Sjećamo se: razmišljanje o Shoahu

I. Tragedija shoaha i dužnost pamćenja

Ubrzo završava dvadeseto stoljeće i već sviće zora novoga kršćanskog tisućljeća. Dvijetisućita obljetnica rođenja Isusa Krista potiče sve kršćane i doista poziva svakog muškarca i svaku ženu da nastoji otkriti u tijeku povijesti znakove djelovanja božanske Providnosti, kao i postupke koji su povrijedili i izobličili Stvoriteljevu sliku u čovjeku.
Ovo se razmišljanje odnosi na jedno od glavnih područja na kojima katolici moraju ozbiljno uzeti k srcu poziv koji im je uputio Ivan Pavao II. u apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća”: “Pravo je stoga da dok drugo tisućljeće kršćanstva kreće prema zalazu, Crkva postaje svjesnija grijeha svojih sinova u sjećanju na sve one okolnosti u kojima su se, u dugoj povijesti, udaljili od Kristova duha i njegova Evanđelja, pružajući svijetu, umjesto svjedočanstva na vrednotama vjere nadahnuta života, načine razmišljanja i djelovanja koji doista bijahu oblici protusvjedočenja i sablazni” (1).
Naše je stoljeće bilo svjedokom neizrecive tragedije koja nikad ne smije biti zaboravljena: nastojanja nacističkog režima da iskorijeni židovski narod iz čega je proizišlo ubojstvo više milijuna Židova. Muškarci i žene, stari i mladi, djeca i dojenčad, bili su progonjeni i odvođeni samo zbog svoga židovskog podrijetla. Neki su odmah ubijani, drugi su ponižavani, zlostavljani, mučeni te potpuno lišeni svoga ljudskog dostojanstva i napokon ubijeni. Vrlo malo od onih koji su bili zatočeni u koncentracijske logore preživjeli su, a i ti preostali ostadoše do kraja života označeni onim što su proživjeli. To je bio shoah: jedna od najvećih drama u povijesti ovoga stoljeća, događaj koji nas još uvijek pritišće.
Pred tim strašnim genocidom, u koji je odgovornima za sudbinu država i samim židovskim zajednicama bilo teško povjerovati u trenutku kad je nemilosrdno počinjen, nitko ne može ostati ravnodušan, ponajmanje Crkva zbog svojih najtješnjih veza duhovnoga srodstva sa židovskim narodom i zbog sjećanja na nepravde iz prošlosti. Odnos Crkve sa židovskim narodom drugačiji je od njezina odnosa s bilo kojom drugom religijom (2). Tu nije samo riječ o vraćanju u prošlost. Zajednička budućnost židova i kršćana traži da pamtimo, jer “bez pamćenja nema budućnosti” (3). Sama je povijest upravo sjećanje na budućnost.
Upućujući ovo razmišljanje svojoj braći i sestrama u Katoličkoj Crkvi širom svijeta, pozivamo sve kršćane da se s nama sjedine u razmišljanju o katastrofi koja je pogodila židovski narod, i s moralnom obvezom sve učiniti da sebičnost i mržnja nikad više ne uzmognu porasti do te mjere da bi sijali patnje i smrt (4). Na osobit način pozivamo svoje židovske prijatelje, “čija je potresna sudbina postala znakom koliko se može srozati čovjek kad se okrene protiv Boga” (5), da nas spremna srca poslušaju.

II. Čega se moramo sjećati

Pružajući jedinstveno svjedočenje Svecu Izraelovu i Tori židovski je narod teško trpio u razno doba i na mnogim mjestima. Ali, shoah je nesumnjivo bio najgora među svim patnjama. Nečovještvo kojim su Židovi bili proganjani i okrutno ubijani u tijeku ovoga stoljeća nadilazi sve što se može riječima izraziti. A sve im se to događalo samo zbog toga što su bili Židovi.
Sama ta neizmjerivost zločina pokreće mnoga pitanja. Povjesničari, sociolozi, politički filozofi, psiholozi i teolozi nastoje dublje shvatiti stvarnost i razloge shoaha. Treba još izvršiti brojna stručna proučavanja. Ali takav događaj ne može biti u cjelini izmjeren redovitim mjerilima povijesnoga istraživanja. On poziva na “moralno i religijsko pamćenje” te, osobito među kršćanima, na vrlo ozbiljno razmišljanje o uzrocima koji su ga izazvali. Činjenica da se je shoah dogodio u Europi, upravo u zemljama duge kršćanske uljudbe, pokreće pitanje o odnosima između nacističkih progona i stavova što su ih kršćani u tijeku više stoljeća gajili prema Židovima.

III. Odnosi između židova i kršćana

Mučna je povijest odnosa između kršćana i židova. Priznao je to sveti otac Ivan Pavao II. u svojim uzastopnim pozivima da katolici razmotre svoj stav glede naših odnosa sa židovskim narodom (6). Doista je bilanca tih odnosa u tijeku dva tisućljeća uglavnom negativna (7).
U praskozorje kršćanstva, nakon Kristova raspeća, iskrsli su sukobi prvotne Crkve sa židovskim poglavarima i narodom koji su se, da bi obdržali Zakon, ponekad nasilno usprotivili navjestiteljima Evanđelja i prvim kršćanima. U Rimskom carstvu, koje bijaše pogansko, Židovi su bili zakonski zaštićeni povlasticama koje im je jamčio car te u prvo doba vlasti nisu razlikovale židovske i kršćanske zajednice. Ipak je država ubrzo počela kršćane progoniti. Kada su se, zatim, sami carevi obratili na kršćanstvo, nastavili su isprva jamčiti Židovima povlastice, ali skupine kršćanskih izgrednika koji su napadali poganske hramove u nekim su slučajevima jednako postupale i prema sinagogama, što se nije događalo bez utjecaja stanovitih zabludnih tumačenja Novoga zavjeta koja su se odnosila na židovski narod kao cjelinu. “U kršćanskome svijetu – ne kažem sa strane Crkve kao takve – dugo su kružila zabludna i netočna tumačenja Novoga zavjeta glede židovskoga naroda i njegove pretpostavljene krivnje, rađajući osjećajima neprijateljstva prema tome narodu” (8).
Drugi vatikanski koncil potpuno je i konačno odbacio takva tumačenja Novoga zavjeta (9).
Usprkos kršćanskom propovijedanju ljubavi prema svima, što znači i prema neprijateljima, prevladavajuće raspoloženje u tijeku dugih stoljeća osuđivalo je manjine i sve koji su na neki način bili “drugačiji”. Protužidovska raspoloženja u nekim kršćanskim sredinama i neslaganja koja su postojala između Crkve i židovskoga naroda, dovedoše do uopćene diskriminacije koja je ponekad dovodila do protjerivanja ili do prisila na obraćenje. U velikome dijelu “kršćanskoga” svijeta, sve do kraja 18. stoljeća, oni koji ne bijahu kršćani nisu uvijek uživali sasvim zajamčeni pravni položaj. Usprkos tome, Židovi razasuti širom kršćanskoga svijeta ostadoše vjerni svojoj religijskoj baštini i vlastitim običajima. Stoga su promatrani s određenom sumnjom i nepovjerenjem. U doba nevolja poput oskudice, rata i kužnih bolesti ili društvenih napetosti, židovska je manjina više puta uzimana kao žrtveni jarac, postajući tako žrtvom nasilja, pljačke, čak okrutnih pokolja.
Potkraj 18. i početkom 19. stoljeća Židovi su, općenito uzevši, postigli stanovitu jednakost u odnosima prema pripadnicima većinskog pučanstva u državama. U nekim slučajevima, dopalo ih je vršiti utjecajne uloge u društvu. No, u istom povijesnom sklopu, osobito u 19. stoljeću, uzeo je maha bezobzirni i krivi nacionalizam. U ozračju brze društvene promjene, Židovi su često optuživani da imaju utjecaja koji nije u skladu s njihovom brojnošću. Tada se je većim dijelom Europe više ili manje počeo širiti protužidovski stav koji je u svojoj biti bio više socijalno-politički nego religiozan.
U istom razdoblju počeše se javljati teorije koje su nijekale jedinstvo ljudskoga roda, tvrdeći da postoji iskonska razlika među rasama. U dvadesetom stoljeću u Njemačkoj je nacional-socijalizam uzeo takve misli kao tobože znanstvenu osnovicu za razlikovanje tzv. nordijsko-arijevskih rasa i navodno nižih rasa. Osim toga, stanoviti pretjerani nacionalizam bio je u Njemačkoj potaknut porazom godine 1928. i ponižavajućim uvjetima koje su nametnuli pobjednici, iz čega je uslijedilo da su mnogi u nacional-socijalizmu vidjeli rješenje za nevolje u kojima se našla njihova zemlja te su stoga politički surađivali s tim pokretom.
Crkva je u Njemačkoj uzvratila osudivši rasizam. Takva se osuda ponajprije pojavila u propovijedima nekih svećenika, u javnom naučavanju katoličkih biskupa i pisanju katoličkih novinara. Već u veljači i ožujku 1931. nadbiskup kardinal Bertram u Wroclawu, kardinal Faulhaber s bavarskim biskupima, biskupi s područja Koelna i Freiburga objaviše pastirska pisma s osudom nacional-socijalizma, njegova idolopoklonstva rase i države. (10). Iste godine, kad je nacionalsocijalizam došao na vlast, 1993, poznati adventski govori kardinala Faulhabera, na koje su se okupljali ne samo katolici nego također protestanti i židovi, bili su izraz jasnog odbacivanja antisemitske nacističke propagande (11). U povodu Kristalne noći Bernhard Lichtenberg berlinski kanonik prepošt je u tamošnjoj katedrali priredio javne molitve za Židove. Odveli su ga u Dachau gdje je i umro te je već proglašen blaženim.
Također je papa Pio XI. svečano osudio nacistički rasizam u enciklici Mit brennender Sorge (12) koja je čitana u crkvama širom Njemačke na Cvjetnu nedjelju godine 1937, što je izazvalo napade i kazne protiv određenih svećenika. Pio XI. se je 6. rujna 1938. ovim riječima obratio skupini belgijskih hodočasnika: “Antisemitizam je neprihvatljiv. U duhovnom pogledu svi smo mi semiti” (13). Pio XII. počevši od svoje prve enciklike Summi Pontificatus (14) od 20. listopada 1939. stao je protiv teorija koje su nijekale jedinstvo ljudskoga roda te protiv obožavanja države. Predviđao je da će to dovesti do pravoga “časa tame” (15).

IV. Nacistički antisemitizam i shoah

Ne smije se zanemariti razlika između antisemitizma koji se osniva na teoriji protivnoj trajnom crkvenom učenju o jedinstvu ljudskoga roda i jednakoga dostojanstva svih rasa i svih naroda, i raspoloženjima sumnjičavosti i neprijateljstva u tijeku stoljeća – što zovemo antijudaizmom – za koje su, nažalost, krivi i kršćani.
Nacional-socijalistička ideologija išla je i dalje, u smislu nepriznavanja ikoje nadosjetne stvarnosti kao ishodišta života i mjerila za ćudoređe. Dosljedno tome, ljudska skupina i država s kojom se ta skupina poistovjetila prisvojila si je bezuvjetnu važnost i odlučila izbrisati i sam opstanak židovskoga naroda, naroda pozvanoga pružati svjedočanstvo za jedinoga Boga i Zakon Saveza. Na teološkoj razini ne smije se zanemariti činjenica da mnogi pripadnici nacističke stranke nisu tek iskazivali protivnost samoj misli o utjecaju Božje Providnosti na ljudska događanja, nego su pokazali da izravno mrze samoga Boga. Razumije se da je takav stav doveo do odbacivanja kršćanstva, do želje da Crkva bude uništena ili barem podvrgnuta interesima nacističke države.
Bila je to ona ekstremna ideologija na koju su se oslonile poduzete mjere, da Židovi budu iščupani iz svojih domova te da napokon budu istrijebljeni. Shoah bijaše djelo tipičnoga modernog novopoganskog režima. Njegov antisemitizam imao je svoje korijene izvan kršćanstva te da bi postigao vlastite ciljeve nije se skanjivao oprijeti Crkvi progoneći i njezine članove.
Ali moramo se upitati nije li nacistički progon Židova bio olakšan protužidovskim predrasudama koje su postojale u dušama i srcima nekih kršćana. Nije li to protužidovsko raspoloženje učinilo možda kršćane manje osjetljivima ili čak ravnodušnima glede progonstva što ga je nacional-socijalizam, kad je došao na vlast, poduzeo protiv Židova?
Svaki odgovor na to pitanje treba uzeti u obzir činjenicu da je riječ o povijesti stavova i načina mišljenja, ljudi podvrgnutih višestrukim utjecajima. Štoviše, mnogi nisu ništa znali o “konačnom rješenju” koje je poduzeto protiv cijeloga jednog naroda; drugi su se, pak, bojali za sebe i za svoje drage; neki su se tim prilikama okoristili; neke, je napokon poticala zavist. Odgovor treba davati od slučaja do slučaja, a da bi se to učinilo treba znati što je koga pokretalo u određenoj prilici.
Najprije su vođe Trećeg Rajha htjeli Židove prognati. Nažalost, vlade nekih zapadnih država s kršćanskom tradicijom, uključujući neke u Južnoj i Sjevernoj Americi, bili su više nego oprezne glede otvaranja svojih granica progonjenim Židovima. Čak ako nisu mogli predvidjeti kako će daleko ići nacistički vlastodršci u svojim zločinačkim namjerama, poglavari tih država znali su kakvim su teškoćama i opasnostima bili izloženi Židovi koji su živjeli na području Trećeg Rajha. U tim okolnostima zatvaranje granica pred židovskim useljavanjem, bilo da je potjecalo od neprijateljstva ili sumnjičavosti protiv Židova, od uskogrudnosti ili političke kratkovidnosti ili nacionalne sebičnosti, teško opterećuje savjest dotičnih vlasti.
U zemljama gdje je nacizam poduzeo masovna odvođenja (deportacije), okrutnost koja je pratila to prisilno preseljavanje nenaoružanog pučanstva, morala je potaknuti bojazni da se sprema nešto gore. Jesu li kršćani pružali svaku moguću pomoć progonjenima, osobito Židovima?
Mnogi su to činili, ali drugi nisu. Ne smije se zaboraviti one koji su pomagali spašavanje Židova koliko im je to bilo moguće sve do izlaganja smrtnoj opasnosti vlastite živote. U ratno doba i poslije rata, židovske zajednice i njihove istaknute osobe izraziše svoju zahvalnost za sve za ono što je za njih učinjeno, uključivši i ono što je papa Pio XII. učinio osobno ili preko svojih predstavnika za spas stotina tisuća židovskih života (16). Židovska je država zbog toga odlikovala mnoge biskupe, svećenike, redovnike i laike.
Unatoč tome, kao što je priznao papa Ivan Pavao II, pored takvih hrabrih muškaraca i žena, duhovni otpor i konkretni pothvati mnogih kršćana nisu bili onakvi kakve bi trebalo očekivati od Kristovih učenika. Ne možemo znati koliki su kršćani u zemljama što su ih zaposjele ili njima vladale nacističke snage sa zgražanjem promatrali nestanak židovskih susjeda, a ipak nisu bili dovoljno hrabri da bi glasno prosvjedovali. Taj teški teret na savjesti njihove braće i sestara u doba prošloga svjetskog rata treba kršćanima biti poziv na pokajanje (17).
Duboko žalimo zablude i grijehe tih sinova i kćeri Crkve. Usvajamo ono što reče Drugi vatikanski koncil u izjavi “Nostra Aetate” koja nedvojbeno tvrdi: “Crkva koja osuđuje sve progone bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine sa židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne političkim pobudama, žali mržnju, progone, očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane židovi bili pogođeni” (18).
Sjećamo se i usvajamo ono što je papa Ivan Pavao II. ustvrdio obraćajući se predstojnicima židovske zajednice u Strasbourgu godine 1988: “Zajedno s vama ponovno ističem najoštriju osudu svakog antisemitizma i svakog rasizma koji se protive kršćanskim načelima” (19). Stoga Katolička Crkva osuđuje svako progonstvo, koje se bilo gdje i bilo kada vrši protiv kojega naroda ili ljudske skupine. Ona najoštrije osuđuje sve oblike genocida, kao i rasističke ideologije koje su to omogućile. Osvrćući se na ovo stoljeće, duboko smo ražalošćeni nasiljem koje je pogodilo cijele skupine naroda i država. Na posebni način sjećamo se pokolja Armenaca, bezbrojnih žrtava u Ukrajini 30-tih godina, istrebljenja Roma, što je također bio plod nacističke ideologije, te sličnih tragedija do kojih je došlo u Americi, u Africi i na Balkanu. Ne želimo zaboraviti milijune žrtava totalitarne ideologije u Sovjetskom Savezu, u Kini, Kambodži i drugdje. Ne možemo ni zaboraviti dramu Bliskoga Istoka, s dobro poznatim pojedinostima. Dok mi ovako razmišljamo, “premnogi ljudi nastavljaju biti žrtvama vlastite braće” (20).

V Zajednički pogled na zajedničku budućnost

Gledajući budućnost odnosa između židova i kršćana, ponajprije pozivamo svoju katoličku braću i sestre da obnove svijest o židovskim korijenima svoje vjere. Pozivamo ih neka se sjete da je Isus Davidov potomak; da su se iz židovskog naroda rodili Djevica Marija i apostoli; da se Crkva iz korijena one dobre masline na koju su nacijepljene grane divlje masline poganskih naroda (usp. Rim 11, 17-24); da su Židovi naša draga i ljubljena braća, i da su u određenom smislu zaista “naša starija braća” (21).
Na kraju ovog tisućljeća Katolička Crkva želi izraziti svoje duboko žaljenje zbog propusta svojih sinova i kćeri u svim razdobljima. Riječ je o činu kajanja (teshuva): kao članovi Ckrve doista smo obilježeni kako grijesima, tako i zaslugama sve njezine djece. Crkva dubokim poštovanjem i velikom sućuti pristupa iskustvu istrebljenja, shoahu, što ga je podnio židovski narod u tijeku drugoga svjetskog rata. Nisu to puste riječi, nego zahtjevna obveza. “Izložili bismo opasnosti ponovnog umiranja žrtve najokrutnijih ubojstava, ako ne bismo bili težili za pravednošću, i ako se ne bismo, svaki prema svojim sposobnostima, zauzeli da zlo ne nadvlada nad dobrim, kako se je dogodilo kad je riječ o milijunima djece židovskoga naroda… Čovječanstvo ne može dopustiti da se to ponovi” (22).
Molimo da naša bol zbog tragedije koju je židovski narod podnio u našem stoljeću dovede do novih odnosa sa židovskim narodom. Želimo svijest o prošlim grijesima pretvoriti u snažnu zauzetost za novu budućnost u kojoj među kršćanima neće biti protužidovskog ni među Židovima protukršćanskog raspoloženja, nego će dapače biti uzajamno poštovanje, kao što dolikuje onima koji štuju jedinoga Stvoritelja i Gospodina i kojima je Abraham zajednički otac vjere.
Napokon, pozivamo muškarce i žene dobre volje duboko razmišljati o značenju shoaha. Žrtve iz grobova i preživjeli, živim svjedočenjem o onom što su pretrpjeli, postadoše snažnim glasom koje cijelo čovječanstvo poziva na oprez. Sjećati se te strašne drame, znači stjecati punu svijest o spasonosnom upozorenju koje je u njoj sadržano: zaraznim klicama antijudaizma i antisemitizma nikad više ne smije biti dopušteno ukorijeniti se u čovjekovo srce.

16. ožujka 1998.

kardinal Edward Idris Cassidy
predsjednik

biskup Pierre Duprey
dopredsjednik

Remi Hoeckmann, O.P.
tajnik

BILJEŠKE

(1) Ivan Pavao II, apostolsko pismo Tertio Millennio adveniente (10. studenoga 1994.), 33: AAS 87 (1995), 25; (2) usp. Ivan Pavao II, Govor na susretu s predstavnicima židovske zajednice u Rimu, 13. travnja 1986, 4: AAS 78 (1986), 1120; (3) Ivan Pavao II, Angelus, 11. lipnja 1995: Insegnamenti 18/1, 1995, 1712; (4) usp. Ivan Pavao II, Govor židovskoj zajednici u Budimpešti, 18. kolovoza 1991, 4: Insegnamenti 1472, 1991, 349; (5) Ivan Pavao II, enciklika Centesimus annus, 1. svibnja 1991, 17: AAS 83 (1991), 814-815; (6) usp. Ivan Pavao II, Govor povjerenicima biskupskih konferencija za odnose sa židovima, 6. ožujka 1982; Insegnamenti, 5/1, 1982, 743-747; (7) usp. Povjerenstvo Svete Stolice za religijske odnose sa židovstvom, Upute o pravilnom načinu predstavljanja Židova i židovstva u propovijedanju i katehezi Rimokatoličke Crkve, 24. lipnja 1985, VI, 1: Ench. Vat. 9, 1656; (8) Ivan Pavao II, Govor na simpoziju o korjenima antijudaizma, 31. listopada 1997, 1: L#!Osservatore Romano, 1. studenoga 1997, str. 6; (9) usp. Nostra Aetate, 4; (10) usp. B. Statiewski (Ed.), Akten deutscher Bischoefe ueber die Lage der Kirche, 1933-1945, vol. I, 1933-1934 (Mainz 1968), dodatak; (11) usp. L. Volk, Der Bayerische Episkopat und der Nationalsozialismus 1930-1934 (Mainz 1966), str. 170-174; (12) 14. ožujka 1937: AAS 29 (1937), 145-167; (13) La Documentation Catholique, 29 (1938), br. 1460; (14) AAS 31 (1939), 413-453; (15) Ibid., 449; (16) Mudrost diplomacije pape Pia XII. više su puta javno pohvalili predstavnici raznih židovskih organizacija kao i mnoge osobe. Npr. 7. rujna 1945. godine predstavnik Talijanskoga židovskog vijeća dr. Joseph Nathan izjavio je: “Iznad svega pozdravljamo vrhovnog poglavara Katoličke Crkve i vjernike koji su, provodeći naputke Svetoga Oca, u progonjenima vidjeli vlastitu braću te su nam bez oklijevanja požurili pomoći uz velike napore i odricanja bez obzira na veliku opasnost kojoj su bili izloženi” (L#!Osservatore Romano, 8. rujna 1945, str. 2). Papa Pio XII. primio je 21. rujna iste godine u audijenciju generalnog tajnika Svjetskoga židovskog kongresa dr. A. Lea Kubowitzkog koji je došao “uime Udruge židovskih zajednica zahvaliti Svetome Ocu na svemu što je Katolička Crkva učinila za Židove diljem Europe u tijeku rata”, (L#!Osservatore Romano, 23. rujna 1945, str. 1). U četvrtak, 29. studenoga 1945. godine Papa se susreo s osamdesetak predstavnika židovskih izbjeglica iz različitih koncentracijskih logora u Njemačkoj koji su izjavili da su “počašćeni što su u mogućnosti osobno zahvaliti Svetom Ocu za njegovu velikodušnost spram onih progonjenih u doba naci-fašističke vladavine” (L#!Osservatore Romano, 30. studenoga 1945, str. 1). Godine 1958, u povodu smrti pape Pia XII, Golda Meir uputio je sljedeću poruku: “Dijelimo tugu čovječanstva. Kad je naš narod prolazio kroz zastrašujuće mučeništvo, Papa je stao u njegovu obranu. Život našeg vremena bio je obogaćen glasom koji je pored burnih svakodnevnih sukoba govorio o velikim ćudorednim istinama. Oplakujemo velikog slugu mira”; (17) usp. Ivan Pavao II, Obraćanje novom veleposlaniku Savezne Republike Njemačke pri Svetoj Stolici, 8. studenoga 1990, 2: AAS 83 (1991), 587-588; (18) br. 4; (19) br. 8: Insegnamenti 11/3, 1988,1134; (20) Ivan Pavao II, Pozdravni govor članovima diplomatskog zbora, 15. siječnja 1994, 9: AAS 86 (1994), 816; (21) Ivan Pavao II., Govor na susretu s predstavnicima židovskih zajednica u Rimu, 13. travnja 1986, 4: AAS 78 (1986), 1120; (22) Ivan Pavao II, Govor u povodu sjećanja na shoah, 7. travnja 1994, 3: Insegnamenti 17/1, 1994, 897 i 893.