Simpozij biskupa Afrike i Europe

Zamisao o Simpoziju biskupa Afrike i Europe, koji se ovih dana održava u Rimu, potekla je od afričkih biskupa u cilju produbljenja sakramentalnoga i pastoralnoga zajedništva sa subraćom iz Europe. Na takvu je potrebu ukazano već na prvoj kontinentalnoj afričkoj sinodi 1994. Prijedlog je razmotren na Vijeću biskupskih konferencija Europe, na plenarnoj skupštini od 2. do 5. listopada 2003. u Vilniusu (Litva), gdje se pokazala hitna potreba takvoga susreta. Sada, deset godina nakon održavanja afričke kontinentalne sinode, slavimo ovaj događaj pod pokroviteljstvom Kongregacije za evangelizaciju naroda i uz suradnju ustanova koje se bave solidarnošću.
Simpozij je naslovljen “Zajedništvo i solidarnost Afrike i Europe” i treba biti shvaćen u svome duboko crkvenome smislu kao izraz katoličke dimenzije Crkve. Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (LG 13) izjavljuje: “Snagom katoliciteta, pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i cijeloj Crkvi, tako da se i cjelina i pojedini dijelovi jačaju pomoću svega što jedni s drugima dijele i rade za potpuno jedinstvo”. Susrećemo se, dakle, kako bismo doživjeli iskustvo zajedništva među afričkim i europskim biskupima, s ciljem produbljenja naše zajedničke odgovornosti i razmjene darova među Crkvama naših kontinenata. Ovaj simpozij predstavlja novi korak u zajedništvu dvaju kontinenata, no on se smješta u dugu povijest susretanja i suradnje. Dovoljno je sjetiti se misionarskoga djelovanja te projekata i susreta što ih različite biskupske konferencije Afrike i Europe redovito održavaju.
Simpozij se odvija u tri susljedna dijela koji odgovaraju pojedinim danima njegova rada. Prvi se dio zadržava na temi: “Crkva u Africi i Crkva u Europi: stanje, izazovi i očekivanja”. Radi se o temeljnom razmišljanju o kulturnoj situaciji, o viđenju čovjeka, o poimanju društvenih odnosa, o stanju evangelizacije, koji danas obilježavaju Europu i Afriku. Ovaj dio predstavlja trenutak razmjene iskustava o posebnostima europskoga i afričkoga svijeta, iz kojih proizlazi bogatstvo pojedinih darova, ali i ograničenja te izazovi svakoga kontinenta.
U Europi je potrebno promisliti o dva odlučujuća momenta prisutna u posljednje vrijeme, onom primanja u Europsku uniju deset novih članica, ponajviše s europskoga istoka, te sastavljanja Ustavnoga sporazuma. Europa mora biti svjesna čitavoga svojega povijesnoga puta, uz razumijevanje promjena koje obilježavaju prelazak iz modernoga u post-moderno razdoblje: prelazak iz prosvijetljenoga, ali i usamljenoga, uma, koji je iskusio tragične posljedice totalitarnih ideologija, prema umu koji napušta želju za traženjem istine, prihvaća relativizam te se zadovoljava neposrednim dobrima. Afrički je kontinent pozvan da tu pripomogne svojim zajedničarskim i solidarnim viđenjem čovjeka, koji je međutim često nemoćan pred širenjem nasilja.
Temeljno pitanje u ovom dijelu simpozija, za obje crkvene stvarnosti, pitanje je evangelizacije. U Africi je prisutan oblik prvotne evangelizacije, prvoga navještaja vjere i inkulturacije kršćanstva. U Europi evangelizacija se razvija, u biti, u ozračju sekularizacije i poslijekršćanskoga poganstva.
Druga važna tema, koja se odnosi na obje Crkve, pitanje je religijskoga pluralizma i ekumenizma. Radovi ovog prvog dijela simpozija neće se zaustaviti samo na analizi aktualnoga stanja, nego će pitati i o budućoj situaciji koja će biti prisutna u svijetu, kao i o uključivanju afričkih zemalja u svjetske političke i ekonomske odnose.
Drugi dio simpozija za temu ima “Suradnju između Afrike i Europe: teološki temelji -mogućnosti – zauzetost za pravedno i solidarno društvo”. U obzorju razmišljanja o temeljnim teološkim, ekleziološkim i antropološkim problemima, nailazi se na niz ozbiljnih pastoralnih i društvenih problematika od zajedničkoga interesa, kao što je odnos između evangelizacije i sekularizacije, uloga laika, svećenička formacija, problem migracije, odnos s Islamom i druge.
Nakon faze razmjene darova ulazi se u treći dio, koji se bavi suodgovornošću za Crkvu obnovljenu u služenju svijetu. Ovaj dio odgovara zadatku što ga dvije crkvene stvarnosti prepoznaju u odnosu prema cijelome svijetu.
Sadržaj simpozija ističe ponajprije recipročnost u odnosima između afričke i europske Crkve u pastoralnom obzorju odgovornosti što su je obje Crkve svjesne u svome navještaju Evanđelja i u obrani temeljnih ljudskih vrijednosti, ne samo na lokalnoj nego i na univerzalnoj razini.
Ovaj simpozij daje mogućnost Vijeću europskih biskupskih konferencija da ustanovi nove odnose s afričkim kontinentom. Europa, koja u ovom povijesnom trenutku doživljava svoje ujedinjenje, pozvana je ne zatvoriti se u sebe samu, nego živjeti onu dimenziju koja joj je vlastita, a to je dimenzija susreta s drugim zemljama i državama. Vijeće europskih biskupskih konferencija nada se da će moći ostvariti nove odnose i s ostalim kontinentima.