Zagreb, (IKA) – Sjednica Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog održana je 17. prosinca u prostorijama Tajništva HBK u Zagrebu pod predsjedanjem zagrebačkoga pomoćnog biskupa Vlade Košića, predsjednika Vijeća.
U povodu smrti srpskopravoslavnoga patrijarha Pavla Vijeće je izrazilo suosjećanje svim biskupima, svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj te Kancelariji za međucrkvene odnose Svetog sinoda SPC u Beogradu. Istaknuta je patrijarhova ekumenska i dijaloška raspoloživost i doprinos normalizaciji poratnih prilika i međucrkvenih odnosa u tijeku njegova posjeta Hrvatskoj u ožujku 1999. godine, kada je u poruci vjernicima SPC u Hrvatskoj istaknuo: “Dileme nema oko opredjeljenja za poštivanje hrvatskog Ustava i Zakona, odnosa prema Domovini, te civilizirane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mjesto u europskim i svjetskim integracijama”. Članovi Vijeća izrekli su molitvu za preminulog patrijarha i za njegova budućeg nasljednika u toj odgovornoj crkvenoj službi.
Razmatrajući ekumensko-dijaloške aktivnosti u Hrvatskoj i svijetu, Vijeće je konstatiralo pojačanu dinamiku na tom području. U žarištu zbivanja su osobito rad Mješovitoga međunarodnog povjerenstva za dijalog između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava i odnosi Katoličke i Anglikanske Crkve.
Na sjednici je među ostalim predstavljen i molitveni priručnik za svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana 2010. godine, koja će se održavati u znaku biblijskog teksta: “Vi ste tomu svjedoci” (Lk 24, 48), a za koju su molitvene tekstove pripravile kršćanske Crkve u Škotskoj.
Kao i više puta posljednjih godina, razmatrani su i vrednovani načini na koje se u Hrvatskoj obilježava i slavi Molitvena osmina i tradicija koja se u tom pogledu uvriježila. Polazeći od okolnosti u društvu i u Crkvama koje se trajno mijenjaju Vijeće je pod načelno-doktrinarnim i pastoralno-praktičnim vidom promišljalo mogućnosti i modalitete eventualnih prilagodbi, kako se molitvena osmina za jedinstvo kršćana, kao događanje prvenstveno duhovne naravi, ne bi razvijala u pravcu svojevrsne izvanjske ekumenske “estrade” nego očuvala svoju duhovnu i molitvenu bit.
Potrebno je trajno usklađivati ekumensko-dijalošku praksu s naukom i normama Crkve o međucrkvenom i međureligijskom zajedništvu i suradnji, imajući pri tome u vidu da konkretne okolnosti od sredine do sredine mogu biti različite i zahtijevati različita rješenja. Ta činjenica znači da nije moguće imati univerzalno i trajno vrijedeće “precizne recepte” koji bi bili uvijek jednako dobri za svaku konkretnu situaciju te da su svi sudionici međucrkvenog i međureligijskog ophođenja pozvani trajno ulagati vlastite kreativne napore kako bi prepoznavali i u vlastitoj odgovornosti pred Bogom, Crkvom i svojom savješću primjenjivali pastoralno razborita i za njihovu sredinu i situaciju primjerena rješenja. Pri tome vjerojatno, unatoč dobrohotnosti, neće biti moguće uvijek izbjeći i sasvim isključiti mogućnost manje kvalitetne i pogrešne prosudbe. Tim se još više ukazuje nezamjenjiva potreba “duhovnog ekumenizma” koji kršćane otvara djelovanju Duha Svetoga, Nadahnitelja svakog dobra, navodi se u priopćenju sa susreta.