Misno slavlje predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić, a suslavili su katedralni župnik i župnik župe Dolac don Krešimir Mateša i župni vikar don Šime Pleadin. Misno slavlje završilo je štovanjem relikvijara u kojem se čuva krv koja se pojavila na raspelu.

Biskup Rogić  kazao je kako je križ drvo spasenja jer ga Isus dragovoljno izabrao, nevin se žrtvuje, krivicu uzima na sebe. „Zašto tolika patnja? Zašto je Bog odlučio visiti na križu? Zar nije bilo drugog načina da nas spasi? Mnogi će roditelj radije izabrati žrtvu i boriti se za ljubav svoga djeteta, pa i uz cijenu poniženja, žrtve, odricanja. Zar je Bog mogao postupiti drugačije. Izabrao je križ da omekša ljudsko srce. Kao da s njega govori: Evo što sam spreman za vas učiniti da vas opet imam uza se. Kad ti netko kaže da te voli, da je spreman za tebe štošta učiniti, za tebe živjeti – sve se ubrzo vidi onoga trena kad treba za tebe nešto pretrpjeti. Krvariti. A Sin je Božji za nas Krv svoju prolio“, kazao je biskup.

Ukazao je da od one prve kušnje praroditelja u edenskom vrtu, kada su posegnuli za plodom stabla koji im je donio smrt, drvo je postalo mjesto kušnje. „Čovjek je stavljen na probu, na ispit. Na samom početku htio je posve uzeti svoj život u svoje ruke, osloniti se samo na svoje snage i to ga je koštalo nemilice. U svom Božanskom promislu, Bog je odlučio novim drvetom – drvetom križa iscijeliti čovjeka. Odabrao je drvo križa da po njemu vrati čovjeka na pravi put, da mu vrati život, vječni život“, rekao je.

„Spasitelj koji visi raspet, stalno nas opominje i podsjeća na darovanu ljubav za naše spasenje. Nudi nam lijek za naše krive izbore. Njegov zagrljaj s križa nikada se više nije zatvorio za nikoga tko se pokajao, odlučio promijeniti svoje životne kriterije, mjerila, ljestvice vrednota. Križ je mjesto gdje sve to moramo uskladiti. Samo one vrijednosti, samo oni kriteriji koji mogu proći test križa ostaju zauvijek, pravi su“, kazao je biskup okupljenim vjernicima.

Više o krvarenju dolačkog raspela rekao je don Mateša rekavši da je „križ doplutao rijekom Krkom do takozvanog Križeva mula dolačke rive na jednoj gredi, a iz mora su ga izvadili ribari braća Šestanović, nije poznato koje točno godine, ali drži se između 1402. i 1421. godine. Prema predaji, braća Šestanović su ponijela križ u svoju kuću i potom se dogodilo čudo ozdravljenja njihove od rođenja gluhonijeme sestre. Taj događaj uzbudio je vjernike grada koji su odlučili križ postaviti u katedralu svetog Jakova. Organizirana je u tri navrata dan za danom svečana procesija da bi se križ iz Doca prenio do katedrale, ali ni jednom im to nije pošlo za rukom budući da je put vodio uz more i da je svaki puta bilo takvo nevrijeme da se nije moglo proći prema katedrali.

Prepoznali su Dolačani da je to znak Božji kako bi čudesno Propeće ostalo u dolačkoj crkvi. Po njem su se dogodila još mnoga druga ozdravljenja opisana u lekcijama o ovom križu, a o kojima svjedoče i darovane zavjetne pločice od srebra koje su izložene na oltaru. Dolačko raspelo je u dva navrata krvario – prvo na Veliki četvrtak 26. ožujka 1483. u popodnevnim satima — što govori o početku Isusove muke i krvavom znojenju u Getsemaniju u večer Velikog četvrtka, te još obilnijeg prolijevanja njegove predragocjene krvi na Veliki petak, pa se krvarenje s ovog križa od onih godina u okruženju Turske prijetnje  počelo obilježavati 27. ožujka. Drugo krvarenje križa dogodilo se 2. svibnja 1812. uoči blagdana Našašća Svetoga Križa, a u vrijeme francuske okupacije. Od tih čudesnih događaja ostao je relikvijar zgrušane krvi koja se u toj crkvi čuva i jednom godišnje postavlja na čašćenje na ovaj blagdan“.