Zagreb, (IKA) – Radni dio simpozija u prigodi obilježavanja 150. obljetnice uzdignuća Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju i uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine ili metropolije u domu Salve Regina u Mariji Bistrici započeo je 10. prosinca predavanjem dr. Agneze Szabo o ulozi Hrvatskog sabora i bana Josipa Jelačića u uzdignuću Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije. Istaknula je kako se višestoljetna problematika konačnog uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije našla na dnevnom redu u doba intenziviranoga procesa hrvatskoga narodnog preporoda. Bitnost hrvatske preporodne politike bila je u nastojanjima modernizacije zemlje u skladu sa srednjoeuropskim tijekovima, prije svega ukidanjem feudalnog poretka i stvaranjem neovisne hrvatske države, koja će i nadalje priznavati hrvatsku krunu. Te je procese, osobito u pogledu Hrvatske, sprečavala ugarska hegemonistička politika, koja je išla za stvaranjem “Velike Mađarske od Karpata do Jadrana” i nametanju mađarskog jezika u javni život i u Hrvatskoj. Stoga se Hrvatski sabor u smislu legalnog otpora poslužio svojim državnim i povijesnim pravom te 1845. kada ugarska hegemonistička politika i prema Hrvatskoj ide prema svome vrhuncu te kulminira 1847., Hrvatski sabor donosi više važnih odluka sa zakonskom snagom, ali koje će prije njihove primjene morati sankcionirati i kralj. Hrvatski sabor je u ranu jesen 1845. urgirao najprije teritorijalnu cjelovitost zemlje, a potom je donio i zakonske odluke o uspostavi samostalne hrvatske, uzdignuću Zagrebačke akademije na stupanj Sveučilišta s pravom podjeljivanja doktorata (da hrvatski kandidati ne moraju zbog toga ići u Peštu) i, napokon, da se Zagrebačka biskupija uzvisi na samostalnu, od Ugarske neovisnu nadbiskupiju i njoj podlože sufragani Senjske, Križevačke i Đakovačke biskupije. Pri tome je Sabor bio uvjeren da će kraljeva sankcija saborskih zaključaka ostvariti nade u procvatu narodnosti i osigurati municipalna prava. Burni politički događaji i revolucije do kraja rujna 1849. otklanjaju svaku realizaciju hrvatskih zahtjeva zajedno s pitanjima uspostave Zagrebačke nadbiskupije. Imenovanje baruna Josipa Jelačića banom Trojedne kraljevine hrvatsko-slavonsko-dalmatinske daje realne nade za ostvarenje hrvatskih zahtjeva koje su postavili i raniji Sabori, ali je njihovu realizaciju uskoro otklonio nametnuti rat s Ugarskom kao i izbijanje mađarske revolucije u čijem je slamanju morao sudjelovati i ban Jelačić. Oktroirani ustav uveden je 4. ožujka 1849., a potom uskoro i novi apsolutizam, te je time otklonjena i svaka mogućnost nastavka rada Hrvatskog sabora iz 1848. Ban Jelačić, oslonivši se na suverenost banske vlasti, koja je još pojačana njegovim pobjedama, kojih je i bit konačno “stečena potpuna neovisnost Hrvatske od Ugarske” 14. siječnja 1850. poslao je bečkoj Vladi službenu notu, kojom je zatražio da se provede uspostava Zagrebačke nadbiskupije, također i kao bitna posljedica općeg preuređenja zemlje. Kralj Franjo Josip I. pismeno je objavio u Schoenbrunnu 12. kolovoza 1850. svoju odluku o uspostavi Zagrebačke nadbiskupije. Papa Pio IX. objavio je 11. prosinca 1852. svečanu Bulu koja započinje riječima Ubi primum placuit (Svidjelo se Bogu) i koja je temeljna isprava kojom se Zagrebačka biskupija uzdiže na nadbiskupiju, a biskup Haulik imenuje prvim zagrebačkim nadbiskupom. Svečana provedba toga čina zakazana je za 8. svibnja 1853. i povjerena nunciju Michelu Viale-Preli.
Drugo predavanje održao je Tomislav Mrkonjić na temu “Uloga Svete Stolice i mons. M. Viale-Prela, nuncija u Beču u procesu uzdignuća zagrebačke biskupije na nadbiskupiju” po kojoj je proces uzdizanja Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju trajao je od 1850. do 1855. i, prema poznatoj periodizaciji F. Šišića, obično se dijeli u tri etape: 1) od Mačićeva zahtjeva do odobrenje carske vlade (1850-1851); 2) proces odobrenja Sv. Stolice (1850-1853); 3) od ustoličenja Haulika u Zagrebu do konačnoga prekida s ugarskim biskupijama (1853-1855). Sv. Stolica i nuncij u Beču Michele Viale-Prela prihvatili su prijedlog bana Jelačića, biskupa Haulika i Ministarskog savjeta u Beču i proveli ga do konačnog ostvarenja. Dužina procesa bila je uvjetovana otporom kaločkog biskupa i ostrogonskog nadbiskupa, ugarskog primasa, koji su odvajanje Zagreba smatrali pravno neutemeljenim. Za Hrvate je, naprotiv, bilo nužno da, nakon oktroiranoga ustava od 4. ožujka 1849., kojim su prekinute sve političko-administrativne veze između kraljevine Hrvatske i kraljevine Ugarske, bude ostvarena i crkvena autonomija. Pored niza crkveno-pravnih pitanja, bilo je i pitanje jezika u crkvenoj administraciji, te pitanje sufraganskih biskupija buduće zagrebačke metropolije. Nuncij je s jedne strane uvažavao mađarske primjedbe, i s druge, smatrao nužnim da se ostvare hrvatski zahtjevi, jer su to opravdavali i crkveni i politički interesi Monarhije, ali i velike usluge koje su Hrvati učinili Dinastiji te silne nade koje je hrvatski narod polagao u Svetu Stolicu i stvar smatrao već riješenom. Nakon prevladanih poteškoća, nuncij je i osobno došao u Zagreb radi ustoličenja Haulika, što je bio još jedan snažan i znakovit čin potpore novoj metropoliji. Stav Svete Stolice i bečkoga nuncija prema Katoličkoj crkvi u hrvatskome narodu pokazao se tom prigodom bitnim za ostvarenje i hrvatskih nacionalnih interesa, što se može uzeti kao paradigma za gotovo sve sljedeće odnose između Hrvatske i Svete Stolice.
Posljednje predavanje u prijepodnevnim satima o ulozi i značenju nadbiskupa Jurja Haulika u uzdignuću Zagrebačke nadbiskupije održao je dr. Stjepan Razm. Istaknuo je kako u desetogodišnjem postupku uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije i uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, zagrebački (nad)biskup Juraj Haulik ima bitnu ulogu. Prije svega, on je u to vrijeme predstojnik Zagrebačke crkve, pa se u biskupiji ili oko biskupije nije ništa događalo, a da on to nije potaknuo, pokrenuo ili dopustio.
Biskup Haulik je sudionik zasjedanja Sabora Trojednog kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu u jesen 1845. i predsjednik saborskog Odbora za sabiranje i sređivanje zahtjeva izaslanika hrvatskih oblasti, koji je odbor u 32. točki svoga izlaganja predložio da se kralju sa saborskog zasjedanja pošalje predstavka za promaknuće Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju s podređenim biskupijama Senjskom, Križevačkom i Đakovačkom. Odborski prijedlog i saborska odluka predstavljaju početak desetogodišnjeg razdoblja osamostaljenja hrvatskoga crkvenog vodstva od mađarskog crkvenog vodstva. Ugarska dvorska uredovnica poslala je saborski zaključak ostrogonskom nadbiskupu Ivanu Scitovszkom da se o njemu očituje, što on nije godinama učinio. Prošla su burna ratna i politička događanja 1848., u kojima je hrvatski narod izborio unutar Carevine veći stupanj upravno-političke samostalnosti. Kada je ban Jelačić zatražio uspostavu Zagrebačke nadbiskupije kao jednu od mjera u okviru tadašnjega općenitog preustroja zemlje, postupak osamostaljenja je pokrenut i događao u Beču, središtu Carevine, a biskup Haulik u tom stupnju postupka mogao je biti samo promatrač. Papa Pio IX. uzdiže Zagrebačku nadbiskupiju i uspostavlja Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu svojom pečatnicom od 11. prosinca 1852., a proglašenje i provedba pečatnice događa se u Zagrebu 8. svibnja 1853. u sklopu do tada jedinstvene svečanosti u hrvatskoj povijesti i osobito povijesti Zagreba. Novo nadbiskupsko sjedište posjećuje apostolski poslanik Viale-Prela, koji dotadašnjeg biskupa Haulika proglašava nadbiskupom Haulikom. Pripremama i samom svečanošću rukovodio je sam nadbiskup Haulik. Primio je čestitke iz cijele Hrvatske i iz svih dijelova Carevine u kojima mnogi ističu njega kao najzaslužnijeg za taj veliki dar hrvatskoj Crkvi i narodu. Nakon slavljeničkih dana trebalo se suočiti s još uvijek nazočnim težnjama ugarskog prvostolnika Ivana Scitovszkog da izvršava svoje prvostolničko pravomoćje i nad hrvatskim biskupima. Nadbiskup Haulik zauzima čvrsti i jasni stav, te suprotstavljajući mu se ističe daje novo uspostavljena crkvena pokrajina u crkvenim pitanjima podložna samo rimskome papi. Takav stav potvrdio je i kralj svojom odlukom od 25. listopada 1855. Time je zaključen desetogodišnji postupak osamostaljivanja hrvatskoga crkvenog vodstva od ugarskoga.