Vatikan, 2. 5. 2002. (IKA) – Svi oni koji su zauzeti u “dušobrižništvu” imaju “obvezu pobrinuti se da se saslušaju ispovijedi povjerenih im vjernika” i da se pokažu “uvijek i potpuno raspoloživi” podijeliti sakrament pokore “svaki put kada to vjernici iz opravdanog razloga traže”. Taj je poziv uputio papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu “Misericordia Dei” (“Božje milosrđe”) o nekim vidicima slavljenja sakramenta Pomirenja. Papa u pismu biskupe i svećenike cijeloga svijeta poziva da u svom pastoralnom djelovanju posvete veći prostor sakramentu pomirenja. Slični su to zahtjevi onima koje je Papa iznio svećenicima u pismu kojem im je uputio za Veliki četvrtak ove godine. “Pomanjkanje raspoloživosti za primanjem ranjenih ovaca” kako bi ih se “vratilo u ovčinjak”, piše Ivan Pavao II., “bio bi bolni znak nedostatka pastoralnog osjećaja” svećenika. Biskupi, župnici i upravitelji crkava i svetišta, dodaje Papa, moraju povremeno utvrditi jesu li u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljeni uvjeti koji će olakšati ispovijedanje vjernika, osobito “vidljiva prisutnost ispovjednika u obrednim mjestima tijekom predviđenih satnica, prilagođivanje tih satnica stvarnim prilikama vjernika i posebna raspoloživost za ispovijedanje prije mise” i tijekom njezina slavljenja. Što se tiče vjernika “valja odbaciti svaku naviku koja ograničava ispovijed na općenito ispovijedanje ili ispovijed samo jednog ili više grijeha koji se smatraju najvažnijima”: pokornici “koji žive u trajnom stanju teškog grijeha i ne kane mijenjati svoju situaciju”, podsjeća Papa, “ne mogu valjano primiti odrješenje”.

Vraćajući se temi “skupnog odrješenja” Papa pojašnjava da je nedopustivo da se stvore ili omogućiti da se stvore “prilike prividne teške nužnosti” koje nastaju zbog neispunjenja kanonskih normi ili “opredjeljenja pokornika za opće odrješenje”. Sam “veliki broj pokornika”, pojašnjava uz to Papa, “ne predstavlja dostatnu nužnost, i to ne samo u prigodi neke svečane proslave ili hodočašća, već i u okolnostima gdje je raširen turizam ili ostalim sličnim razlozima što su uzrokovani kretanjem osoba”. Napuštanje prakse pojedinačne ispovijedi grijeha i “protupravno pribjegavanje” “skupnom” odrješenju čine “velike štete za duhovni život vjernika i za svetost Crkve”. “Svaki vjernik ima pravo osobno primiti” sakrament pomirenja, ističe Ivan Pavao II. pozivajući biskupe na “žurno oživljavanje sakramenta pomirenja” kako bi se reagiralo na “krizu osjećaja za grijeh” kojom je označeno naše doba. “Cjelovita ispovijed teških grijeha”, podsjeća Ivan Pavao II., prvotna je zadaća vjernika koji se utječe sakramentu pokore i “neka ni na koji način ne bude povjerena slobodnoj raspoloživosti pastira”. “Odrješenje više vjernika bez prethodne pojedinačne ispovijedi”, predviđeno kanonom 961 Zakonika kanonskog prava, dopušteno je samo u izvanrednim prilikama i ne smije se podjeljivati općenito osim u slučaju “neposredne smrtne opasnosti” ili “teške nužnosti”, to jest u “zaista izvanrednim” slučajevima, ističe Papa, kao što su misije ili izolirane zajednice vjernika gdje svećenik može doći jednom ili dva put godišnje ili kada ratne, meteorološke prilike ili slične okolnosti to dopuštaju.