Vinkovci, (IKA) – U subotu 24. rujna navršila se 25. obljetnica raketiranja i spaljivanja župnog dvora župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima (24. rujna 1991.), a u nedjelju 20. studenoga navršava se 25. obljetnica spaljivanja i rušenja tornja župne crkve, razaranja krovišta i uništenja svih vitraja u večernjim satima tog 20. studenoga 1991. godine.
Zrakoplovi srbijanske i crnogorske agresorske vojske, potpomognute sa zemlje teškom artiljerijom, iz dana u dan razarali su grad. U jednom od najtežih dana 24. rujna 1991. godine, u prijepodnevnim satima, svojim ubojitim projektilima potpuno su spalili i razorili te uništili sa svim inventarom stoljetni župni ured župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima. “Prvi župni ured, u kojem sam se nalazio sam u vrijeme raketiranja i ostao živ, izgorio je usred dana, unatoč svim nastojanjima naših vatrogasaca, za tri sata u stravičnom plamenu”, svjedoči župnik Župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima mons. Tadija Pranjić. I nadalje se prisjeća: “U svega nekoliko minuta, izgorjela je zgrada suda, razoreno krovište dijela župne crkve, pogođen muzej, zgrada Crvenog križa, dječji vrtići, vinkovačka bolnica, spomenici kulture, škole… Svi vitalni objekti u gradu bili su razoreni i gorjeli su. Uz stravične detonacije i smrti koje je posijalo zrakoplovstvo zločinačke JNA, duboko mi se u pamćenje usjeklo zavijanje sirena koje su pozivale narod u skloništa jer su gađani svi civilni ciljevi. Bio je to dan kada su gorjeli Vinkovci i stravični početak velikosrpske agresije na Hrvatsku.”
Bilo je to prije 25 godina, a sjećanja naviru i redaju se, slika za slikom, uplašene i uplakane oči civila i djece koja napuštaju grad i odlaze. „Počeo je rat i stvarna agresija. Još nam se nisu osušile suze od Borova Sela, a tragedije, u pravom smislu, tek počinju. Raketirana je Općina, zgrada Hrvatske policije, koja je tada već snažno uzvraćala neprijatelju dok se formirala Hrvatska vojska”, prisjeća se mons. Pranjić. Sada je sve prošlo, ali su ostala sjećanja koja se nikada ne mogu zaboraviti. Nikada kao te jeseni 1991. godine nije proliveno toliko krvi i suza i nikada se ovom ravnicom nije čuo toliki jauk i plač. „Grad je ostao pust, ni ptica nije bilo, a kad bi pao mrak i nastupio policijski sat, čuo se samo tutanj granata koje su sve razarale. Budno, danju i noću, na svim položajima oko grada i bolnice, bdjela je Hrvatska vojska i policija, s krunicom oko vrata ili u odori, moleći pomoć Majke Božje, da nas ne ostavi u tim najsudbonosnijim trenutcima naše povijesti. Hrvatski branitelji su molili. Tad su se naše oči okrenule prema onoj životnoj stvarnosti koja nas nikada nije ostavila – Petru Stijeni, papi Ivanu Pavlu II. Katolička Crkva, sa svojim biskupima i svećenicima, bila je najveća duhovna utjeha našemu narodu, posebno svećenicima koji su vodili duhovnu brigu o Hrvatskoj vojsci i policiji u tim sudbonosnim mjesecima”, govori župnik.
A onda je došla i najmračnija noć u Vinkovcima. Kako je tada bilo pisano u mnogim medijima, bila je to „Noć kad su Vinkovci plakali”, i svi Vinkovčani razasuti po svijetu sa svojom djecom pred naletom rata. Bila je kasna jesen, 20. studenoga 1991. „Tama koja se spustila na Vukovar kad je pao u ruke agresora, približila se ulazima u Vinkovce, na svega 300 metara od bolnice u kojoj su bili smješteni naši ranjenici i medicinsko osoblje, naši hrabri liječnici i medicinske sestre koji su se danonoćno borili za život svakog ranjenika”, kaže mons. Pranjić. Tog 20. studenoga 1991. godine zapaljena je „velika crkva”, srušen toranj, uništena zvona, razoreno krovište, a plamen se vidio na desetke kilometara. Nad grad se spustila mračna noć. Prisjeća se mons. Pranjić kako se čuo samo odjek snažnih detonacija iz uporišta agresorske JNA i četnika, koji su tukli središte grada i vatrogasce da ne mogu gasiti požar na crkvi. „Stajao sam pred crkvom, naslonjen na kesten, dok je pred mojim očima stravični plamen gutao toranj stoljetne župne crkve, a vatrogasci se, pomognuti vojskom i policijom, borili da plamen ne zahvati cijelu crkvu. U gradu nije bilo nigdje nikoga osim vojnika i vatrogasaca. Tada sam doživio nešto što neću nikada zaboraviti. Tu noć kad je gorjela ‘velika crkva’, kako je zovu Vinkovčani, s položaja agresorske vojske čula se pjesma zla i mržnje, koja nije mogla pobijediti istinu i pravo jednoga naroda na slobodu. Iz tog pepela i plača i mračne jeseni, slutilo se i naziralo proljeće, kao što se kod Kristove agonije Velikoga petka, naziralo uskrsno jutro.” Svoja sjećanja mons. Pranjić dalje nastavlja: „U 23.30 sati čuo sam se telefonski iz Kriznog štaba s blagopokojnim biskupom Ćirilom koji je bio vidno šokiran jer je u večernjim vijestima vidio kako gori crkva. Pitao me: ‘Tadija, hoće li Vinkovci noćas pasti?’ Rekao sam samo: ‘Ne!’, jer sam bio uvjeren da ne mogu ući u grad i bolnicu. Ranjenici vukovarske bolnice tu su noć bili mučki ubijeni, mučeni i strijeljani na Ovčari. Tu istu noć poslije pola noći susreo sam se s izaslanicom predsjednika Tuđmana, sada preminulom Verom Stanić, koja je trebala dočekati i preuzeti ranjenike vukovarske bolnice, koje nikad nije dočekala. Plakala je u Kriznom štabu u Vinkovcima, slutila je što se s njima dogodilo.”
Danas crkva Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima obnovljena ponosno stoji u središtu grada i čuva u svom krilu uspomene na one koji su je spasili i na svom tornju nosi najveća zvona na jednoj župnoj crkvi u Hrvatskoj, teška pet tona, a najveće zvono, ono od dvoje i pol tone, posvećeno je hrvatskim braniteljima koji su tu noć u rovovima oko Vinkovaca branili i obranili grad i crkvu.