Šibenik: proslavljena svetkovina sv. Frane – zaštitnika Samostana i crkve
svetkovina sv. Frane u Šibeniku
U Šibeniku je u nedjelju 4. listopada proslavljena svetkovina sv. Franje Asiškoga – zaštitnika samostana franjevaca konventualaca i crkve (Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića).
U crkvi sv. Frane kojoj je suzaštitnik sv. Ante središnju svečanu euharistiju predslavio je gvardijan Samostana sv. Frane fra Ivan Bradarić.
Na početku homilije fra Ivan je pozdravio članove franjevačkih redova i posebno „sve one koji na ovome svijetu ne pripadaju formalno ni jednoj od spomenutih grupa, ali nasljeduju sveca iz Asiza, biranim ili nametnutim stanjem: siromaštva, napuštenosti, bolesti…“
„Mogli bismo današnjega sveca nazvati baš kao i sv. Antu – svetac cijeloga svijeta. Zbog njegove osobite popularnosti ne samo kod vjernika nego i kod nevjernika, pa i pripadnika drugih vjera“, rekao je propovjednik objasnivši kako se ipak u tomu razlikuju po motivaciji. „Mi želimo skupa s Franom popravljati kuću Gospodinovu“, dodao je.
Fra Ivan je primijetio kako liturgijska čitanja pomažu shvatiti „lik sv. Frane i njegov utjecaj na Crkvu i na društvo“ i koju je „cijenu za to platio i kojim sredstvima i metodama je to ostvario“, razloživši ih prema riječima kardinala Martinija.
„Sasvim evidentno je kod Franje da sve što čini, čini u poniznosti i malenosti. Jer Bog se otkriva malenima. Cijena su križ i stigme o kojima govori i Poslanica Galaćanima: ‚Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista (…) jer ja na svom tijelu biljege Isusove nosim.‘ Franjo se ne ponosi slavom, jer ga cijeli svijet poznaje, nego križem Kristovim koji mijenja svijet.“
Izvještaj iz Knjige Sirahove „o izvjesnom Velikom svećeniku Oniji III. s kraja 3. stoljeća pr. Kr.“ koji je obnovio hram, iskopao spremište vode, utvrdio grad i ojačao kult propovjednik je primijenio na Serafskog oca.
„Popravak Crkve, koja je urušena, bio je jedan od prvih detalja koje Franjo uočava i poduzima. U svečevu životopisu što ga je sastavio i zapisao sv. Bonaventura, čitamo: ‚Kad je jednoga dana izišao u polje da razmatra, prolazio je pokraj crkve sv. Damjana koja je zbog velike drevnosti prijetila da bi se mogla srušiti. I kad je na poticaj Duha unišao u nju da se pomoli ničice prostrt pred likom propetoga, dok se molio, bio je ispunjen velikom utjehom duha. I dok je suznih očiju promatrao Gospodinov križ, tjelesnim je ušima čuo kako mu je glas, koji je dolazio s križa, triput rekao: Franjo, pođi i popravi mi kuću, koja se, kako vidiš, ruši! Franjo se, čuvši taj čudesni glas, zbunio i potresao, jer u crkvi bijaše sam. Snaga mu je božanskih riječi obuzela srce te je pao u zanos.‘“
„Svoj prvi zadatak Franjo je shvatio doslovno: popraviti kamenu crkvu – građevinu od kamena zidanu. Mada, nastavlja dalje sv. Bonaventura: ‚Sav se dao na izvršenje zapovijedi s obzirom na popravak materijalne crkve, premda se glavni smisao riječi odnosio na onu Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju, kao što ga je poučio Duh Sveti. Poslije je to sam povjerio braći.‘“
„Druga biblijska metafora o zdencu, cisterni ili spremištu za vodu, kazuje nam o izvanrednom duhovnom blagu koje je Franjo kopao i sakupljao, tažeći tako žeđ žena i muškaraca onoga ali i našega vremena. Vjernika i nevjernika. Crkve, društva i kulture. Vodom koja je tako ‚korisna, ponizna, draga i čista‘. Vodom svetosti.“
„Treća metafora je zid utvrđeni koji štiti grad. Kao što su na izvanjski način zidine štitile gradove od napada neprijateljskih, a samostane od vanjskih utjecaja svijeta, tako je napose u duhovnom smislu, ali i stvarno u životu redovnika: siromaštvo. Ono postaje taj obrambeni bedem evanđeoskog života.“
Međutim, upozorio je fra Ivan, „premalo je danas ako bismo samo prepričavali događaje iz života sv. Frane i divili se njegovoj herojskoj poniznosti. Premalo je i osakatilo bi jako duhovnu ostavštinu sveca, ako bismo shvatili kako se to tiče samo Franjinih izravnih nasljednika: franjevaca i franjevki.“
Zatim je potaknuo vjernike da konkretno primijene zahvate o kojima Sirah govori. „‚Popravi crkvu‘ – odjekuje svaki put kada uđemo u ovaj hram i zagledamo se u ovo golemo raspelo iz 15. stoljeća. ‚Ruši se‘ zvonik stari i prijeti da će pasti. Ovaj predivni drveni strop kojemu se svi dive je nagrižen. Pod je odavno popucao. Rasvjeta nije dobra… Popravi crkvu! Nego što, treba održavati ovo zdanje u kojemu se okupljamo.“
„Ali, popravi Crkvu svoju katoličku, koju napadaju neprijatelji sa svih strana, žele se u ovo naše vrijeme obračunati po ubrzanom i kratkom postupku, aferama i klevetama. Svi mi, na veći ili manji način, dajemo povoda tome. Mnogi vjernici, ne samo da nijemo promatraju, nego mnogi i sudjeluju u rušenju, umjesto da je podižu.“
„Zato je nužan treći, ili bolje reći prvi korak: popravi svoju crkvu. Najprije SEBE obnovi, svoju crkvu, svoj život, hram Duha Svetoga, svoju nutrinu…“
„Pobrini se za zdenac koji kopaš. Kako ga kopaš? Gdje ga kopaš? Čime ga puniš? Možda ni ne znaš da si ti ona knjiga koju čitaš; ti si onaj film koji gledaš; ti si ta glazba koju slušaš; ti si isti oni ljudi s kojima se družiš; ti si taj razgovor koji vodiš… Ti si to smeće ili cvijeće – da budem sasvim izravan. To je tvoj zdenac.“
„Ogradi se zidinama milosti Božje. Ogradi se od pojedinih opasnih teorija i ideologija koje ruše dostojanstvo stvorenja Božjega o kojemu svetac tako zaneseno pjeva, veličajući Boga Stvoritelja.“
„Dok slavimo svečev blagdan, evo braćo i sestre, zadaće za svakoga od nas: „Idi, i popravi moju kuću!“, poručio je fra Ivan.
S njime je misu suslavilo 10-ak svećenika iz grada i dekanata.
Osim ove, slavljene su još dvije mise, a na svima je sudjelovalo mnoštvo vjernika koji su pokazali svoju ljubav prema asiškom siromašku.
Šibenska crkva sv. Frane posvećena je 1423. godine. Ove godine franjevci konventualci obilježavaju 700. godišnjicu premještanja samostana, koji se nalazio izvan gradskih zidina, na mjesto na kojem se i danas nalazi.
