Oci nadbiskupi, poštovani svećenici!

1. Nadam se da ste svi mogli iskusiti da je ovakav tip Kolokvija, kakav je zamišljen u okviru djelovanja Hrvatske biskupske konferencije, nešto poput, riječima kolege Đakovića, „oaze naše slobode“. Razgovori, na koje nas je već u uvodnoj riječi pozvao nadbiskup Hranić, osnovna je metoda rada u takvoj oazi. Čini se to dobrim putem. Zašto? Zato što nas je kolegica Brajković podsjetila da je, s obzirom na kulturu individualizma, u kojoj živimo, sve manje mogućnosti rješavanja problema na manjoj, zajedničkoj razini. I premda se Crkva, riječima dr. Đakovića, ne boji samoće, ipak je dobro da smo blizu jedan drugomu. S puno poštovanja, kako je kolega Stanić istaknuo aludirajući na misao pape Franje: „izuj sandale pred svetim tlom drugoga“. Kritika, upućena nama organizatorima, da je ipak moglo biti više prostora za razgovor, u tom smislu je na mjestu i na njoj smo veoma zahvalni.

2. Promišljajući o konkretnom čovjeku, dr. Brajković, govoreći o profilu ili identitetu suvremenoga čovjeka, navela je da se u današnjoj kliničkoj psihologiji tvrdi da čovjek, kad mu je jedan dio bolestan, pati od tzv. totalne bolesti. Ako nije previše arogantno i neznanstveno poigrati se analogijom, smjeli bismo ustvrditi da – kada je riječ o društvu u kojemu živimo – a koje je, opet Đaković, zaboravilo podređenost vremenitoga duhovnomu, niti društvo nije u potpunosti zdravo. A ako se, pak, kao svećenici i kao Crkva na trenutke pogledamo u zrcalo, dr. Vulić će potvrditi da smo postali stranci u vlastitoj tradiciji, a da se ponosimo tipom kršćanstva, koje smo ogolili do čistog humanizma. Sagledavajući ove rečenice samo iz takve perspektive, nije zabranjeno pitati se: ima li uopće još nečega negdje zdravog? Neovisno što smo, kao svećenici, svjesni poziva Učitelja, koji nije došao radi zdravih nego radi bolesnih, ipak ustuknemo – poput Jone proroka – te ne samo da ne želimo ići u Ninivu, grad bezvlađa i bezboštva, nego poželimo da Niniva nestane. Da, i upravo tu dolazimo do one rečenice, koja je izrečena baš ondje, gdje je trebala biti rečena, u srcu naše kršćanske vjere i u srcu našega svećeničkog poziva – u euharistijskom slavlju, od onoga, koji je odgovoran za svećenike u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nadbiskupa Zgrablića, sinoć u propovijedi: oduprimo se napasti odustajanja!

3. Svjesni smo, naime, kako su istaknuli jučerašnji dopodnevni predavači, da Crkva misli stoljećima. Također nam je poznato da su na temelju takvoga dugog razmišljanja nastajale dogme, koje nisu zidine, nego otvoreni prozori. Ipak, smjeli smo naslućivati pitanja, koja se javljaju pri takvim stavovima. Crkva doduše ima vremena misliti stoljećima. Ali konkretni čovjek nema vremena! Dogme možda nisu zidine nego otvoreni prozori, no čini nam se da su prozori često otvoreni prema prošlosti, dok se svijet neminovno, da spomenem kolegu Kanižaja, brzo razvija. Često se, dakle, može steći dojam, da mi u Crkvi, ne snalazeći se uvijek najbolje, kako je jednom prilikom spomenuo nadbiskup Hranić citirajući češkoga teologa Halika, premještamo ležaljke s lijeve na desnu stranu palube Titanika. Što činiti? Kako razgovarati s umornom vetulom, staricom, razmrvljenim čovjekom danas? Dopustite mi samo nekoliko zaključnih tvrdnji:

a) Iznova smo ovim Kolokvijem otvorili vrata onima, koji su, riječima nadbiskupa Hranića, često iza ugla našega djelovanja, a mogu nam biti od velike pomoći u svojoj stručnosti i otvorenosti. To su vjernici laici. Oni su nam govorili. Njih smo slušali. Bili smo zajedno. Bilo je to neizrečeno sinodalno zborovanje, koje je svoju konkretnu formu imalo i u radionici mladoga kolege don Ante Bitunjca. Sinoda, prema riječima pape Franje, nije samo jedinstvena metodologija Crkve, ona je unutarnji hod zajednice vjernika. Neka nam to bude ohrabrenje za naše buduće djelovanje.

b) Svjesni smo činjenice da ne možemo učiniti sve. No, ono što činimo, pokušajmo činiti na dobro čovjeka i širenje Radosne vijesti. Neka nas u tomu ohrabri misao profesorice da je naša homilija, propovijed, poput kamena na kojemu može biti sazdana kultura jednoga čitavog naroda, ali i izgrađena sreća pojedinca. To nije puno. Ali, riječima dr. Bošnjakovića, bit će to kap, pa još jedna kap… na vrućem kamenu kap vode brzo ishlapi, ali ona najavljuje kišu. Vježbajmo se stoga u ljepoti riječi i njezinom izražavanju. Često je to jedino što imamo.

c) U susretu s novim digitalnim tehnologijama, čiju nam je moć prikazao u radionici vlč. Marijan Pavelić, volio bih nas sve podsjetiti na pitanje koje je kao kriterij postavio kolega Kanižaj: „koliko gubim, ako nešto nemam? Koliko dobra mogu učiniti, ako nešto posjedujem?“ U radionici kolege Pavelića ispoštovali smo ona tri stupnja, koja je upravo profesor Kanižaj spomenuo kao potrebna u radu s takvim alatima: formacija, sudjelovanje, dijalog. Znam da se mi svećenici, barem mnogi od nas, upravo u tom svijetu osjećamo kao digitalni useljenici, ako ne čak i beskućnici. Ipak, uporaba takvih sredstava, ne samo za mlade, nego i – kako smo čuli – za starije, može često usamljenost starijih učiniti ispunjenijom. Zašto ne razmišljati o tomu?

d) Susret s konkretnim čovjekom, koji čak ne mora biti niti vjernik, omogućuje nam često uvid u život i stanje pojedinca. Razlučivanju duhovnih od psihičkih pa i drugih bolesti, usmjeravala nas je u svojim promišljanjima dr. Brajković. No, što kad je doista teško? Želeći pred nas prostrijeti mogućnosti logoterapijskoga razgovora u svećeničkom radu, cijenjena prof. dr. Velički tražila je odgovor na pitanje: kako biti tu za drugoga? No, možda daleko više od te radionice, neka mi dopušteno reći, uvijek me je oduševljavala želja cijenjene profesorice osobno se izgrađivati i nakon završenoga studija, u smjerovima koji i nisu uvijek bliski njezinom prvom pozivu. I sve to čini upravo da bi bila tu za drugoga. Drugim riječima, draga braćo svećenici, vlastita ulaganja u nas same, tek tada imaju svoj smisao kada su uložena za drugoga. Hvala na tom svjedočanstvu!

e) Niti ovaj Kolokvij, a niti sav naš pastoralni rad, kako će reći kolega Bošnjaković, ne će uvijek donijeti trenutni plod. Ali, prema njegovim riječima, „pronalaziti u sebi više od onoga što možemo naći“ tjera nas na stalni nemir, koji nas vodi do onoga mjesta, za koje će Augustin reći da stanuje Onaj, Bog, koji je dublje u meni i od mene samoga. Taj Krist je moja snaga i, riječima kolege Vulića, snaga Crkve.

Konačno, dopustite mi završnu misao. Nedavno sam u životopisu jednoga svećenika, ne tako poznatoga teologa, naišao na kratku rečenicu, kojom je on opisao svoj odnos prema Crkvi. Rekao je: Crkva je moj križ i moja ljubav! Ne bi li se to smjelo reći za čovjeka? Ne bi li se to smjelo reći za svijet? Ja bih to možda smio reći i za ovaj Kolokvij: moj križ i moja ljubav. Nadam se da ćete barem i vi, na kraju ovoga Kolokvija, to tako osjetiti.

Hvala predsjedniku Vijeća za kler, mons. Zgrabliću, nadbiskupu zadarskom na otvorenosti, sudjelovanju i na povjerenju! Zahvaljujem i predsjedniku Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, mons. Hraniću, vjernom sudioniku, ali i suradniku na svim katehetskim i evangelizacijskim područjima djelovanja HBK. Veliko hvala Zagrebu, zagrebačkoj Crkvi, rektoru bogoslovije, preč. gosp. Faltaku, te ravnatelju Instituta, preč. gosp. Lukiću te njihovim suradnicima. Kao i uvijek, bili ste izvrsni domaćini. Predavačima, voditeljima radionica, sudionicima Okrugloga stola hvala na prekrasnim susretima, razgovorima, te na pomoći pri osmišljavanju svega što smo kolegama svećenicima ponudili! Vama, dragi svećenici, zahvaljujem na sudjelovanju. Ima među vama onih, koji su bili do sada na svakom Kolokviju. Mnogi su među vama već više puta bili tu. Nama je to dobar znak. Vama vjerujem ugodan i obogaćujući boravak na Kolokviju.

Vašim, našim, kolegama svećenicima, kojima će te vjerojatno za vrijeme sljedećih dekanatskih konferencija o ovom Kolokviju reći pokoju riječ, iskreni pozdrav. Njih čekamo na sljedećim kolokvijima, a bez vas – koji ste do sada na njima bili – kolokviji će izgubiti svoju draž. Prema tome, dođite opet.

mons. dr. Ivica Pažin