Zagreb, (IKA) – U prostorijama HBK u subotu 21. siječnja održana je redovita sjednica Vijeća HBK za kulturu i kulturna dobra. Sjednici su nazočili mons. Želimir Puljić, prof. dr. Juraj Kolarić, mons. dr. sc. Pavao Kero, mons. Luka Marijanović, tajnik Vijeća, akademik Emilio Marin, prof. dr. fil. Darko Gašparović, mr. sc. Damir Bobovec, prof. Vera Ćuže-Abramović i Marko Mendušić. Nakon molitve i pozdrava nadbiskupa Puljića, tajnik Vijeća mons. Marijanović iznio je osnovne točke o kojima je bilo govora na posljednjoj sjednici Vijeća, kad je uz ostalo bilo predstavljeno Pismo hrvatskih biskupa u povodu pristupnih pregovora za ulazak RH u Europsku uniju. Predstavljajući to pismo, mons. Puljić istaknuo je kako je riječ o Europi za koju je Jacque Delors svojedobno (1982.) izjavio da joj “treba vratiti dušu”. Jer, “ako joj u tijeku deset godina koje nadolaze ne uspijemo dati dušu, vratiti duhovnost i otkriti njezino značenje, izgubit ćemo Domovinu”. Nadbiskup Puljić također je izvijestio i o susretu mons. Salvatorea Fisichelle s hrvatskim biskupima, koji je u toj prigodi rekao kako se Europom “širi duh ravnodušnosti i sekularizma”, a prisutna je i određena “kristijanofobija”. Kršćani moraju znati da “živimo u svijetu koji ignorira Krista i njegovu poruku”. Tajnik je također izvijestio o kulturnim manifestacijama koje se održavaju u biskupijama, posebice onima koje se tiču odnosa vjere i kulture, kao i o uređivanju muzeja, knjižnica i arhiva, o sustavnoj inventarizaciji i katalogizaciji crkvenoga kulturnog blaga. Po završetku sjednice vijećnici su pohodili izložbu “Milost susreta” u Klovićevim dvorima. Riječ je o eksponatima neprocjenjive umjetničke baštine Franjevačke provincije sv. Jeronima, od Istre do Kotora.
Nakon kratkog osvrta na posljednje zasjedanje prešlo se na glavnu točku dnevnoga reda o novom tijelu pri Vijeću za kulturu u Vatikanu koje nosi naziv “Predvorje naroda”. O nastanku i ideji toga tijela izvijestio je mons. Puljić. Naime, u dvorani Clementina, gdje je 21. prosinca 2009. kardinal Angelo Sodano izrekao dobre želje i božićne čestitke, papa Benedikt XVI. uzvratio je zahvalom za suradnju i pomoć koju mu pružaju u vršenju Petrove službe. Uz osvrt na ključne događaje tijekom godine, Papa se posebice prisjetio svoga pohoda Češkoj (26.-29. rujna 2009.) za koju su mu rekli da je to zemlja u kojoj su “većina agnostici i ateisti”, a kršćani čine manjinu. Zatim je dodao kako “smatra vrlo važnim da i osobe koje se smatraju agnosticima i ateistima moraju vjernicima biti na srcu i u mislima… Dolaze mi na pamet Isusove riječi kada u Hramu citira Izaiju proroka pa kaže ‘nije li pisano: dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode’ (usp. Mk 11, 17). Mislio je na takozvano ‘Predvorje naroda’ koji je predviđao slobodan prostor za pogane koji su se htjeli moliti Bogu, a nisu mogli sudjelovati na bogoslužju koji se odvijao u središtu Hrama. Osiguranjem toga molitvenog prostora za sve narode mislilo se na one koji poznaju Boga ‘iz daleka’; koji nisu zadovoljni sa svojim ‘bogovima, mitovima i obredima’ pa žele susresti ‘Čisto i Veliko božanstvo koje i dalje za njih ostaje ‘Nepoznati bog’ o kojem je govorio Pavao na Areopagu (usp. Dj 17, 23). Smatram da bi i Crkva danas morala otvoriti neku vrstu ‘Predvorja naroda’ gdje bi se ljudi nekako mogli ‘povezati s Bogom’, a da ga i ne poznaju; i prije nego nađu pristup njegovu otajstvu”.
G. Bufalino napisao je nešto što zvuči kao paradoks da samo “još kod nevjernika živi strast za božanstvom” (Malpensante, 1987). Možda je upravo pomanjkanje vjerskoga žara te širenje indiferentizma u Europi bilo povodom Benediktu XVI. da pokrene dvije vrlo zanimljive inicijative: Ustanovljenje Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije (21. rujna 2010.), te inicijativa o “Predvorju naroda” koju je najavio u svom božićnom govoru 2009., a oživotvorio predsjednik Papinskog vijeća za kulturu kardinal Gianfranco Ravasi nastupom na Sveučilištu u Bologni 12. veljače 2011. te nastupom u Parizu 24. i 25. ožujka 2011. Kada je, naime papa Ivan Pavao II. ustanovio Vijeće za kulturu (25. ožujka 1993.) odredio je neka ono “unapređuje susret između spasenjske poruke evanđelja i kulture našeg doba koja je često prožeta nevjerom i religioznom ravnodušnošću”. A cilj i smisao je da se te kulture otvaraju kršćanskoj vjeri koja je “stvarala kulturu i bila nadahnuće u znanosti, umjetnosti i književnost”‘.
O ideji, nastanku, odjecima i kritičnim stavovima u pogledu inicijative “Predvorja naroda” kako među ateistima i gnosticima, tako i među vjernicima opširno su izvijestili članovi Vijeća (L. Marijanović, E. Marin, D. Gašparović, D. Bobovec). Isticalo se kako će se istinski susret vjernika i nevjernika dogoditi samo kada se “ostavi po strani kruta apologetika, površnost i nezainteresiranost (indiferentnost) koje pokapaju urođenu čežnju čovjeka za Bogom”. Zbog toga Papa traži neka se stvaraju prostori koji će omogućiti onima koji ga traže da mu se približe barem kao “nekomu Nepoznatome”. Papa međutim ne želi da se organizira neke “jalove raspre”, okrugle stolove ili forume filozofske ili akademske naravi. On je mišljenja kako se ti “novi tražitelji Boga” žele moliti i klanjati mu se kao još “Nepoznatome”. Na nama je u duhu Ratzingerova prijedloga o “Predvorju naroda” ponuditi im Krista kao najdublju čežnju njihovoga bića.
Predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu kardinal Gianfranco Ravasi izjavio je na bolonjskome veleučilištu da je novo tijelo “Predvorje naroda” osnovano radi poticanja dijaloga između vjernika i nevjernika. “Želja mi je”, rekao je tom prigodom, “da se raspravlja o temeljnim pitanjima, o antropologiji, o dobru i zlu, o životu i nakon života, o ljubavi i boli, o smislu zla, o pitanjima koja su u srži ljudskoga iskustva”. A na susretu i raspravama u Parizu (24. i 25. ožujka 2011.) u razgovoru s novinarima ustvrdio je da je “cilj zahtjevnog i privlačnog projekta ‘Predvorje naroda’ porušiti zidove koji dijele vjernike i nevjernike”. Nakon Bologne i Pariza slični susreti su održani u Bukureštu, Firenzi, Rimu i Tirani.
Prof. dr. Juraj Kolarić kao dugogodišnji član komisije koja je pripremila Sporazum HBK i Vlade RH kojim je utvrđeno “neprijeporno vlasništvo crkvenih matičnih knjiga (stanje duša, ljetopisi i drugih knjiga koje su oduzete župama nakon 1945.) koje se nalaze u državnim arhivima, HAZU, knjižnicama, muzejima, matičnim uredima i drugim javnim ustanovama”. Prof. Kolarić je izvijestio što je potrebno učiniti da se oduzete knjige vrate. Spomenuto je kako se i prije na Vijeću govorilo o povratu matičnih knjiga (5. ožujka 2008.) te kako prema Sporazumu za povrat matičnih knjiga treba osigurati “prikladan, siguran i zaštićen prostor”. Uz to je izrečena i žarka molba da se u središtu svake biskupije sagradi ili adaptira prostor za prihvat arhivske građe i knjižnog fonda iz pojedinih župa ili od crkvenih osoba koje ga žele ostaviti biskupiji. Mons. Pavo Kero izvijestio je o tomu kako je Crkva stoljećima promicala blago svete glazbe. Istaknuo je obvezu župnika i rektora crkava da čuvaju sakralne prostore od neprimjerenih aktivnosti jer crkve su namijenjene liturgijskim slavljima, molitvi, šutnji i sabranosti. Napomenuo je da kao pomoć u tom pogledu postoje odredbe Kongregacije za bogoslužje, posebice u vidu održavanja koncerata u crkvama. Predložio je da se odredbe ponovno aktualiziraju kako bi se ujednačio stav svećenika prema sakralnom prostoru. Vijećnici su uz to ukratko izvijestili o kulturnim događanjima na terenu svojih biskupija, a detaljnije pismeno izviješće dostavit će tajniku Vijeća mons. Luki Marijanoviću.
Neki spisatelji tvrde da raširena ideologija blagostanja “guši svaki dašak vjere” i čini “suvišnim pitanja vjere i budućega života”. Ona, dakle, ne dopušta čovjeku razmišljati o Bogu i drugim pravim vrednotama. No, obilje materijalnih dobara nije učinilo čovjeka sretnim. To pokazuje da on čezne za višim stvarima i da ga ovozemaljska dobra ne mogu do kraja zadovoljiti. To je područje gdje se može započeti i razgovor o vjeri. Možda je tu i izazov i za ovo novo tijelo “Predvorje naroda” o čemu je bilo govora na susretu Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra.