Škola hrabrog mira

Draga braćo i sestre,
Kad je bio završio drugi svjetski rat, Europa se dala na obnovu porušenih gradova i sela. Političari su se zaklinjali da rata više neće biti, ali se počelo govoriti i o sumraku civilizacije. Tako je generalni sekretar Ujedinjenih naroda Dag Hamarskjold poručio:
“Ako ovaj svijet u sljedećih 30 godina ne doživi veliku duhovnu obnovu, nema nam spasa.”
Dag Hamarskjold bio je vjernik, a u ono se doba vjernička razmišljanja nisu ozbiljno shvaćala.
Do željene duhovne obnove nije došlo, barem ne u većim razmjerima. Svijet se oslonio više na ljudsku nego na Božju mudrost. Iščezavaju granice dobra i zla, gube se ćudoredna mjerila. U godinama koje su slijedile, sve do današnjih dana, stanje se glede toga nije popravilo, dapače, išlo je nagore. Ivan Pavao II. je stoga u svojoj nedavno objavljenoj enciklici “Evanđelje života” upozorio:
“Obzorje svjetla i tame sve nas mora učiniti svjesnima da se nalazimo pred golemim i dramatičnim sukobom između dobra i zla, između kulture života i kulture smrti.
Sveti Otac zacijelo ne zdvaja nad budućnošću, nego kao onaj kojemu je povjerena skrb za svu Crkvu Kristovu nada se duhovnoj obnovi čovjeka i svijeta, u prvom redu obnovi vjere u Boga. Stoga u svom apostolskom pismu koje govori o pripremi Velikoga jubileja godine 2000. pod naslovom “Nadolaskom trećeg tisućljeća”, Papa veli: “Cilj je Jubileja jačanje vjere i kršćanskog svjedočenja… prijeko je potrebno probuditi u svakom vjerniku pravu težnju prema svetosti, jaku želju za obraćenjem i osobnom obnovom u ozračju sve intenzivnije molitve i solidarnog prihvaćanja bližnjega” (42).
Danas smo se svjesno okupili u središnjem hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje, koju nazivamo Kraljicom Hrvata, da utvrdimo uspostavu vojnog ordinarijata, posebne biskupije za katoličke vjernike u hrvatskoj vojsci i policiji na cijelom našem državnom području. Ona je označila svu našu povijest, njezina je krunica bila izvor snage mnogim braniteljima. Papa nas upravo upućuje na nju, koja “trajno pokazuje svoga božanskog Sina i predstavlja se vjernicima kao uzor proživljene vjere”. Htjeli bismo da se i na nas odnosi ono što Mariji reče njezina rođakinja Elizabeta: “Blažena ti što povjerova”.
Ova je godina 1997. proglašena godinom Isusa Krista u sklopu trogodišnje pripreme za Veliki jubilej godine 2000. Krista treba susresti, upoznati ga, treba ga čuti.
U današnjem Evanđelju Isus upravo govori o vjeri koja nam je danas toliko potrebna.
Među raznim krizama današnjega svijeta spominje se i kriza vjere. Kriza ne mora biti zlo, nego znak na uzbunu i poziv na oživljavanje. Suvremena kriza vjere zapravo je poziv na obraćenje, na korjenito prihvaćanje Evanđelja, ona nas potiče da sve poduzmemo kako bismo baš sada čuli njegov glas i zaživjeli od njegove riječi i milosti koja izvire iz sakramenata.
U današnjem Evanđelju ističe se primjer žive vjere vojnika, rimskoga časnika koji je molio Isusa da ozdravi njegova slugu. Kad se Isus doista uputio prema njegovoj kući, on mu šalje ususret prijatelje s porukom: “Nisam dostojan da uđeš pod krov moj”. Smatrao je da bi Isusov dolazak bila prevelika čast za njegovu kuću i vjerovao je da Isus ne mora doći, da može samo reći riječ i da će sluga ozdraviti. Da je i nama takve vjere, tolikoga pouzdanja u Isusovu moć, dali bismo mu priliku da nam još više pomogne, svakome od nas, našim obiteljima, i našoj vojsci i policiji, i cijelom našem narodu i cijelom svijetu.
Charles de Foucault, vojnik, poručnik i znanstvenik, bio je bezbožac i neobuzdani mladić. Prolazio je kroz razočaranja, sumnje i tjeskobe. Kad je služio u afričkoj pustinji, usudio se obratiti Bogu u koga nije vjerovao. Rekao je: “Bože, ako postojiš, daj da te upoznam!” I doživio je iznenađenje, Božja ga je svjetlost obuzela, vjera mu je oči otvorila.
Kad je o vjeri riječ, treba istaknuti:
1. Vjera nije ni domet našega razuma, ni odricanje od razuma. Ona nije posljedica našega napora u rješavanju zagonetke svijeta i života. Ona je Božje svjetlo koje nam se dariva, po njoj kao da počinjemo gledati Božjim očima. Taj dar čovjek prima kad prihvati Isusa Krista i to s punim povjerenjem. Sjetimo se Abrahama. Bog mu je obećao brojno potomstvo, a žena mu bila nerotkinja. I kad je čudom dobio sina, Bog zatraži da mu toga jedinog sina žrtvuje. Abraham se nije pouzdao u svoj razum, nego u Boga. I sin mu je vraćen i od njega poteče veliki narod, i Isus Krist za spas svega svijeta.
2. Vjera traži stalni napor. U vjeri se treba stalno obnavljati. Vjernik ne smije reći: imam vjeru, vjerujem i ne trebam razmišljati, truditi se. Božju riječ treba uvijek iznova slušati, sve dublje je promišljati, po njoj život mijenjati, iz nje se pouzdanije moliti, sakramente primati, po vjeri živjeti. Vjera je poput braka, uči nas Sveto pismo. Nije dosta brak sklopiti, treba ljubav stalno produbljivati, ona uključuje žrtvu, podnošenje i uzajamno opraštanje. Takva je i naša veza s Bogom.
3. Vjera ima svijetle i tamne trenutke. Ima dana kad nam sve ide od ruke, kad smo spremni u ljubavi Božjoj zagrliti svakoga čovjeka. Ali ima trenutaka kad nam izgleda kao da Boga nema. Kao da se u nama ugasilo svjetlo vjere. Tako je Bog provjeravao vjeru Abrahamovu, Petrovu i mnogih svetaca. Vjernik ne odustaje, podnosi kušnje i probija se u snažniju vjeru, jasniju svjetlost.
Nije li vjera hrvatskih katolika bila u teškim kušnjama u dugoj i mučnoj povijesti? Na slavlju u Solinu čuli smo stihove
O zemljo naša hrvatska
krvlju natopljena
kamo tvoji potoci krvi uviru?
Ali, naš je narod izdržao. Crkva mu je pomogla, Isus ga je jačao, Marija okupljala i tješila. Kolika li je kušnja bila, kako nam je vjera bila na ispitu svih godina domovinskog rata! Koliko je samo snage trebalo prognanicima, izbjeglicama, cijelom narodu pod teškim križem! Koliko i danas treba snage žrtvama rata da prihvate posljedice svojih rana!
Vi, dragi ranjenici, koji nas upravo gledate preko tv-ekrana, zahvaljujemo vam što ste vjerovali i žrtvovali se. Vaše su rane domovinu izliječile, slobodu učvrstile.
Odakle nam tolika snaga? Iz vjere u Isusa Krista, našega Boga.
Dok je zla tuđinska sila nahrupila na Hrvatsku, imali smo možda više krunica oko vrata, nego pušaka u rukama. Te krunice postale su posebna oznaka našega obrambenog rata, našeg pouzdanja u Mariju koju je hrvatski Sabor davno proglasio najvjernijom hrvatskom odvjetnicom.
Vjera u Boga, vjera Isusova, oslobađa od straha i daje snage u svim životnim i povijesnim olujama. Ona nam je povijest obilježila, odgojila našu kulturu. Po njoj smo kadri biti nesebični, ne korumpirati se u borbi za povlastice i bogaćenje, po njoj znamo da smo za slobodu stvoreni, pa ne smijemo robovati ni tuđinskoj sili ni vlastitoj zloći.
Sve to napominjemo i ističemo danas, kad na ovom mjestu svečano obznanjujemo da je ne samo ustanovljen, nego da današnjim danom počinje djelovati vojni ordinarijat, upravo biskupija, za katoličke vjernike u hrvatskoj vojsci i policiji. Time preuzimamo posebnu zadaću mlade ljude, koji se nalaze u osobitim životnim uvjetima uvoditi u ispravno shvaćanje i življenje kršćanske vjere, da budu i branitelji domovine i glasnici mira. Vojna služba je prije svega služba za mir. Crkvena zajednica hrvatskoj vojsci i policiji, a to je upravo ovaj vojni ordinarijat, biti će škola hrabroga mira.
U novije doba, u sve više država utemeljuju se ovakvi vojni ordinarijati, sve im se više pažnje poklanja, postaju sve važniji. To je znak da svijet, kakav god bio, ipak ima sluha za duhovne vrijednosti, za pravu čovječnost, koja se izgrađuje snagom Isusova križa i uskrsnuća. Naše je oružje ono koje spominje apostol Pavao u današnjoj poslanici:
“Opašite bokove istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za Evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju” (Ef 6, 14-17).
Neka nas Bog sačuva da hrvatska vojska i policija nikada ne okalja Marijin znak, svetu krunicu, kojom su se mnogi oboružali u najteže dane! Dao Bog da se Kraljica Hrvata nikad ne postidi svojih vjernika u hrvatskoj vojsci i policiji!

PRIOPĆENJE MOSTARSKOG BISKUPA O NEZAKONITOJ KRIZMI U ČAPLJINI

Mostarski biskupski ordinarijat objavio je 7. listopada Priopćenje za javnost mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog administratora trebinjsko-mrkanjskog Ratka Perića o događaju “krizme” u župi Čapljina. Tekst priopćenja prenosimo u cijelosti:

“Bezimeni” Slobodna Dalmacija, 6. 10. 1997. 4, donosi vijest trojice novinara da je u nedjelju 5. 10. 1997. u Čapljini u mostarsko-duvanjskoj biskupiji podijelio #!krizmu#! neki navodni biskup nepoznata imena i prezimena, iz nepoznate zemlje, nepoznate biskupije, nepoznata porijekla. Drugi dodaju da je govorio njemački, a jedan franjevac, koji nezakonito djeluje u Čapljini, prevodio mu na hrvatski. Niti su gostoprimci smatrali potrebnim predstaviti nezakonitog #!krizmatelja#!, niti je nezakoniti gost smatrao pristojnim predstaviti se, osim ovoga: #!Dolazim vam iz jedne daleke, ali također lijepe zemlje. Domovina je moja, naime, udaljena više od tisuću milja odavde od vaše domovine i vašega lijepog grada#!, izvješćuje nas SD.
Svete sakramente zakonito i valjano dijele ovlašteni djelitelji u zajedništvu s Crkvom, po kanonskim pravilima, s pravom nakanom, sa znanjem sudionika, s odobrenjem mjesnoga biskupa. Gdje ima prisile i prijevare, nema sakramenata. Krizmanike pozivamo da budu hrabri svjedoci Kristovi, a ovdje #!krizmatelja#! sakrili u bezimenost i tajnovitost!
Najamni. Takvim #!pastirima#! Isus bi uputio riječi: #!Zaista, zaista, kažem vam: tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, već se uspinje na drugome mjestu, on je lopov i razbojnik#! (Iv 10,1).
Nepoznati čapljinski gost nije ušao na glavna crkvena vrata, koja su već 15 mjeseci zazidana pred zakonitim crkvenim pastirima. On preskače s druge strane. Mimo svakoga kršćanskog običaja, svake pristojne norme, mimo izričita crkvenog zakona. Čak je, kažu, uzeo i biskupsko znakovlje, mitru i štap, što nijedan normalan biskup Katoličke Crkve ne čini na tuđem terenu bez izričita dopuštenja mjesnoga biskupa.
Samovoljni. Ako je posrijedi doista neki biskup, on sigurno zna u kakvo je bezakonje upao ovakvom svojom nezakonitom crkvenom #!uslugom#!. Crkveni propis određuje da biskup #!izvan svoje biskupije#! ne može vršiti biskupsko bogoslužje #!bez izričitog ili barem razložno pretpostavljenog pristanka mjesnog ordinarija#! (kan. 390). U ovome slučaju bilo je izričito objavljeno (SD, 3. 10. 1997, 15) da mjesni ordinarij nije ovlastio ni jednoga biskupa i ni jednoga svećenika da podijeli krizmu u Čapljini. Krizma za čapljinske krizmanike bila je prošle godine u lipnju, bila je i ove godine u lipnju, i predviđena je tijekom ove školske godine. Ovaj nepoznati gost zna za tu crkvenu normu. Čak spominje mjesnoga biskupa i njegove motive: #!Vaš biskup ima svoje razloge da ovo ne učini i ja o tome ne želim suditi#!. Međutim gost za sebe kaže: #!Ja želim naglasiti da ja također imam i svoje razloge što sam danas ovdje u Čapljini#!. On je čak razgovarao i s Rimom: #!Pokušao sam također u Rimu pridonijeti da se nađe nekakvo sretno rješenje za ovu situaciju, ali su moja nastojanja, koliko mi je poznato, ostala neuspješna#!. Nezakoniti došljak ne govori s kime je razgovarao, što je predlagao i zašto su njegova #!nastojanja#! ostala #!neuspješna#!. I može li mimo Svete Stolice raditi što hoće u pravnom i u sakramentalnom pogledu u drugoj biskupiji i u drugoj zemlji?
#!Duhovno nesretni#!. Ipak bezimeni gost otkriva o sebi jednu tajnu. On spominje samo jedno mjesto iz kojega dolazi: Međugorje! Iz njegove se prigodne riječi doznaje da je on češći posjetitelj Međugorja: #!Vašu sam domovinu točno prije deset godina prvi put posjetio. Razlog za tadašnji posjet bila su Gospina ukazanja u Međugorju. Sada vam moram priznati da sam se svaki put kada bih se iz Međugorja vratio kući osjećao mirnijim i sretnijim. Ali prošle sam se godine vratio kući, dosta tužan i duhovno nesretan. Istiniti temelj moga nemira i velike nesreće bila su ova zazidana vrata na vašoj crkvi u Čapljini. Iako ovaj natpis na pet jezika dostatno sam za sebe sve govori. Ipak, sam se kod prijatelja još više raspitao o situaciji#!, navodi SD od 6. listopada.
Nakon ovakva svjedočanstva i pothvata #!krizmateljeva#! međugorski zanesenjaci ne bi smjeli upozoravati mjesnoga biskupa kako treba odvojiti problem Međugorja od problema Čapljine, međugorskih biskupa kako treba odvojiti problem Međugorja od problema Čapljine, međugorski slučaj od hercegovačkog slučaja! Ovaj bezimeni, samovoljni, najamni međugorski #!duhovni nesretnik#! želi dolaskom iz Međugorja riješiti #!čapljinski slučaj#!! On izlazi ususret nezakonitim franjevcima koji su u Čapljini mimo odredaba Svete Stolice, mimo odluka svoga Franjevačkog reda, mimo normi mjesne Crkve, kako se u svom priopćenju (SD, 7. 10. 1997., 6) ograđuje hercegovački provincijal #!ad instar#! dr. fra Tomislav Pervan. Čapljinski nezakoniti #!monsinjor#! (tako je, vele, spomenut i u misnom kanonu!) napaja se međugorskim duhom, najprije #!mirom i srećom#!, a potom tugom i velikom nesrećom kad vidi da stvari ne idu kako bi htio on i oni koji su ga pozvali u Čapljinu da djeluje protiv jedinstva, mira i reda, protiv zakona i kanona Crkve Božje, zlorabeći i sakramenat Duha Svetoga. Međugorje nam je emitiralo prve #!poruke#! još prije 15 godina, u siječnju 1982. godine, kada se navodna #!Gospa#! preko jedne vidjelice umiješala u jurisdikciju mjesne Crkve štiteći neke neposlušne franjevačke kapelane, a koreći mjesnoga biskupa Pavla da se #!u odluci prenaglio#!. #!Vidjelica#! je to iskazala puno besramnijim izrazom! I, evo, sada nam je Međugorje duhovno othranilo nezakonitog #!krizmatelja#! koji prelazi u Čapljinu da razara jedinstvo Crkve Božje i da vara na stotine krizmanika.
Kanonski i protukanonski. U nedjelju, 5. listopada bili smo u nacionalnom Gospinu svetištu Mariji Bistrici. Sudjelovali u svečanosti uvođenja u službu novoga vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj. Prije toga sudjelovali su gotovo svi biskupi u veličanstvenim biskupijskim i biskupskim činima u Požegi, u Varaždinu, u zagrebačkoj katedrali. Ostali smo zadivljeni da sve teče kao po koncu. Kako se Papin dekret pročita, tako se predaje štap i otpočinje sveta misa s novim biskupom na čelu. A što bi bilo da je neki svećenik ili redovnik ili gradonačelnik iskočio iz puka i oteo onaj Bozanićev ili Škvorčevićev štap i rekao: Ovo je moje! Ovo je moja biskupija! Svi bismo ostali bez daha. Policija bi vjerojatno intervenirala. Bolesnika bi odveli u bolnicu. U Čapljini je bolesnik bio za vrijeme svete mise s mitrom na glavi, čak i u vrijeme kanona, ako je vjerovati svjedocima. Blaženi je Pavao govorio onima koje je čak sam zaredio daće #!provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada: i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom. Zato bdijete…#! (Dj 20,29-31). Izvana dakle #!vuci#!, a iznutra #!krivovjerci!#!
Iskreno mi je žao čapljinskoga katoličkog puka, osobito onoga prognaničkog, onih krizmanika, kojih su roditelji danima pitali: Hoće li biti krizma? Hoće li biti zakonita i valjana? Tumačili smo kršćanskim savjestima da se drže crkvenih normi. Neki su poslušali. Služi im na čast. Ne preostaje nam drugo nego čekati da Petar naših dana svojom vrhovnom vlašću stavi u red neuredne i moliti Duha Svetoga da nam svima prosvijetli putove i srca!”