Zagreb, (IKA) – Tijekom drugoga dana 54. teološko-pastoralnog tjedna, 29. siječnja predavanje “Siromaštvo i bogatstvo pred izazovima ideologiziranja” održao je dr. Nenad Polgar. Predavanje je započeo pitanjem “Smije li i može li bogata Crkva govoriti o siromaštvu?” Pojasnio je kako upravo ovo pitanje upućuje na idejnu podlogu teme ovog predavanja.
Naime, u planiranju ovogodišnjeg teološko-pastoralnog tjedna, a s obzirom na trenutačno stanje u državi, mogla se javiti bojazan da će izabrana tema “Siromašna Crkva – Crkva za siromahe u novoj evangelizaciji”- negativno odjeknuti u medijima i u široj javnosti. Time bi se u potpunosti skrenula pozornost s onoga o čemu se htjelo razmišljati prema stanju crkvene svijesti o samoj sebi, koje se u određenim krugovima unutar hrvatskog društva interpretira vrlo negativno – kao licemjerno, neiskreno i neosjetljivo za kontekst u kojem se nalazi, rekao je, te u tom kontekstu pohvalio organizatore za odabir teme, zbog toga, kako je istaknuo, „što nisu ustuknuli od potencijalno kontroverzne teme, već prepoznali da upravo ta i takva tema odgovara novozavjetnoj kategoriji kairosa odnosno povlaštenog vremena i prilike da se o određenoj temi govori s vjerom u Božje spasenjsko djelovanje na dobrobit sviju”.
Nakon što je definirao pojmovlje vezano uz ‘ideologiju’, te percepciju u hrvatskom društvu, osvrnuo se na legitimnost (suvremenog) crkveno-teološkog govora o siromaštvu i bogatstvu.
Posebno se usredotočujući na događaj Isusa Krista, predavač je skrenuo pozornost na Pavlove riječi „On, koji bijaše bogat, postade radi nas siromašan da vi postanete bogati njegovim siromaštvom.” (2 Kor 8,9, usp. 1 Kor 1,5, Ef 1,18). Da bi se razumjelo Pavlovu misao na ovim mjestima, važno je imati na umu da se ono što on naziva bogatstvom u očima svijeta čini ludošću i siromaštvom jer svijet u svojoj ‘mudrosti’ ne razaznaje pravu narav stvari te zbog toga, zarobljen svjetovnim brigama, vjeruje u sama sebe ili u vlastita dobra, a ne u Boga. Pojasnio je, kako ovaj odnos prema siromaštvu i bogatstvu potvrđuju i kasniji teološki izvori kao i crkvena praksa kroz povijest, premda se ovdje, u tom vidu, moram ograničiti samo na kratke natuknice. Bilo da se radi o spisima crkvenih otaca, srednjovjekovnih teologa, papa i biskupa, gotovo je nemoguće naići na povijesno razdoblje o kojem Crkva nije pokazivala ono što bismo danas nazvali opredjeljenjem za siromašne.
Naravno, to ne znači da povijest odnosa Crkve prema siromaštvu i siromašnima treba glorificirati, posebice ukoliko se uzme u obzir da bi iscrpnija analiza pokazala i negativne strane tog odnosa; bilo da se radi o jednostranom pretjerivanju u življenju siromaštva, o negativnim posljedicama karitativne djelatnosti, ili pak o beskrupuloznom umnožavanju bogatstva i raskoši kojima se ni Crkva nije uspjela kroz svoju povijest u potpunosti othrvati. Pa ipak, u svjetlu onoga što smo ranije rekli o eshatološkom shvaćanju bogatstva i siromaštva u sv. Pavla te kasnije tradicije i prakse Crkve, smatram da je legitimnost crkvenog govora o ovim stvarnostima sasvim opravdana. Prema tome, odbacivanje tog prava nije samo neutemeljeno nego čak poprima karakteristike ludosti, posebice ukoliko se uzme u obzir da Crkva kao institucija ima iza sebe tisućljetno iskustvo zalaganja za siromašne i razvijanja infrastrukture kojom je inspirirala ono najplemenitije u ljudskom duhu i praktičnom djelovanju ljudske zajednice, istaknuo je predavač.
U zaključnom dijelu predavanja dr. Polgar se osvrnuo na papu Franju te istaknuo kako je on “već zadužio Crkvu svojim neumornim zalaganjem za siromašne i sve one čiji je glas postalo uistinu previše lako potisnuti iz bilo koje vrste javnog diskursa”. No, upozorio je, „umre li Papa sutra i postane li još jedan svetac kojem se možemo pomoliti, a da povrh toga ne moramo učiniti ništa više, ne stavljamo li time sebe u službu najgore vrste ideologije; one koja je spremna i istinito i dobro i plemenito, pa čak i samo evanđelje iskoristiti kako bi zadržala status quo”.