Zagreb, (IKA) – Redovita sjednica Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra koju je sazvao i njome predsjedao zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik toga Vijeća, održana je u srijedu 8. studenoga u prostorijama HBK u Zagrebu.
Tema zasjedanja bila je „Ususret Europskoj godini kulturne baštine” i neki kulturni događaji kršćanske inspiracije koji se posljednjih godina održavaju diljem Hrvatske.
Najprije je mons. Puljić izvijestio kako su Europski parlament i Vijeće Europske unije 17. svibnja 2017. g. odlučili proglasiti da 2018. godina bude „Europska godina kulturne baštine”. Ideali, načela i vrijednosti zajednički su „izvor sjećanja, razumijevanja, identiteta, dijaloga, kohezije i kreativnosti za Europu”, stoji u obrazloženju te odluke. U preambuli Ugovora o Europskoj uniji (UEU) navodi se kako su potpisnici „nadahnuti kulturnim, vjerskim i humanističkim nasljeđem Europe” odlučili da se sljedeća godina obilježi kao godina Europske kulturne baštine.
Europska godina kulturne baštine dobra je prigoda razmišljati o „čovjeku kao stvaratelju kulture”, istaknuo je mons. Puljić. U tomu nam može pomoći učiteljstvo Crkve, osobito dvojica velikih papa, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.
„Sv. Ivan Pavao II. pisao je kako fizičke sile, osjećaji, inteligencija ne određuju čovjeka, već ga treba mjeriti mjerom svijesti i savjesti. Time se on distancira od ideologija koje razmišljanja o čovjeku započinju od slika stvorenih putem socijalnih, povijesnih, kulturnih, materijalnih ili političkih uvjetovanosti. Uz to, sv. Ivan Pavao II. navodi dvije bitne dimenzije kulture: slobodu koja izvire iz ‘dubine duha, iz bistrine uma i iz nesebične ljubavi’, te cjelovitost koja ‘nije niti sam duh, niti samo tijelo; a ni sama individualnost, kao niti sama socijalnost’. Ona zapravo vapi za transcendencijom jer u čovjeku ‘drijema izvanpovijesni element koji je izvorom njegove ljudskosti'”, rekao je nadbiskup Puljić.
Ivan Pavao II. pisao je o potrebi „obnove kulture” koja će se dogoditi ako se „znanstvena misao i snaga vjere udruže u traženju istine koju je Bog objavio čovjeku”. Sredstva za obnovu kulture su razum i znanost. Budući da se razum posljednjih stoljeća „pokazao samodostatnim”, često se „izjednačavalo religiju s iracionalnošću”. Zbog toga se sveti Ivan Pavao II. nije umarao ponavljati kako razum može ostvariti potencijal svojih mogućnosti ako „prihvati zagrljaj s vjerom”.
Preobrazba čovjeka, znanosti i kulture dogodit će se kad se udruže razum i vjera, znanost i etika. „Nadati se kako će Crkva u Europskoj godini kulturne baštine (2018.) znati ponuditi svoje silno blago baštinjeno i stvarano stoljećima. A uz to pokazati put obnove kršćanske kulture koja će se dogoditi ako ‘razum zagrli vjeru, a znanost krene u svoje pustolovine pod ruku s etikom’ kako je pisao i govorio sveti Ivan Pavao II.”, poručio je mons. Puljić.
Nakon usvajanja Zapisnika s posljednjeg zasjedanja, prešlo se na izvješća o nekim kulturnim događajima kršćanske inspiracije posljednjih godina diljem Hrvatske.
O „Danima kršćanske kulture” u Splitu, Šibeniku i Dubrovniku govorio je akademik Emilio Marin. O „Tjednu kršćanske kulture” u Osijeku, Vinkovcima i Slavonskom Brodu u organizaciji „Udruge katoličkih intelektualaca” izvijestio je mons. Luka Marijanović. O „Festivalu kršćanskog kazališta” koji se već treću godinu odvija u Zagrebu govorio je mons. Nedjeljko Pintarić, a o kulturnim događajima u sklopu „Dana hrvatskih svetaca i blaženika” u Križevcima izvijestio je mr. don Damir Bobovec.
O kulturnim programima koji je odvijaju u sklopu „Krševanovih danima kršćanske kulture” u Zadru govorio je mons. Pavao Kero.
Kao posljednja točka susreta, predsjednik Vijeća mons. Puljić održao je kratko slovo „In memoriam dr. Darka Gašparovića” koji je bio dugogodišnji član Vijeća. Preminuo je 7. siječnja 2017. g. u Rijeci, u 73. godini života. Rodio se 27. travnja 1944. g. u Zagrebu, gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirao i doktorirao iz društveno-humanističkih znanosti na istom fakultetu.
Objavio je petstotinjak kazališnih kritika, ogleda, feljtona, polemika i kolumni u mnogim hrvatskim i stranim časopisima i listovima. Autor je deset knjiga iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti. Objavljivao je tekstove duhovnog značaja u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana, bio je član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Družbe Braća hrvatskog zmaja te član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za kulturu i crkvena kulturna dobra. Veliki i decentan skup građana koji su došli na riječko groblje Kozalu oprostiti se od njega, pokazuje kako su ga neizmjerno cijenili i znali da je bio uzoran vjernik. On je svake nedjelje dolazio i pjevao na misu u dominikanskoj crkvi Svetoga Jeronima u Rijeci, pa ga je isti zbor ispratio na vječni počinak.
Kao intendant u Rijeci Gašparović je otvorio kazalište gradu i grad uveo u kazalište dramatizacijom romana „Vježbanje života” Nedjeljka Fabrija. Taj je komad postao zaštitnim znakom grada Rijeke i njezine kazališne umjetnosti.
Dr. Gašparović po vokaciji je bio pjesnik, a njegov umjetnički jezik bio je prožet dubokom duhovnošću. Posljednju knjigu posvetio je „svojoj duhovnoj braći (Nelku, Šacu, Jordanu) suputnicima i supatnicima u traganju za zlatnim runom u vremenu, nevremenu i svevremenu, za sve što su dijelili u nedjeljivome”. Tako je napisao na prvoj stranice knjige „Zlatnoga runa” koja je objavljena dva dana prije njegove prerane smrti.
Tim kratkim prisjećanjem na poštovanoga kolegu, članovi Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra htjeli su zahvaliti za njegov doprinos na području teatrologije i književnosti, te osobiti na polju osobnog vjerničkog svjedočanstva i kršćanske kulture. On sam uputio je posljednjom knjigom „Zlatnoga runa” „najveću zahvalnost Stvoritelju koji mu je dao darove i sposobnost da ih prepozna, prihvati i umnoži”.

.