka i obitelji sudjelovali su u radionicama koje je pripremila diplomirana teologinja Suzana Matošević. Na seminaru je bilo upriličeno i predstavljanje jednog modela radionice u povodu obilježavanja Međunarodnog dana obitelji, 15. svibnja. Model je predstavila dipl. soc. radnica Sanja Turčinović.
Za bračne parove koji nisu imali druge mogućnosti osigurati čuvanje djece, a željeli su sudjelovati na seminaru, poveli su svoju djecu koju su čuvale studentice Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu.