„Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi” nova je knjiga prof. dr. Ivice Žižića, profesora na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Autor u knjizi temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno-umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. „Slava križa” je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji.
Knjiga je podijeljena u 13 cjelina te sadrži 196 stranica.
U uvodnom dijelu objašnjen je pojam ranokršćanske umjetnosti te povijesno – kulturni kontekst njezina nastajanja. Prvo i drugo poglavlje uvode u svijet simbola rane Crkve, njihov odnos s antičkom kulturom i religijom kao i specifično teološka vrela kršćanskog umjetničkog izražavanja. Treće poglavlje bavi se najranijim prikazima Krista, osobito likom Dobrog pastira. U četvrtom i petom poglavlju obrađuju se ikonografski modeli oranta i sakramenata, prizora spasenja i drugih biblijskih likova u kontekstu pogrebnog slikarstva u kršćanskim katakombama. Šesto i sedmo poglavlje tematizira nastanak i razvoj starokršćanske arhitekture: od kućne crkve do bazilike.
U osmom je poglavlju obrađen simbol križa, temeljni simbol kršćanstva. Povijesnim prikazom križa kao znamena vjere, ritualne geste pa preko primjera salonitanskih križeva, autor dovodi čitatelja do teologije slave križau „zlatno doba” kršćanske umjetnosti i liturgije. Nezaobilazna tema je ikonografija mučenika i Bl. Dj. Marije koja se obrađuje u devetom poglavlju. Ovi prizori na osobit način progovaraju o epifanijskom karakteru starokršćanske umjetnosti. Autor posvećuje zaseban govor o kapeli Sv. Venancija u Rimu i likovima salonitanskih mučenika.
Deseto poglavlje govori o simbolima biljaka i životinja koji svoju osnovu pronalaze u biblijskim metaforama kao i u simbolici antičkog poganskog svijeta. O njihovom simboličkim kozmičkom vrijednostima govore i crkveni oci čija interpretacija uvodi novi način razumijevanja dubljih slojeva značenja u sklopu kršćanske umjetnosti i liturgije. U jedanaestom poglavlju autor opširno izlaže simbolizam i ikonografiju središnjeg lika ranokršćanske umjetnosti – „proslavljenog Krista” – ukazujući kako je dogmatski i umjetnički izričaj pronašao svoje skladno mjesto u liturgiji. Na toj se temi i modelu rješavao jedan od glavnih problema ranokršćanske umjetnosti: kako izraziti božansko putem materijalnog prikaza.
Završno poglavlje daje pregled velike krize kršćanske umjetnosti – ikonoklazma – koji se javlja u VIII. stoljeću. Navodi njegove teološke i kulturološke razloge te konačnu pobjedu pravovjerja štovanja svetih slika. Naglašena je i razlika u teološkom tumačenju i razumijevanju slika Istoka i Zapada, koja se pojavljuje na koncu „zlatnog doba”, ali i njihovo duboko teološko jedinstvo koje počiva na zajedničkim vrelima.
U zaključnoj, trinaestoj cjelini, autor donosi zaokruženi pregled teoloških vrela kršćanske estetike nudeći razmišljanje o svezama između vjere i ljepote na temelju tema i modela ranokršćanske umjetnosti.
Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola. (ika-sp)