"SENJSKE ĆRTVE", prof Nikola Bi~aniđ, izdanje HKD "Sv. Jeronima", Zagreb

“SENJSKE ĆRTVE”, prof Nikola Bi~aniđ, izdanje HKD “Sv. Jeronima”, Zagreb

“Senjske žrtve”, autora Nikole Bi~aniđa, knjiga je koju je nedavno objavilo Hrvatsko književno dručtvo “Sv. Jeronima” (“Sv. Širila i Metoda”). Pisac je knjigu posvetio “Djevojci i mladiđima koji mladim životima posvetiče Hrvatsku”, a koji su ubijeni u Senju 9. lipnja 1937. g.
Prof. Nikola Bi~aniđ, autor “Senjskih žrtava” je Li~anin. Rošen je u Gospiđu 1934. godine, u hrvatskoj katoli~koj obitelji, gdje je zavrčio pu~ku čkolu i gimnaziju, a potom Filozofski fakultet u Zagrebu. Stekao je i stupanj magistra humanisti~kih znanosti iz filozofije. Proganjan za pročlog komunisti~kog režima, viče puta osušivan, 24 je godine prisilno proveo izvan službenog radnog odnosa. Od 1978. stalno živi u Zagrebu, bavi se novinarstvom, te objavljuje u ~asopisima brojne literarne, stru~ne, znanstvene, kulturne priloge, crtice, osvrte, eseje, pjesme, humoreske. Godine 1989. u izdanju ćkolske knjige izdao je veoma zapaženu monografiju “Jure Turiđ”. Napisao je i knjigu “Vila Velebita – nacionalna povijest Hrvata u Lici izmešu dva rata, koju je izdalo HKD “Sv. Jeronima” (“Sv. Širila i Metoda”) 1991. godine, koautor je viče knjiga “Za Hrvatsku”, “Moja Hrvatska”, urednik je li~kog godičnjaka “Lika – hrvatska dika”, a u pripravi ima rukopis za monografiju o istaknutom hrvatskom borcu i domoljubu, sveđeniku dr. Franu Bini~kom.
U prologu knjige koji je napisao sam autor, kaže da je tragi~na politi~ka sudbina Hrvatske, koja je po~ela od 1102. godine, kada je “Pactom conventom” Hrvatska de facto izgubila svoju državnu samostalnost, ipak najgora bila za Jugoslavije i to one od 1918. pa do ove nedavno propale. Ta tvorevina je bila stvorena samo zato da na prostorima od Dunava do Triglava i od Tise do Drave i Jadranskoga mora bude velika i snažna Srbija. A kako je Hrvatska na tim prostorima imala jedina neprekinuti kontinuitet svoga državnog suvereniteta, ona je bila glavna prepreka da se u Jugoslaviji ostvari ta velika Srbija. Zato se srpski imperijalizam i hegemonizam, tuma~i u predgovoru pisac, najviče i okomio na Hrvatsku u svim njenim krajevima. “Za Srbe su”, kaže autor u knjizi, “Hrvati u Lici uvijek bili ‘pretvrd orah’. Zahvaljujuđi upravo toj hrvatskoj svijesti, Lika je i u ovom ratu ispunila svoj zadatak da kao “prirodni vez izmešu sjevernih i južnih hrvatskih krajeva o~uva o~uva nač etni~ki i državno-politi~ki kontinuitet do danas”.
“Senjske žrtve”, čest mladiđa i jedna djevojka, povijest su hrvatske svijesti Like, koja je u svim nasrtajima srpskog imperijalizma na svoje krčevito tlo i narod koji je na njemu izrastao u prkosan i neslomljiv, dala toliko žrtava, ali nikada nije pokleknula. Knjiga je posveđena krvavom hrvatskom zboru u Senju, koji se zbio u nedjelju 9. svibnja 1937. godine. Autenti~no svjedo~anstvo srpske mržnje na sve hrvatsko, knjiga dokumentira kako se zbio taj krvavi senjski sabor na kome su od srpske ruke ubijeni mladi Li~ani, u autu, na koji su u dva reda postrojeni žandari pucali. Taj napad na mlade Hrvate koji su iz Gospiđa počli u Senj, gdje je na njih izvrčen atentat, ubijeni su zato čto su bili “najgrlatiji”, tj. pjevali su hrvatske domoljubne pjesme. To je, naravno, bio samo prozirni povod. Pravi povod bio je daleko dublji i dugotrajniji: željelo se uničtiti Hrvate i Hrvatsku na njezinom hrvatskom prostoru. Knjiga donosi i svjedo~anstva o~evidaca o tragi~nom dogašaju u Senju i Gospiđu, zapise iz onodobnih novina, izvječđa sa sušenja i svjedoka na sušenju, slike i opise s ukopa poginulih, te obilje drugih faktografskih podataka. Uglavnom, svi svjedoci su posvjedo~ili da ti mladi Hrvati nisu nikoga izazivali, a kamoli da bi pucali. Pali su, uistinu, kao nevine žrtve srpske mržnje. Te senjske hrvatske žrtve imale su velikog odjeka u onodobnoj javnosti, osobito bolnoga u hrvatskoj javnosti. I tadačnji zagreba~ki nadbiskup Antun Bauer dignuo je glas protiv progona hrvatskog naroda. Sve je to zabilježeno u ovoj knjizi, dokumentu jednog vremena, pisanoj lakim stilom, a s puno detalja i opisa, koji oslikavaju vrijeme u kome je Hrvatska sa svojim narodom trpjela, Ta je patnja potrajala viče od 70 godina. Takošer je u knjizi opisan hrvatski rad, izdavanje novina, bročura te ostalog promi~benog materijala za obranu Hrvatske. Po~inioci zlo~ina u Senju nisu nikada ni izvedeni pred sud ni kažnjeni, kaže pisac, čto nikoga ni ne ~udi. S dolaskom nacionalne slobode u Hrvatsku, opet je moguđe javno i ~asno obilježavati spomen na te nedužne hrvatske žrtve. Ta knjiga i plo~a podignuta u ~ast palim senjskim žrtvama, te javno obilježavanje, trajno su sjeđanje na nasilje, patnje i kroz duga desetljeđa tečko trpljenje hrvatskog naroda, koje je proživljavao kroz “suživot” sa Srbima, na svome hrvatskom tlu. (ĆV)

SIDA: BIJES I STVARNOST
“Poredani smo u vrstu ispred voda za strijeljanje koji se zove SIDA. Moramo se pobuniti.”
ćto se dogodilo gotovo 13 godina nakon čto je SIDA (AIDS) prepoznata kao tečka zarazna bolest, kuga 20. stoljeđa? Dočlo je do mnočtva istraživanja, informacija, dezinformacija i krivih predodžbi. Gene Antonio, pobornik ljudskih prava i novinar koji sidu istražuje od 1984., izdao je 1993. u Dallasu knjigu “SIDA: bijes i stvarnost”, protekle godine prevedenu na hrvatski jezik i izdanu u Žakovu. Rije~ je o jednom od rijetkih ljudi koji se od po~etka identificiranja najteže zarazne bolesti ovoga stoljeđa stavio na stranu racionalnog suzbijanja epidemije, u skladu sa zdravom medicinskom i javnom zdravstvenom praksom. Nakon sedam godina truda, napornog rada i istraživanja autor je sabrao dovoljno podataka, primjera i ~injenica za svoju drugu knjigu (prvu, “Zatačkavanje side?” izdao je 1986. g.) koja veđ i samim time zaslužuje odrešenu pozornost, a ne sudbinu knjiga odba~enih pod nazivom “nezanimljive”.
Upravo u trenutku kad pitanje side u Hrvatskoj dosiže svoj vrhunac Karitativni fond UPT iz Žakova podario nam je hrvatsko izdanje knjige “Sida: bijes i stvarnost” (s engleskog je knjigu prevela Bruna Filli-Terečak, a uredio Ivan Zirdum). Knjiga je napisana u skladu s autorovim stavom da je potpuna obavječtenost jedini na~in na koji nezaražena veđina može zaustaviti sve veđe čirenje opake bolesti. Premda se temelji na ~injeni~nom stanju i primjerima u Sjedinjenim Ameri~kim Državama, ona ipak donosi dokumentirane presudne ~injenice o bolesti uzrokovanoj HIV-om, o infekcijama koje se tako izazivaju, te pruža informacije neophodne za obrazovanje svake dručtvene i socijalne sredine o sidi.
Ukoliko prihvatimo ~injenicu da neznanje u ovakvim vremenima zna~i smrt, da čutnjom dovodimo u pitanje opstojnost ljudskoga dručtva, tada moramo prihvatiti ~injenicu o bitnoj potrebi da ljudi koji se profesionalno bave medicinom, bač kao i lai~ka javnost, moraju shvatiti medicinsku i socijalnu stvarnost u kojoj se nalazimo, a koju je Gene Antonio tako dobro dokumentirao u ovoj knjizi. Pored toga, on odbacujuđi diskriminaciju spram zaraženih i objačnjavajuđi osjeđaje koje oni proživljavaju, isti~e kako je za skrb o duhovnim potrebama ljudi koji boluju od side potrebno veliko strpljenje, brižnost i nepokolebljiva smionost te podsjeđa kako krajnja ljudska potreba može biti prilika za Božje djelovanje. To svakako uklju~uje i potpunu svijest osoba koje se brinu o oboljelim od side o velikoj opasnosti kojoj se izlažu, te stroge mjere nadzora bolesti kako bi se spasili životi nezaraženih. Dakle, i tu je potrebno znanje i edukacija o sidi, i tu autor kritizira neznanje i politiku čutnje. Kritizirajuđi indiferentan stav dručtva spram side autor kroz cijelu knjigu provla~i jasnu poruku kako je krajnje vrijeme da se prekine sa čutnjom o sidi, da dručtvo kona~no podigne glas u svoju obranu, da zahtijeva poduzimanje mjera iz istinskog ~ovjekoljublja. Sve to u svrhu suzbijanja i spre~avanja čirenja side.
Začto u Hrvatskoj ova knjiga i začto bač sada?
Upravo knjiga “Sida: bijes i stvarnost” i to zato jer daje potpuni uvid u moguđnost zaraze, tijeku razvoja bolesti i njezinom razornom djelovanju na zaraženi organizam, te savjetuje kako se odnositi spram HIV virusom zaraženoj osobi i na koji na~in educirati dručtvo. I bač sada, u trenutku aktualiziranja pitanja side u nas, trenutku raspri kako, na koji na~in i uz pomođ ~ega educirati mlade, ali i ostale, o sidi. Knjiga je o~ito izačla na pravom mjestu i u pravo vrijeme i trebala bi naiđi na čiroki krug ~itatelja, a posebice mešu zdravstvenim djelatnicima i svim borcima za zdravi život. Autor isti~e: “Poredani smo u vrstu ispred voda za strijeljanje koji se zove sida. Moramo se pobuniti”. (MF)