Široke mogućnosti djelovanja žene u Crkvi

Žena je pozvana da “bude – dostojanstvena i važna – suradnica u poslanju Crkve. Poput svih vjernika, dionica je službe Krista svećenika, proroka i kralja, koje izražava na specifičan način koji odgovara i koji je primjeren osobnosti žene: i upravo radi toga prima karizme koje otvaraju konkretne putove njezinu poslanju”. To je rekao Ivan Pavao II. vjernicima koji su se okupili u dvorani Pavla VI. na generalnu audijenciju u srijedu 13. srpnja.
Bio je to točno nakon tri mjeseca prvi Papin susret s hodočasnicima iz cijeloga svijeta srijedom u dvorani Pavla VI. Posljednja takva audijencija prije Papina liječenja bila je, naime, 13. travnja. Poslije toga, susret 20. i 27. bio je na Trgu sv. Petra. U posljednjim mjesecima Papa se obraćao vjernicima s prozora svoga privatnog stana. Sveti je Otac razvio katehezu na temu: “Široke mogućnosti djelovanja žene u Crkvi.”. Donosimo tu katehezu u hrvatskom prijevodu. Pitanje je trajno suvremeno i uzbudljivo osobito zbog pokušaja da se katolički stav kako ženama ne priliči sakrament reda protumači kao nijekanje cjelovitog dostojanstva žene u Crkvi.

I žene su sudionice Kristova svećenstva

1. Svi Kristovi sljedbenici mogu i moraju biti u Crkvi aktivni članovi snagom krsta i potvrde, a bračni drugovi i snagom sakramenta ženidbe. Ali, danas želim istaknuti neke točke koje se odnose na ulogu žene koja je svakako pozvana na sebi vlastitu – dostojanstvenu i veoma važnu – suradnju u poslanju Crkve.

Dionica, poput svih vjernika, svećenička, proročka i kraljevske službe Kristove, ona to izriče na specifičan način koji odgovara i koji je primjeren ženskoj osobnosti: upravo radi toga prima karizme koje otvaraju konkretne putove njezinu poslanju.

Žene u suvremenim crkvenim ustanovama

2. Ne mogu ovdje ponoviti sve što sam napisao u apostolskom pismu “Mulieris dignitatem” (15. kolovoza 1988), i u apostolskoj pobudnici Christifideles laici (30. prosinca 1988), o dostojanstvu žene te o antropološkim i teološkim uvjetovanostima žene. Tamo sam govorio o njezinu sudjelovanju u životu ljudskoga i kršćanskoga društva te o poslanju Crkve u odnosu na obitelj, na kulturu i na različite životne uvjete, na različita područja na kojima se događa ljudska djelatnost, na različita iskustva radosti i žalosti, zdravlja i bolesti, uspjeha i neuspjeha, koji su prisutni u svačijem životu. Prema načelu izloženom na Sinodi 1987, i ponovljenom u Christifideles laici (br. 51), “žene neka sudjeluju u životu Crkve bez ikakve diskriminacije, pa i prilikom vijećanja i izradi odluka”. Odatle slijedi mogućnost da žene sudjeluju u različitim pastoralnim vijećima, biskupijskim i župnim, kao i na biskupijskim sinodama i posebnim saborima. Štoviše, prema prijedlogu Sinode, žene se “moraju pridružiti u pripravljanju pastoralnih dokumenata i misionarskih inicijativa, i mora ih se priznati za suradnice poslanja Crkve u obitelji, struci i u društvenoj zajednici” (CL, 51). Sve su to područja na kojima prisutnost za to sposobnih žena može značiti veliki doprinos razboritosti i modernizacije, ohrabrenja i odanosti, duhovnosti i žara za dobro Crkve i društva.

Blagodati intuitivne inteligencije

3. Na cijelu crkvenu zauzetost žene može se i mora odraziti svjetlo evanđeoske objave, prema kojoj je žena bila pozvana da, kao predstavnica ljudskoga roda, dade pristanak za utjelovljenje Riječi. Upravo izvještaj o Navještenju otkriva tu istinu obznanjujući nam da je tek nakon Marijina “neka mi bude”, kojim je Marija prihvatila da bude majka Mesijina, “anđeo od nje otišao” (Lk 1,38). Anđeo je izvršio svoje poslanje: mogao je Bogu donijeti “da” čovječanstva, koji je izgovorila Marija iz Nazareta.

Slijedeći primjer Marije – koju će Elizabeta potom prozvati blaženom jer je vjerovala “usp. Lk 1,42) – prisjećajući se da je i Mariju, prije oživljavanja Lazara, Isus zatražio da ispovijedi vjeru (usp. Iv, 11,26), kršćanska će žena osjetiti da je na osobit način pozvana ispovijediti i posvjedočiti vjeru. Crkvi su potrebni odlučni svjedoci, dosljedni i vjerni, koji će pred sumnjama i nevjerovanjem, tako čestima u mnogim slojevima današnjega društva, pokazati riječima i djelom svoju pripadnost uvijek živome Kristu.

Ne smijemo zaboraviti da su, prema evanđeoskom izvješću, na dan Isusova uskrsnuća, žene prve posvjedočile tu istinu, susrevši se sa sumnjama i možda izvjesnim skepticizmom učenika, koji nisu htjeli povjerovati, ali su konačno podijelili njihovu vjeru. I u tom se trenutku očitovala više intuitivna narav ženske inteligencije, koja ju čini otvorenijom za otkrivenu istinu, sposobnijom da shvati evanđeosko značenje činjenica i prihvati poruku. U tijeku stoljeća bilo je brojnih dokaza te sposobnosti i te spremnosti.

Nenametljivo svjedočenje

4. Žena ima sasvim osobitu sposobnost prenošenja vjere, i zato ju je sam Isus pozvao na evangelizaciju. Tako se dogodilo sa Samarijankom, koju Isus susreće na “Jakobovu zdencu” i izabire za prvu širiteljicu nove vjere na nežidovskom području. Evanđelist bilježi da, nakon osobnog pristanka vjerom uz Krista, Samarijanka žuri da tu vjeru prenese drugima, s oduševljenjem ali i onom prostodušnošću koja pomaže prihvaćanju vjere: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” (Iv 4, 29). Samarijanka se, dakle, ograničuje na postavljanje pitanja i privlači svoje sugrađane, iskrenom poniznošću kojom iznosi čudesno otkriće.

U njezinu ponašanju mogu se nazirati svojstva tipičnoga ženskog apostolata i u naše doba: njezina inicijativa, poštovanje osoba bez nametanja mišljenja, poziva da se provjeri njezino iskustvo, kao put do osobnog vjerskog uvjerenja.

Povlaštena majka-vjeroučiteljica

5. Treba istaći da žena u obitelji ima mogućnost i odgovornost prenošenja vjere u prvom odgoju djeteta. Njoj na osobit način pripada radosna zadaća uvoditi ih u otkrivanje nadnaravnoga svijeta. Duboko zajedništvo koje je s njima sjedinjuje omogućuje joj djelotvorno ih usmjeravati prema Kristu.

Ipak, ta zadaća prenošenja vjere nije ženi određena samo u obitelji, nego – kao što stoji u Christifideles laici – “i u najrazličitijim područjima odgoja i, konačno, u svemu što se odnosi na prihvaćanje Božje Riječi, njezina razumijevanja i njezina priopćavanja, također kroz studij, istraživanja i teološka predavanja” (br. 51). Sve to ističe ulogu koju žena ima danas na veoma proširenom i različitom području kateheze – od kojih su neka u prošlosti bila nezamisliva.

Junakinje dobrotvornosti

6. I nadalje: žena ima srce koje razumije, osjećajno, koje suosjeća, koje joj dopušta dati tankoćutan i konkretan stil djelotvornoj ljubavi. Znamo da je u Crkvi bilo bezbroj žena – redovnica i laikinja, majki obitelji i neudatih – koje su se posvetile ublažavanju ljudskih patnji. One su ispisale stranice čudesnog posvećenja potrebama siromašnih, potisnutih i svih onih koji su bili jučer, a često su i danas, napušteni ili odbačeni od društva. Kolika imena naviru iz srca na usne kad se želi jednostavno samo naznačiti te herojske ličnosti ljubavi iskazane obzirom i svom ženskom vještinom, bilo u obitelji, bilo u ustanovama, bilo u slučajevima fizičkih bolesti ili u sučeljavanju s osobama koje su žrtve moralne bijede, potištenosti i iskorištavanja. Ništa neće umaći božanskom pogledu, i Crkva nosi u srcu imena i izvanredna iskustva tolikih plemenitih predstavnika ljubavi: ponekad ih upisuje u popis svojih svetaca.

Ženski doprinosi u liturgiji

7. I konačno: značajno područje ženskog apostolata jest oživljavanje liturgije. Sudjelovanje žena u slavljima, koja su općenito brojnija nego ona muška, pokazuje zauzetost u vjeri, duhovnu osjetljivost, sklonost pobožnosti i privrženost žena liturgijskoj molitvi i euharistiji.

O tom sudjelovanju žene sa svećenikom i drugim vjernicima u euharistijskom slavlju, možemo vidjeti odsjaj suradnje Marije Djevice s Kristom, u Utjelovljenju i Otkupljenju. “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1, 38). Marija je uzor kršćanske žene u duhu i djelovanju koja širi u svijet otajstvo utjelovljene i otkupiteljske Riječi.

U Crkvi je Isus povjerio produženje svog otkupiteljskog djelovanja službi Dvanaestorice te njihovim suradnicima i nasljednicima: osim njih želio je, kako izgleda, i suradnju žena, jer je već Mariju pridružio svom djelu. Još jasnije, tu je namjeru očitovao izborom Marije Magdalene za nositeljicu prve poruke Uskrsloga apostolima. To je suradnja koja proizlazi iz samog početka evangelizacije. Ona se poslije ponavljala bezbroj puta od prvih kršćanskih stoljeća bilo kao odgojna ili školska djelatnost, bilo kao zauzetost u kulturalnom apostolatu, ili društvenoj djelatnosti, ili suradnji sa župama, biskupijama, različitim katoličkim ustanovama. U svakom slučaju, nad služenjem žene sja svjetlost “Evo službenice Gospodnje” i drugih primjera žena kojih se uspomena čuva u Evanđelju. Premda su mnoge od njih ostale nepoznate, nijednu nije zaboravio Krist koji je, obraćajući se Mariji iz Betanije, koja je izlila na njegovu glavu mirisavo ulje, ustvrdio: “To što je ona učinila, navješćivat će se po svem svijetu, gdje se god bude propovijedalo ovo Evanđelje…” (usp. Mt 26,13)

Zahvaljujem Gospodinu što sam se mogao ponovno s vama sresti u ovoj dvorani.