Zagreb, (IKA) – Posljednja u nizu tribina “Zajednički vidici” u ovoj školskoj godini, u organizaciji Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije, održana je u srijedu 25. svibnja u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. O temi “Škola, kompetencije, solidarnost” govorili su dr. Neven Hrvatić i dr. Tonči Matulić.
Pozdravljajući okupljene vjeroučitelje i studente te profesore Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljica i moderatorica dr. s. Valentina Mandarić istaknula je važnost okvirne teme solidarnosti, ali je podsjetila i na njenu zahtjevnost koja zahtijeva odgojno djelovanje od najranije dobi. Rekla je i kako je u kurikulumu solidarnost stavljena među četiri stožerne vrijednosti na kojima se treba osuvremeniti naš odgojno-obrazovni sustav.
Dr. Horvatić iznio je kratki osvrt na istraživanje provedeno 2010. godine po Hofstedeovu modelu. U istraživanju je sudjelovalo 1978 učenika iz 27 srednjih škola. Rezultat je pokazao da je još uvijek naše društvo čvrsto povezana zajednica u kojoj se dobro razlikuju pripadnici pojedinih skupina, uz očekivanje da se brinu jedni o drugima te dolazi do izražaja briga za ljude i kvalitetu života.
U izlaganju se osvrnuo i na odnos odgoja individualiteta i solidarnost. Tako je pojasnio da odgoj u individualnom aspektu stavlja naglasak na ostvarenje osobnosti – individualitet, dok je funkcija obrazovanja u stjecanju znanja, razvoju sposobnosti i senzibiliteta. U društvenom aspektu, odgoj stavlja kao prioritet afirmaciju društvenih vrijednosti – solidarnost, a funkcija obrazovanja u prvi plan stavlja razvoj kulture i civilizacije.
U predavanju se dr. Hrvatić osvrnuo i na funkciju škole, a posebno je istaknuo važnost subkonstrukcije školskih kurikuluma koja treba težiti prema boljem upoznavanju sebe, potom drugih, otkrivanju sličnosti i razlika, sagledavanju predrasuda i nakon toga suradnji, ostvarivanju zajedničkog cilja i zadataka.

Dr. Matulić istaknuo je da je solidarnost najprije vrlina kojom pojedinac s lakoćom čini dobro. Solidarnost se može pretočiti u solidarnu praksu samo ako je osoba usvojila solidarnost kao osobnu kvalitetu, tj. ako je solidarnost postala moralni stav. U tom smislu solidarnost ne predstavlja puko mehaničko odnošenje među ljudima, nego eminentno moralno ukoliko ona slijedi zahtjeve i logiku dostojanstva i jednakosti svih ljudskih bića. Konkretno savršenstvo solidarnosti otvara prostor za ostvarivanje savršenstva same ljudske osobe, rekao je dr. Matulić, te podsjetio i kako je solidarnost socijalna vrlina, jer upućuje na društvenost čovjeka u svjetlu uzajamnosti među ljudima i narodima. U moralnom smislu solidarnost je stvar dobra, dobroga stava ljudske osobe, ali solidarnost je lijek za sve oblike društvene nepravde i prijevare.
Dr. Matulić istaknuo je da je presudno važno da odgojno-obrazovni sustav ne ostane samo na prenošenju znanja o pojmu solidarnost, o izrazima i mogućnostima solidarnog ponašanja, nego da učini sve kako bi produbio svijest kod djece i mladih o vrijednosti solidarnosti. No, buđenje svijesti o vrijednosti solidarnosti intimno je povezano s buđenjem svijesti o uzajamnom priznanju i poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe. Dakle, solidarnost podrazumijeva izgradnju autentične humane kulture, u kojoj je ljudska osoba glavno načelo sveukupnoga djelovanja i ponašanja sa svojim dostojanstvom i neotuđivim ljudskim pravima. To je preduvjet za oduševljenje djece i mladih za dobro koje ih oduševljava, koje oni rado žele steći i usvojiti kao osobno dobro.
Dr. Matulić također je rekao da odluka za solidarnost podrazumijeva konkretnu praksu solidarnosti, a odgojno-obrazovni sustav zbog toga je dužan razvijati praksu solidarnosti unutar raznih školskih i izvanškolskih aktivnosti, koje su usmjerene na zauzimanje za dobro kod svih i svakoga.